Borac za slobodu potlacenih naroda, porucnik Ignjat Kirhner prebegao je iz austrougarske vojske i prikljucio se srpskim trupama. Ratovao je u mnogim borbama na pocetku prethodnog stoleca, a u miru dosegao do generalskog cina.
Sta je nateralo skolovanog austrijskog oficira da se preda srpskoj vojsci, zadobije poverenje pretpostavljenih i bude jedan od uspesnih komandanata? To pitanje je i do danas ostalo bez potpunog odgovora. Dobrovoljci, koji su kasnije s njim razgovarali, kazuju da im je Ignjat pricao kako je uoci rata ubio jednog austrijskog oficira, jer je pogrdno i omalovazavajuce govorio o Srbima i srpskim oficirima, sto nije iskljuceno, s obzirom na to da je bio hrabar ratnik.
Zna se tacno da je rodjen 30. maja 1877. godine u selu Mali Beckerek (Rumunija). Odgajio ga je Nemac Kirhner, za koga se njegova majka udala. Zavrsio je vojnu akademiju u Becu i sa cinom oficira austrougarske vojske sedam godina sluzbovao u Vinkovcima, gde je naucio dobro da govori srpski jezik. Ukazom kralja Petra primljen je u nasu vojsku u cinu porucnika.
Kao komandant Sremskog dobrovoljackog odreda vodi jake borbe sa Austrougarima u zelji da odbrani Beograd. Krajem septembra 1915. godine nastupili su kriticni dani za srpske branioce. Mnoge kuce su gorele, a topovi su tukli iz svih kalibara. Padali su dimnjaci i zidovi kuca. Mladi osamnaestogodisnji dobrovoljci iz odreda Ignjata Kirhnera zauzeli su polozaje po kucama. Vatru su otvarali iza zidova, sa krovova i prozora.
Neprijatelj je bio nadmocniji i poceo je da se iskrcava na beogradske obale.
Komandant dobrovoljaca porucnik Kirhner izvadio je pistolj i komandovao svojim borcima. Zaprastale su bombe, fijukali meci. Porucnik je jurio ispred svojih mladica. Nastao je krkljanac, cule su se samo eksplozije i jauci. Zeleznicki nasip od tadasnje kafane „Zlatni saran" do Knez Mihailovog venca uporno je branjen uz velike gubitke. Gotovo polovina dobrovoljaca je izbacena iz stroja, a sam komandant Ignjat Kirhner je u jurisu tesko ranjen.
Njegovi dobrovoljci su ga pod kisom kursuma izvukli sa prve linije odbrane. Komandu nad odredom preuzeo je porucnik Zivko J. Kezic.
I pored uporne i junacke odbrane, nadiranje mnogo jaceg i organizovanijeg neprijatelja nije se moglo spreciti. Dobrovoljci su dobili naredjenje da se povlace na visove juzno od Beograda. To je bio pocetak velikog, ali organizovanog odstupanja prema jugu Srbije, Kosovu, Crnoj Gori i Albaniji.
Tesko ranjen porucnik Ignjat Kirhner lecen je u Nisu, a potom je u sastavu bolnice vise meseci putovao do Krfa. Na tom iscrpljujucem marsu o njemu je brinula bolnicarka Bosiljka Cajkanovic, sestra rezervnog kapetana, komandira cete Veselina, profesora na Beogradskom univerzitetu. Na dugom putu izmedju njih dvoje razvila se ljubav, koja je zavrsena brakom.
Kirhner je sve vreme oko pojasa nosio srpsku zastavu iz Karadjordjevog ustanka, koju je sacuvao sve do povratka u Beograd.
Teske rane u butnoj kosti nisu mogle biti sanirane, pa je upucen na lecenje u Francusku, u grad Tuluz, gde je izlecen, ali mu je noga ostala kraca za sest santimetara.
U Francuskoj je zavrsio Elektrotehnicki fakultet, a po povratku u Srbiju primljen je u inzenjerijsko-tehnicko odeljenje Ministarstva vojske Kraljevine Jugoslavije. Napredovao je do cina generala.
