Evo kako je ozbiljni Njujork tajms analizirao ubistvo Aleksandra Obrenovića i Drage Mašin 1903. godine: „Nesumnjivo postoji nešto u slovenskoj prirodi što nagoni one sa slovenskom krvlju da otvore prozor i u liberalnom duhu i velikim gestom pozovu neprijatelja da postane anđeo bez ikakvih daljih priprema ili pomagala.
Razlog se može tražiti u navikama predaka Rusa, Poljaka, Srba, Hrvata i drugih varijacija. To su bila šumska plemena koja su živela u brvnarama što su obično imale vrata, ognjište i dimnjak ili otvor za dim. U slučaju neke neprijatnosti u brvnari, jača strana bi blokirala vrata a slabija bi dobila batine. Jedini izlaz je bio kroz otvor za dim, ili prozor u otmenijim obitavalištima. Vekovi prepuštanja votki, rakiji i drugim vatrenim vodama, uz prateće uzbuđenje guranja protivnika kroz prozor ili otvor za dim, napravili su od Slovena zavisnike od prozora. U slepom ubilačkom besu koji je ove srpske oficire pretvorio u divlje zveri, poneo ih je nasleđeni rasni instinkt, i mada su žalosne žrtve nasilja već bile mrtve, nisu bili zadovoljni sve dok njihova tela nisu bacili kroz prozor.“
U ovom tekstu koji je Njujork tajms objavio 24. juna 1903. na svojoj strani 8, nisu okrivljeni samo Srbi, već cela „slovenska rasa“.
Не знам зашто ми је одмах пао на памет овај афоризам: онај ко убије двоје јесте злочинац, а онај ко убије 100 хиљада је војсковођа. Наши краља и краљицу, Американци Хирошиму и Нагасаки.
Лепо речено Путниче! Мени паде напамет, кад сам ово прочитао, како су нама наши "дивљи" претци оставили Белог Анђела у аманет, а њихови потомци знају само за "милосрдног"!
Што се тиче моралне стране бомбардовања, основно питање је да ли бомбардерска страна минимизује цивилне жртве (сећате се колатерлане штете?) или је баш брига јер се поводи искључиво за војним циљевима. Наиме, она је знала да је бомбародање непрецизно на тадашњем степену технологије и свакако је имала процену шта ће се вероватно догодити уколико гађа фабрику Рогожарски у центру града (рецимо, од 3 бомбе 2 промашују фабрику)... Ја немам одговор на ово питање, али очигледно многи у Србији мисле да савезници нису много пазили на жртве, односно да су били спремни да за малу војну добит убију доста људи. Стога би побијање тог осећаја морало да буде темљно аргументовано и образложено.
I ja tražim odgovor na to pitanje. Zato sam i pomenuo Viktimologiju - najjednostavnije opisanu kao nauku koja proučava kako je i koliko neko svojim ponašanjem doprineo da postane žrtva.
Zato se i pitam kako je neko mogao da misli da mirno živi u to vreme u zgradi do fabrike "Rogožarski" i da računa s onim "neće nas saveznici".
S druge strane je surova činjenica da svako ko komanduje mora da prihvati da će njegovo komandovanje imati za posledicu žrtve. Kako u sopstvenim redovima, tako i u neprijateljskim, a u ovom slučaju i u redovima onih koji nisu direktno umešani.
I da se razumemo - ja ne želim da branim ni opravavam ni jednu stranu. Kao što ste rekli, želeo bih da sve bude temeljno i argumentovano obrazloženo. Nažalost, pre samo nekoliko meseci pojavila se knjiga čiji autor, kao istoričar, priznaje da uopšte nije koristio podatke iz savezničkih arhiva, a priča o bombardovanjima za vreme Drugog svetskog rata.
Zoran Panović:
Razlog se može tražiti u navikama predaka Rusa, Poljaka, Srba, Hrvata i drugih varijacija. To su bila šumska plemena koja su živela u brvnarama što su obično imale vrata, ognjište i dimnjak ili otvor za dim. U slučaju neke neprijatnosti u brvnari, jača strana bi blokirala vrata a slabija bi dobila batine. Jedini izlaz je bio kroz otvor za dim, ili prozor u otmenijim obitavalištima. Vekovi prepuštanja votki, rakiji i drugim vatrenim vodama, uz prateće uzbuđenje guranja protivnika kroz prozor ili otvor za dim, napravili su od Slovena zavisnike od prozora. U slepom ubilačkom besu koji je ove srpske oficire pretvorio u divlje zveri, poneo ih je nasleđeni rasni instinkt, i mada su žalosne žrtve nasilja već bile mrtve, nisu bili zadovoljni sve dok njihova tela nisu bacili kroz prozor.“
U ovom tekstu koji je Njujork tajms objavio 24. juna 1903. na svojoj strani 8, nisu okrivljeni samo Srbi, već cela „slovenska rasa“.
http://www.danas.rs/danasrs/kolumnisti/srpski_forest_gamp.1083.html?news_id=2...
Не знам зашто ми је одмах пао на памет овај афоризам: онај ко убије двоје јесте злочинац, а онај ко убије 100 хиљада је војсковођа. Наши краља и краљицу, Американци Хирошиму и Нагасаки.
Разлог за колце ћемо брзо да нађемо! Живели
Што се тиче моралне стране бомбардовања, основно питање је да ли бомбардерска страна минимизује цивилне жртве (сећате се колатерлане штете?) или је баш брига јер се поводи искључиво за војним циљевима. Наиме, она је знала да је бомбародање непрецизно на тадашњем степену технологије и свакако је имала процену шта ће се вероватно догодити уколико гађа фабрику Рогожарски у центру града (рецимо, од 3 бомбе 2 промашују фабрику)... Ја немам одговор на ово питање, али очигледно многи у Србији мисле да савезници нису много пазили на жртве, односно да су били спремни да за малу војну добит убију доста људи. Стога би побијање тог осећаја морало да буде темљно аргументовано и образложено.
I ja tražim odgovor na to pitanje. Zato sam i pomenuo Viktimologiju - najjednostavnije opisanu kao nauku koja proučava kako je i koliko neko svojim ponašanjem doprineo da postane žrtva.
Zato se i pitam kako je neko mogao da misli da mirno živi u to vreme u zgradi do fabrike "Rogožarski" i da računa s onim "neće nas saveznici".
S druge strane je surova činjenica da svako ko komanduje mora da prihvati da će njegovo komandovanje imati za posledicu žrtve. Kako u sopstvenim redovima, tako i u neprijateljskim, a u ovom slučaju i u redovima onih koji nisu direktno umešani.
I da se razumemo - ja ne želim da branim ni opravavam ni jednu stranu. Kao što ste rekli, želeo bih da sve bude temeljno i argumentovano obrazloženo. Nažalost, pre samo nekoliko meseci pojavila se knjiga čiji autor, kao istoričar, priznaje da uopšte nije koristio podatke iz savezničkih arhiva, a priča o bombardovanjima za vreme Drugog svetskog rata.
Споменик незнаном јунаку
Купатило Крсмановића у Душановој
Још уколико тамо у дубини лево постоји неки шанк...
Јел' тај "спроћу" улаз из Сремске?
Управо тако. Пре но што је постала Сремска та улица се звала и Старог телеграфа.