PRELAZEĆI Savu preko Brankovog mosta, krećući se sa novobeogradske strane, mnogi Beograđani gledaju na uobičajenu panoramu glavnog grada zakriljenu Sabornom crkvom. Dole, kako pogled klizi naniže, vide i padinu podno Kosančićevog venca. Baš tu, nekada je bilo zdanje koje je bezmalo bilo najvažnije za stari Beograd.

Carina na Savi

To je bila Đumrukana ili carinarnica. Reč „đumruk“ na turskom jeziku znači „carina“. Nekada, u doba kneza Miloša, početkom 19. veka, ova obala Save sa beogradskom stranom bila je srpska, a ona, preko reke, austrijska, a potom austrougarska. Tek, Sava je bila granica, a ovo zdanje bilo je mesto u koje su ulazili svi koji su namerili da dođu u Beograd, a izlazili svi koji je trebalo da ga napuste.

Zgrada o kojoj govorimo nalazila se u blizini današnjeg turističkog pristaništa i Kapetanije. U njenoj blizini nekada se nalazio i Hotel „Kragujevac“, pa je u to vreme, u Miloševo doba ovde živela elita ondašnje Srbije. Tada su, kao danas na Dedinju, ovde bile najraskošnije kuće prestonice.

Ovo zdanje, nažalost, više ne postoji, njemu se vraćamo samo kroz sećanja i retke sačuvane fotografije. Kao i mnoga druge, dragocene građevine, i ova je nestala sa lica zemlje u savezničkom, uskršnjem bombardovanju Beograda 1944. godine. Ostala su čak zabeležena sećanja nekih radnika kojima je zapalo u zadatak da sruše ono što savezničke bombe nisu uspele, da je to bio „vraški težak posao, jer je kuća bila više nego solidno napravljena“. Zašto je bilo tako, podsetiće nas dobri poznavaoci starog Beograda...

Čengele umesto ordena

Koliko je ovaj deo grada bio značajan, govore hroničari tadašnje varoši, koji ovo mesto opisuju kao deo grada u kojem su, u jednom trenutku, živele ličnosti od najvećeg ugleda svoga doba. U knjizi „Spomenar o starom Beogradu“ Nikola Trajković se seća da je „ta zgrada imala značajnu ulogu, jer su kroz nju morali proći svi oni putnici kojima su morali da pregledaju pasoš ili vizu. Zbog toga je u toj zgradi uvek bilo mnogo sveta“.

- Do samog Komesarijata (kako su takođe zvali Đumrukanu) bilo je uzano sokače - beleži dalje Trajković. - Ono je odvajalo sokak od kafane „Golub“, gde su najviše svraćali lađari i nosači. Pored kafane bila je kuća na sprat, vlasništvo čuvenog trgovca u ono vreme Hadži-Tome.

Trajković ima i posebno gledanje na tu stvar.

- To je bila otmena zgrada i u njoj su sa roditeljima živele i četiri kćeri Hadži-Tome. Sve četiri su se iz te kuće udale za veoma ugledne ljude svoga vremena.

Tokom karijere, sva četiri zeta su postala ministri, pa je tako, ponekad, kako beleži stari hroničar, u Hadži-Tominoj kući zasedala skoro cela vlada ondašnje male, pretkumanovske Srbije.

Mnogi su smatrali ovu građevinu jednom od najvažnijih u Beogradu, pa je tako opisao i Milan Jovanović Stojimirović u knjizi „Siluete starog Beograda“, ali on se posebno osvrće na način na koji je ovo zdanje nastalo. Sećajući se kneza Miloša i načina na koji je Miloš „motivisao“ svoje građevinare, ovaj hroničar beleži jedan „manir“ tipičan za tadašnjeg srpskog lidera.

- Kada bi počeo da podiže nove građevine, Miloš bi uz samo gradilište odmah podizao i vešala. „Ako građevina ne bude dobra, vešala su tu“, govorio je svojim građevinarima.

Hroničar dalje navodi kako ova priča potiče od slepog Đure Crnogorca, u ono vreme jednog od najpoznatijih i najuvaženijih Beograđana. Slepi čika Đura je pričao „kako bi odmah u početku, knjaz Miloš o jedan okopan direk zakačio čengele da bi obesio majstora ako građevina hrđavo ispadne“.

Trgovina i brodovi

OVAJ deo grada uvek je bio nastanjen Srbima, dok je osvajačima, bili oni Turci ili ondašnji Austrijanci uvek bila izazovnija dorćolska strana. Tako i do danas deo grada koji zovemo Dorćol nosi ime po dve turske reči „dort“ što je oznaka za broj četiri i „jol“ što predstavlja put. Dakle, raskršće.

Ova, desna obala Save bila je važna Srbima jer je tu bilo pristanište u koje su uplovljavali trgovački brodovi, u vreme dok još nije bilo železnice, a transport robe drumovima bio je skup i nesiguran. Unutar laguma u Karađorđevoj ulici lagerovana je roba kojom se trgovalo u ono doba.

Pozorište

U OVOM zdanju je svojevremeno Joakim Vujić održao prvu pozorišnu predstavu u tadašnjem, omalenom Beogradu. Đumrukana je imala najveću dvoranu u tadašnjem gradu, pa je Vujić izabrao ovo mesto kako bi se tu pokazali njegovi glumci pred varoškom publikom.