Poginuo je na Uskrs 1944. godine od saveznickog bombardovanja Beograda.
Da li neko još istražuje ko počiva u grobu na Avali?
Neznani junak je Sulejman Balić?
Nekoliko uglednih istoričara iz Beograda i Sarajeva tvrdi da je neznani junak sa Avale Bošnjak iz Duge Poljane između Novog Pazara i Sjenice
I posle pola veka polaganja venaca i cveća na grob neznanog junaka na Avali, ostaće dilema: da li je reč o Bošnjaku Sulejmanu Baliću, kako tvrdi nekolicina uglednih istoričara iz Beograda i Sarajeva, ili o nekom drugom.
Prema njihovim tvrdnjama, koje su objavljene u novopazarskom listu "Parlament", kao i u nekim naučnim studijama uglednih istoričara, Sulejman Balić je rođen u mestu zvanom Duga Poljana, koja se nalazi između Novog Pazara i Sjenice. Kako se navodi dalje u tekstu, Balić je hrabro poginuo na Avali, boreći se u srpskoj vojsci protiv Austrougarske.
Bezimeni
Neznani junak na Avali verovatno je stajao na osmatračnici, gde ga je pogodio neprijateljski šrapnel. Po obliku lobanje, stručnjaci su utvrdili da je reč o mladom čoveku, ne starijem od 19 do 20 godina, vrlo krhke građe.
U grobu nije pronađena ratnička značka, niti pločica s imenom. U pitanju je bio mlad vojnik, na brzinu mobilisan, pa nije uspeo da dobije identifikacionu pločicu.
Okupan u vinu
Po starom običaju, kosti neznanog junaka na licu mesta su oprane u belom vinu, zavijene u platno i položene u plehani sanduk, a potom sahranjene u blizini mesta pogibije. Krst sa groba neznanog junaka danas je u porti crkve u Belom Potoku.
Spomenik neznanom junaku na Avali, po narudžbini kralja Aleksandra, podigao je poznati vajar Ivan Meštrović.
Na naučnom skupu u Novom Pazaru dr Šefket Krcić, profesor na ovdašnjem Univerzitetu, takođe tvrdi da je neznani junak bio upravo Sulejman Balić.
- Primer zapostavljenosti Bošnjaka kroz istoriju od bivših srpskih režima jeste spomenik neznanom junaku na Avali. To je spomenik Sulejmanu Baliću, koji je sa grupom vojnika Sandžaklija, lojalnih srpskoj državi, hrabro poginuo braneći Beograd od austrougarske vojske. O tome do sada niko ništa nije napisao - kaže Krcić.
Na Pešteru i danas živi nekoliko porodica s prezimenom Balić. Neki od njih, poput Ramiza Balića, iz priča svojih predaka tvrde da je u grobu neznanog junaka u stvari njihov rođak Sulejman.
- Još su naši stari za Titova doba pričali da je naš Suljo taj neznani junak, ali se niko nije usuđivao da o tome javno progovori. To je bila tajna, zbog politike i zato se ćutalo. Možda bi sada, kad se o svemu otvoreno govori, trebalo i ova dilema da se rasvetli. Naravno, za nas nije dilema, ali jeste za javnost. Mi nemamo konkretnih dokaza za ovu tvrdnju, ali s kolena na koleno se prenosio amanet starih da se ne zaboravi gde počiva naš Sulejman - kaže Ramiz.
Oni koji tvrde da je Sulejman Balić neznani junak sa Avale podsećaju da i na srpskom groblju na Zejtinliku mnogi grobovi nose ime Bošnjaka. Reč je o vojnicima Bošnjacima iz Sandžaka, koji su prošli Albaniju i kosti ostavili na Krfu i na solunskom frontu.
Tokom okupacije Albanije u balkanskim ratovima, Esad Paša je sarađivao sa srpskom i crnogorskom vladom protiv privremene albanske vlade Ismaila Kemalija. U previranjima nakon proglašenja nezavisnosti Albanije, krajem 1913 je uz pomoć Srbije preuzeo vlast u centralnoj Albaniji, uspostavivši neku vrstu marionetske države. Nakon toga, nakratko je stekao visok položaj u vladi Vilhelma od Vida, dok nije 1914. prognan iz zemlje.
Tokom prvog svetskog rata je bio na strani Srbije, omogućujući joj povlačenje preko Albanije. Nakon rata je saveznicima pokušao da se predstavi kao jedini legitimni vladar i da se vrati u zemlju. 1920. godine ga je ubio albanski aktivista u Parizu.
Dok se spremao za povratak u Albaniju, Esad Paša je ubijen u atentatu 13. juna 1920. u Parizu. Ubio ga je Avni Rustemi, politički aktivista i član albanskog parlamenta, verujući da je sarađujući sa Srbijom izdao interese albanskog naroda. Mnogi Albanci su ovaj atentat smatrali herojskim činom.
Esad-paša je sahranjen na srpskom vojničkom groblju na Tijeu u Bolonjskoj šumi, gde i dan-danas u moru krstova stoji i jedan polumesec.
U Srbiji se Esad-Paša Toptani smatra tradicionalnim srpskim prijateljem. U Beogradu jedna ulica u opštini Voždovac nosi njegovo ime.
U Albaniji, Esad-Paša se smatra jednim od najvećih izdajnika sopstvenog naroda zbog saradnje sa Srbijom tokom okupacije Albanije.
Да, не тако давно (стр.2618) поставио сам овај текст где се врло прецизно види динамика (тачније - хронологија) изградње овог храма, као и учешће поменутих архитеката у пројектовању и обликовању.
Хвала ммиловану на појашњењима јер је заиста у интересу истине да се погрешан податак о пројектовању Храма Светог Александра Невског не узима здраво за готово.
Жао ми је што немам "доказ" при руци (који сам својевремено копирао): Андросовљеве цртеже фасаде (радио их је у неколико варијанти са различитим висинама куполе), цртеже иконостаса и свега што се на цркви радило. Постоји и још један несумњив доказ, а то је фасада пројекта Јелисавете Начић која је била црква са пет купола и по спољашњој обради даља од споменика моравске школе којима се коначно решење приклонила. Овај цртеж фасаде се данас налази у поседу једног лица, које је засада изразило жељу да не излаже то јавности. Цртеж је заправо остао сачуван захваљујући чињеници да је публикован на првом прогласу при поновном отпочињању зидања храма после Првог светског рата када су још мислили да користе оригиналне планове.
Borac za slobodu potlacenih naroda, porucnik Ignjat Kirhner prebegao je iz austrougarske vojske i prikljucio se srpskim trupama. Ratovao je u mnogim borbama na pocetku prethodnog stoleca, a u miru dosegao do generalskog cina.
Sta je nateralo skolovanog austrijskog oficira da se preda srpskoj vojsci, zadobije poverenje pretpostavljenih i bude jedan od uspesnih komandanata? To pitanje je i do danas ostalo bez potpunog odgovora. Dobrovoljci, koji su kasnije s njim razgovarali, kazuju da im je Ignjat pricao kako je uoci rata ubio jednog austrijskog oficira, jer je pogrdno i omalovazavajuce govorio o Srbima i srpskim oficirima, sto nije iskljuceno, s obzirom na to da je bio hrabar ratnik.
Zna se tacno da je rodjen 30. maja 1877. godine u selu Mali Beckerek (Rumunija). Odgajio ga je Nemac Kirhner, za koga se njegova majka udala. Zavrsio je vojnu akademiju u Becu i sa cinom oficira austrougarske vojske sedam godina sluzbovao u Vinkovcima, gde je naucio dobro da govori srpski jezik. Ukazom kralja Petra primljen je u nasu vojsku u cinu porucnika.
Kao komandant Sremskog dobrovoljackog odreda vodi jake borbe sa Austrougarima u zelji da odbrani Beograd. Krajem septembra 1915. godine nastupili su kriticni dani za srpske branioce. Mnoge kuce su gorele, a topovi su tukli iz svih kalibara. Padali su dimnjaci i zidovi kuca. Mladi osamnaestogodisnji dobrovoljci iz odreda Ignjata Kirhnera zauzeli su polozaje po kucama. Vatru su otvarali iza zidova, sa krovova i prozora.
Neprijatelj je bio nadmocniji i poceo je da se iskrcava na beogradske obale.
Komandant dobrovoljaca porucnik Kirhner izvadio je pistolj i komandovao svojim borcima. Zaprastale su bombe, fijukali meci. Porucnik je jurio ispred svojih mladica. Nastao je krkljanac, cule su se samo eksplozije i jauci. Zeleznicki nasip od tadasnje kafane „Zlatni saran" do Knez Mihailovog venca uporno je branjen uz velike gubitke. Gotovo polovina dobrovoljaca je izbacena iz stroja, a sam komandant Ignjat Kirhner je u jurisu tesko ranjen.
Njegovi dobrovoljci su ga pod kisom kursuma izvukli sa prve linije odbrane. Komandu nad odredom preuzeo je porucnik Zivko J. Kezic.
I pored uporne i junacke odbrane, nadiranje mnogo jaceg i organizovanijeg neprijatelja nije se moglo spreciti. Dobrovoljci su dobili naredjenje da se povlace na visove juzno od Beograda. To je bio pocetak velikog, ali organizovanog odstupanja prema jugu Srbije, Kosovu, Crnoj Gori i Albaniji.
Tesko ranjen porucnik Ignjat Kirhner lecen je u Nisu, a potom je u sastavu bolnice vise meseci putovao do Krfa. Na tom iscrpljujucem marsu o njemu je brinula bolnicarka Bosiljka Cajkanovic, sestra rezervnog kapetana, komandira cete Veselina, profesora na Beogradskom univerzitetu. Na dugom putu izmedju njih dvoje razvila se ljubav, koja je zavrsena brakom.
Kirhner je sve vreme oko pojasa nosio srpsku zastavu iz Karadjordjevog ustanka, koju je sacuvao sve do povratka u Beograd.
Teske rane u butnoj kosti nisu mogle biti sanirane, pa je upucen na lecenje u Francusku, u grad Tuluz, gde je izlecen, ali mu je noga ostala kraca za sest santimetara.
U Francuskoj je zavrsio Elektrotehnicki fakultet, a po povratku u Srbiju primljen je u inzenjerijsko-tehnicko odeljenje Ministarstva vojske Kraljevine Jugoslavije. Napredovao je do cina generala.
Poginuo je na Uskrs 1944. godine od saveznickog bombardovanja Beograda.
Са именом Игњата Кирхнера срео сам се још у нижим разредима основне школе, не сећам се да ли у читанци или "Кекецу" :) (сећам се да је штампање читанки за III разред каснило скоро до средине децембра па се учитељ сналазио - цело одељење се претплатило на "Кекец" па смо одатле читали текстове и учили српски). Сећам се одлично да је за поручника Кирхнера, команданта сремског добровољачког одреда, било изричито речено: по оцу Немац а по мајци Србин. Овде видимо да је у питању поочим па претпостављам да је помајка била Српкиња. Ако су подаци које смо учили као деца уопште тачни.
Koliko znam te dve klupe se nalaze pre Spomenika zahvalnosti Francuskoj, kada se sa glavne staze, iz pravca Kneza uđe u ovaj deo parka koji okružuje spomenik, pa sa desne strane.
Do njih se dolazi stazicom pokrivenom rizlom. Mislim da je ispod žalosnih vrba. Jako lepo mesto.
То је то место. Сада нам треба слика са спомеником. Мора да има нека.
Evo taze od sabajle. Doduše nisu žalosne vrbe, one su pozadi a klupice su ispod dve prelepe tise.
Prica o porucniku Ignjatu Kirhneru
Borac za slobodu potlacenih naroda, porucnik Ignjat Kirhner prebegao je iz austrougarske vojske i prikljucio se srpskim trupama. Ratovao je u mnogim borbama na pocetku prethodnog stoleca, a u miru dosegao do generalskog cina.
Sta je nateralo skolovanog austrijskog oficira da se preda srpskoj vojsci, zadobije poverenje pretpostavljenih i bude jedan od uspesnih komandanata? To pitanje je i do danas ostalo bez potpunog odgovora. Dobrovoljci, koji su kasnije s njim razgovarali, kazuju da im je Ignjat pricao kako je uoci rata ubio jednog austrijskog oficira, jer je pogrdno i omalovazavajuce govorio o Srbima i srpskim oficirima, sto nije iskljuceno, s obzirom na to da je bio hrabar ratnik.
Zna se tacno da je rodjen 30. maja 1877. godine u selu Mali Beckerek (Rumunija). Odgajio ga je Nemac Kirhner, za koga se njegova majka udala. Zavrsio je vojnu akademiju u Becu i sa cinom oficira austrougarske vojske sedam godina sluzbovao u Vinkovcima, gde je naucio dobro da govori srpski jezik. Ukazom kralja Petra primljen je u nasu vojsku u cinu porucnika.
Kao komandant Sremskog dobrovoljackog odreda vodi jake borbe sa Austrougarima u zelji da odbrani Beograd. Krajem septembra 1915. godine nastupili su kriticni dani za srpske branioce. Mnoge kuce su gorele, a topovi su tukli iz svih kalibara. Padali su dimnjaci i zidovi kuca. Mladi osamnaestogodisnji dobrovoljci iz odreda Ignjata Kirhnera zauzeli su polozaje po kucama. Vatru su otvarali iza zidova, sa krovova i prozora.
Neprijatelj je bio nadmocniji i poceo je da se iskrcava na beogradske obale.
Komandant dobrovoljaca porucnik Kirhner izvadio je pistolj i komandovao svojim borcima. Zaprastale su bombe, fijukali meci. Porucnik je jurio ispred svojih mladica. Nastao je krkljanac, cule su se samo eksplozije i jauci. Zeleznicki nasip od tadasnje kafane „Zlatni saran" do Knez Mihailovog venca uporno je branjen uz velike gubitke. Gotovo polovina dobrovoljaca je izbacena iz stroja, a sam komandant Ignjat Kirhner je u jurisu tesko ranjen.
Njegovi dobrovoljci su ga pod kisom kursuma izvukli sa prve linije odbrane. Komandu nad odredom preuzeo je porucnik Zivko J. Kezic.
I pored uporne i junacke odbrane, nadiranje mnogo jaceg i organizovanijeg neprijatelja nije se moglo spreciti. Dobrovoljci su dobili naredjenje da se povlace na visove juzno od Beograda. To je bio pocetak velikog, ali organizovanog odstupanja prema jugu Srbije, Kosovu, Crnoj Gori i Albaniji.
Tesko ranjen porucnik Ignjat Kirhner lecen je u Nisu, a potom je u sastavu bolnice vise meseci putovao do Krfa. Na tom iscrpljujucem marsu o njemu je brinula bolnicarka Bosiljka Cajkanovic, sestra rezervnog kapetana, komandira cete Veselina, profesora na Beogradskom univerzitetu. Na dugom putu izmedju njih dvoje razvila se ljubav, koja je zavrsena brakom.
Kirhner je sve vreme oko pojasa nosio srpsku zastavu iz Karadjordjevog ustanka, koju je sacuvao sve do povratka u Beograd.
Teske rane u butnoj kosti nisu mogle biti sanirane, pa je upucen na lecenje u Francusku, u grad Tuluz, gde je izlecen, ali mu je noga ostala kraca za sest santimetara.U Francuskoj je zavrsio Elektrotehnicki fakultet, a po povratku u Srbiju primljen je u inzenjerijsko-tehnicko odeljenje Ministarstva vojske Kraljevine Jugoslavije. Napredovao je do cina generala.
Poginuo je na Uskrs 1944. godine od saveznickog bombardovanja Beograda.
Da li neko još istražuje ko počiva u grobu na Avali?
Neznani junak je Sulejman Balić?
Nekoliko uglednih istoričara iz Beograda i Sarajeva tvrdi da je neznani junak sa Avale Bošnjak iz Duge Poljane između Novog Pazara i Sjenice
I posle pola veka polaganja venaca i cveća na grob neznanog junaka na Avali, ostaće dilema: da li je reč o Bošnjaku Sulejmanu Baliću, kako tvrdi nekolicina uglednih istoričara iz Beograda i Sarajeva, ili o nekom drugom.
Prema njihovim tvrdnjama, koje su objavljene u novopazarskom listu "Parlament", kao i u nekim naučnim studijama uglednih istoričara, Sulejman Balić je rođen u mestu zvanom Duga Poljana, koja se nalazi između Novog Pazara i Sjenice. Kako se navodi dalje u tekstu, Balić je hrabro poginuo na Avali, boreći se u srpskoj vojsci protiv Austrougarske.
Bezimeni
Neznani junak na Avali verovatno je stajao na osmatračnici, gde ga je pogodio neprijateljski šrapnel. Po obliku lobanje, stručnjaci su utvrdili da je reč o mladom čoveku, ne starijem od 19 do 20 godina, vrlo krhke građe.
U grobu nije pronađena ratnička značka, niti pločica s imenom. U pitanju je bio mlad vojnik, na brzinu mobilisan, pa nije uspeo da dobije identifikacionu pločicu.
Okupan u vinu
Po starom običaju, kosti neznanog junaka na licu mesta su oprane u belom vinu, zavijene u platno i položene u plehani sanduk, a potom sahranjene u blizini mesta pogibije. Krst sa groba neznanog junaka danas je u porti crkve u Belom Potoku.
Spomenik neznanom junaku na Avali, po narudžbini kralja Aleksandra, podigao je poznati vajar Ivan Meštrović.
Na naučnom skupu u Novom Pazaru dr Šefket Krcić, profesor na ovdašnjem Univerzitetu, takođe tvrdi da je neznani junak bio upravo Sulejman Balić.
- Primer zapostavljenosti Bošnjaka kroz istoriju od bivših srpskih režima jeste spomenik neznanom junaku na Avali. To je spomenik Sulejmanu Baliću, koji je sa grupom vojnika Sandžaklija, lojalnih srpskoj državi, hrabro poginuo braneći Beograd od austrougarske vojske. O tome do sada niko ništa nije napisao - kaže Krcić.
Na Pešteru i danas živi nekoliko porodica s prezimenom Balić. Neki od njih, poput Ramiza Balića, iz priča svojih predaka tvrde da je u grobu neznanog junaka u stvari njihov rođak Sulejman.
- Još su naši stari za Titova doba pričali da je naš Suljo taj neznani junak, ali se niko nije usuđivao da o tome javno progovori. To je bila tajna, zbog politike i zato se ćutalo. Možda bi sada, kad se o svemu otvoreno govori, trebalo i ova dilema da se rasvetli. Naravno, za nas nije dilema, ali jeste za javnost. Mi nemamo konkretnih dokaza za ovu tvrdnju, ali s kolena na koleno se prenosio amanet starih da se ne zaboravi gde počiva naš Sulejman - kaže Ramiz.
Oni koji tvrde da je Sulejman Balić neznani junak sa Avale podsećaju da i na srpskom groblju na Zejtinliku mnogi grobovi nose ime Bošnjaka. Reč je o vojnicima Bošnjacima iz Sandžaka, koji su prošli Albaniju i kosti ostavili na Krfu i na solunskom frontu.
Хоџа заклиње на верност муслимане српске војске на македонском фронту.
Esad Paša Toptani
Tokom okupacije Albanije u balkanskim ratovima, Esad Paša je sarađivao sa srpskom i crnogorskom vladom protiv privremene albanske vlade Ismaila Kemalija. U previranjima nakon proglašenja nezavisnosti Albanije, krajem 1913 je uz pomoć Srbije preuzeo vlast u centralnoj Albaniji, uspostavivši neku vrstu marionetske države. Nakon toga, nakratko je stekao visok položaj u vladi Vilhelma od Vida, dok nije 1914. prognan iz zemlje.
Tokom prvog svetskog rata je bio na strani Srbije, omogućujući joj povlačenje preko Albanije. Nakon rata je saveznicima pokušao da se predstavi kao jedini legitimni vladar i da se vrati u zemlju. 1920. godine ga je ubio albanski aktivista u Parizu.
Dok se spremao za povratak u Albaniju, Esad Paša je ubijen u atentatu 13. juna 1920. u Parizu. Ubio ga je Avni Rustemi, politički aktivista i član albanskog parlamenta, verujući da je sarađujući sa Srbijom izdao interese albanskog naroda. Mnogi Albanci su ovaj atentat smatrali herojskim činom.
Esad-paša je sahranjen na srpskom vojničkom groblju na Tijeu u Bolonjskoj šumi, gde i dan-danas u moru krstova stoji i jedan polumesec.
U Srbiji se Esad-Paša Toptani smatra tradicionalnim srpskim prijateljem. U Beogradu jedna ulica u opštini Voždovac nosi njegovo ime.
U Albaniji, Esad-Paša se smatra jednim od najvećih izdajnika sopstvenog naroda zbog saradnje sa Srbijom tokom okupacije Albanije.
Hvala na ovim dragocenim fotografijama!
Српски добровољци на Солунском фронту... Неки од њих...
Капела на гробљу...
Да, не тако давно (стр.2618) поставио сам овај текст где се врло прецизно види динамика (тачније - хронологија) изградње овог храма, као и учешће поменутих архитеката у пројектовању и обликовању.
Хвала ммиловану на појашњењима јер је заиста у интересу истине да се погрешан податак о пројектовању Храма Светог Александра Невског не узима здраво за готово.
Жао ми је што немам "доказ" при руци (који сам својевремено копирао): Андросовљеве цртеже фасаде (радио их је у неколико варијанти са различитим висинама куполе), цртеже иконостаса и свега што се на цркви радило. Постоји и још један несумњив доказ, а то је фасада пројекта Јелисавете Начић која је била црква са пет купола и по спољашњој обради даља од споменика моравске школе којима се коначно решење приклонила. Овај цртеж фасаде се данас налази у поседу једног лица, које је засада изразило жељу да не излаже то јавности. Цртеж је заправо остао сачуван захваљујући чињеници да је публикован на првом прогласу при поновном отпочињању зидања храма после Првог светског рата када су још мислили да користе оригиналне планове.
Prica o porucniku Ignjatu Kirhneru
Borac za slobodu potlacenih naroda, porucnik Ignjat Kirhner prebegao je iz austrougarske vojske i prikljucio se srpskim trupama. Ratovao je u mnogim borbama na pocetku prethodnog stoleca, a u miru dosegao do generalskog cina.
Sta je nateralo skolovanog austrijskog oficira da se preda srpskoj vojsci, zadobije poverenje pretpostavljenih i bude jedan od uspesnih komandanata? To pitanje je i do danas ostalo bez potpunog odgovora. Dobrovoljci, koji su kasnije s njim razgovarali, kazuju da im je Ignjat pricao kako je uoci rata ubio jednog austrijskog oficira, jer je pogrdno i omalovazavajuce govorio o Srbima i srpskim oficirima, sto nije iskljuceno, s obzirom na to da je bio hrabar ratnik.
Zna se tacno da je rodjen 30. maja 1877. godine u selu Mali Beckerek (Rumunija). Odgajio ga je Nemac Kirhner, za koga se njegova majka udala. Zavrsio je vojnu akademiju u Becu i sa cinom oficira austrougarske vojske sedam godina sluzbovao u Vinkovcima, gde je naucio dobro da govori srpski jezik. Ukazom kralja Petra primljen je u nasu vojsku u cinu porucnika.
Kao komandant Sremskog dobrovoljackog odreda vodi jake borbe sa Austrougarima u zelji da odbrani Beograd. Krajem septembra 1915. godine nastupili su kriticni dani za srpske branioce. Mnoge kuce su gorele, a topovi su tukli iz svih kalibara. Padali su dimnjaci i zidovi kuca. Mladi osamnaestogodisnji dobrovoljci iz odreda Ignjata Kirhnera zauzeli su polozaje po kucama. Vatru su otvarali iza zidova, sa krovova i prozora.
Neprijatelj je bio nadmocniji i poceo je da se iskrcava na beogradske obale.
Komandant dobrovoljaca porucnik Kirhner izvadio je pistolj i komandovao svojim borcima. Zaprastale su bombe, fijukali meci. Porucnik je jurio ispred svojih mladica. Nastao je krkljanac, cule su se samo eksplozije i jauci. Zeleznicki nasip od tadasnje kafane „Zlatni saran" do Knez Mihailovog venca uporno je branjen uz velike gubitke. Gotovo polovina dobrovoljaca je izbacena iz stroja, a sam komandant Ignjat Kirhner je u jurisu tesko ranjen.
Njegovi dobrovoljci su ga pod kisom kursuma izvukli sa prve linije odbrane. Komandu nad odredom preuzeo je porucnik Zivko J. Kezic.
I pored uporne i junacke odbrane, nadiranje mnogo jaceg i organizovanijeg neprijatelja nije se moglo spreciti. Dobrovoljci su dobili naredjenje da se povlace na visove juzno od Beograda. To je bio pocetak velikog, ali organizovanog odstupanja prema jugu Srbije, Kosovu, Crnoj Gori i Albaniji.
Tesko ranjen porucnik Ignjat Kirhner lecen je u Nisu, a potom je u sastavu bolnice vise meseci putovao do Krfa. Na tom iscrpljujucem marsu o njemu je brinula bolnicarka Bosiljka Cajkanovic, sestra rezervnog kapetana, komandira cete Veselina, profesora na Beogradskom univerzitetu. Na dugom putu izmedju njih dvoje razvila se ljubav, koja je zavrsena brakom.
Kirhner je sve vreme oko pojasa nosio srpsku zastavu iz Karadjordjevog ustanka, koju je sacuvao sve do povratka u Beograd.
Teske rane u butnoj kosti nisu mogle biti sanirane, pa je upucen na lecenje u Francusku, u grad Tuluz, gde je izlecen, ali mu je noga ostala kraca za sest santimetara.U Francuskoj je zavrsio Elektrotehnicki fakultet, a po povratku u Srbiju primljen je u inzenjerijsko-tehnicko odeljenje Ministarstva vojske Kraljevine Jugoslavije. Napredovao je do cina generala.
Poginuo je na Uskrs 1944. godine od saveznickog bombardovanja Beograda.
Са именом Игњата Кирхнера срео сам се још у нижим разредима основне школе, не сећам се да ли у читанци или "Кекецу" :) (сећам се да је штампање читанки за III разред каснило скоро до средине децембра па се учитељ сналазио - цело одељење се претплатило на "Кекец" па смо одатле читали текстове и учили српски). Сећам се одлично да је за поручника Кирхнера, команданта сремског добровољачког одреда, било изричито речено: по оцу Немац а по мајци Србин. Овде видимо да је у питању поочим па претпостављам да је помајка била Српкиња. Ако су подаци које смо учили као деца уопште тачни.
Do njih se dolazi stazicom pokrivenom rizlom. Mislim da je ispod žalosnih vrba. Jako lepo mesto.
То је то место. Сада нам треба слика са спомеником. Мора да има нека.
Evo taze od sabajle. Doduše nisu žalosne vrbe, one su pozadi a klupice su ispod dve prelepe tise.
Usput uslikah i ono o čemu smo pričali. Fićir...
Браво за Дорћолца, две муве једним ударцем!