2. Verovao sam da je major Gavrilovic poveo vojnike na juris izpred kafane koja je bila u ul. Dusanovoj br. 6 ali ...
Mozda je ipak bilo ispred kafane ....
Хајде неко да ми понови где је та кафана. Ако неко има времена могао би и да нам олакша посао означавајући на карти где су се налазили "Шаран", "Венеција", "Јасеница" и све остале локације из борби 1915.
И када смо код оне тајне о споменику на Калемегдану, мени није јасно где је ово усликано:
П.С. Грађан-Ко, послао сам ти привате поруку!
bice da je to "misleca zena"
samo sto onda nije bila bas gde su heroji, vec dole na setalistu
... evo misleće ...
... bilo je i ranije jasno, al sad je baš bjelodano bistro :glasses: ...
... btw. zanimljivo da su obe fotke datirane kao posleratne - imamo li neku predratnu, odnosno - da li je uopšte postavljena pre rata ? ... pada mi napamet da je možda posleratna ovđeka, a da je uklonjena kada su postavljeni heroji, prvo 3, a kasnije i Moša ... samo glasno razmišljanje, ništa više - zasada 8) ...
Borac za slobodu potlacenih naroda, porucnik Ignjat Kirhner prebegao je iz austrougarske vojske i prikljucio se srpskim trupama. Ratovao je u mnogim borbama na pocetku prethodnog stoleca, a u miru dosegao do generalskog cina.
Sta je nateralo skolovanog austrijskog oficira da se preda srpskoj vojsci, zadobije poverenje pretpostavljenih i bude jedan od uspesnih komandanata? To pitanje je i do danas ostalo bez potpunog odgovora. Dobrovoljci, koji su kasnije s njim razgovarali, kazuju da im je Ignjat pricao kako je uoci rata ubio jednog austrijskog oficira, jer je pogrdno i omalovazavajuce govorio o Srbima i srpskim oficirima, sto nije iskljuceno, s obzirom na to da je bio hrabar ratnik.
Zna se tacno da je rodjen 30. maja 1877. godine u selu Mali Beckerek (Rumunija). Odgajio ga je Nemac Kirhner, za koga se njegova majka udala. Zavrsio je vojnu akademiju u Becu i sa cinom oficira austrougarske vojske sedam godina sluzbovao u Vinkovcima, gde je naucio dobro da govori srpski jezik. Ukazom kralja Petra primljen je u nasu vojsku u cinu porucnika.
Kao komandant Sremskog dobrovoljackog odreda vodi jake borbe sa Austrougarima u zelji da odbrani Beograd. Krajem septembra 1915. godine nastupili su kriticni dani za srpske branioce. Mnoge kuce su gorele, a topovi su tukli iz svih kalibara. Padali su dimnjaci i zidovi kuca. Mladi osamnaestogodisnji dobrovoljci iz odreda Ignjata Kirhnera zauzeli su polozaje po kucama. Vatru su otvarali iza zidova, sa krovova i prozora.
Neprijatelj je bio nadmocniji i poceo je da se iskrcava na beogradske obale.
Komandant dobrovoljaca porucnik Kirhner izvadio je pistolj i komandovao svojim borcima. Zaprastale su bombe, fijukali meci. Porucnik je jurio ispred svojih mladica. Nastao je krkljanac, cule su se samo eksplozije i jauci. Zeleznicki nasip od tadasnje kafane „Zlatni saran" do Knez Mihailovog venca uporno je branjen uz velike gubitke. Gotovo polovina dobrovoljaca je izbacena iz stroja, a sam komandant Ignjat Kirhner je u jurisu tesko ranjen.
Njegovi dobrovoljci su ga pod kisom kursuma izvukli sa prve linije odbrane. Komandu nad odredom preuzeo je porucnik Zivko J. Kezic.
I pored uporne i junacke odbrane, nadiranje mnogo jaceg i organizovanijeg neprijatelja nije se moglo spreciti. Dobrovoljci su dobili naredjenje da se povlace na visove juzno od Beograda. To je bio pocetak velikog, ali organizovanog odstupanja prema jugu Srbije, Kosovu, Crnoj Gori i Albaniji.
Tesko ranjen porucnik Ignjat Kirhner lecen je u Nisu, a potom je u sastavu bolnice vise meseci putovao do Krfa. Na tom iscrpljujucem marsu o njemu je brinula bolnicarka Bosiljka Cajkanovic, sestra rezervnog kapetana, komandira cete Veselina, profesora na Beogradskom univerzitetu. Na dugom putu izmedju njih dvoje razvila se ljubav, koja je zavrsena brakom.
Kirhner je sve vreme oko pojasa nosio srpsku zastavu iz Karadjordjevog ustanka, koju je sacuvao sve do povratka u Beograd.
Teske rane u butnoj kosti nisu mogle biti sanirane, pa je upucen na lecenje u Francusku, u grad Tuluz, gde je izlecen, ali mu je noga ostala kraca za sest santimetara.
U Francuskoj je zavrsio Elektrotehnicki fakultet, a po povratku u Srbiju primljen je u inzenjerijsko-tehnicko odeljenje Ministarstva vojske Kraljevine Jugoslavije. Napredovao je do cina generala.
Poginuo je na Uskrs 1944. godine od saveznickog bombardovanja Beograda.
Са именом Игњата Кирхнера срео сам се још у нижим разредима основне школе, не сећам се да ли у читанци или "Кекецу" :) (сећам се да је штампање читанки за III разред каснило скоро до средине децембра па се учитељ сналазио - цело одељење се претплатило на "Кекец" па смо одатле читали текстове и учили српски). Сећам се одлично да је за поручника Кирхнера, команданта сремског добровољачког одреда, било изричито речено: по оцу Немац а по мајци Србин. Овде видимо да је у питању поочим па претпостављам да је помајка била Српкиња. Ако су подаци које смо учили као деца уопште тачни.
Обзиром да је у то време на првој страни буквара била слика највећег сина наших народа и народности, добро је да је Кирхнер уопште и поменут у поплави Носилаца споменице 1941. и Народних хероја.
2. Verovao sam da je major Gavrilovic poveo vojnike na juris izpred kafane koja je bila u ul. Dusanovoj br. 6 ali ...
Mozda je ipak bilo ispred kafane ....
Хајде неко да ми понови где је та кафана. Ако неко има времена могао би и да нам олакша посао означавајући на карти где су се налазили "Шаран", "Венеција", "Јасеница" и све остале локације из борби 1915.
Gde bi ove mogle da budu?
Ne znam gde, ali Srbi ( Bojovicevi "gvozdenopukovci" ) uisli su u BG tek u Nov, 1918g. grk
Да, заиста, каква је то српска војска која улази у Београд у септембру? Да се није неко истурено одељење малко више залетело? : )
Као најлакше, али не и најсмисленије, решење за сада се намеће да је аутор или погрешио датум или град.
Sta je ovo?
Па то је разгледница : )
А штампао ју је БИП и на њој дао исечак са старе разгледнице Вајфертове пиваре на Смутековцу, где пивара и данас стоји (а прави и покоје пиво).
... Bonđorno :)...
... tada još nije stigao do Londona, tako da bi ipak bilo ispravno ovako ...
... fotografisao Rista Marjanović u Kneza Miloša marta 1941. godine ...
Ipak, eto bar imamo lepu fotografiju brojeva 12, 14 i 16.
.. fotka je dobra, a dobro je svojevremeno obeležio i Kasina - tek da se zna, da (privremeno) odsutni Putniković ne beleži za džabe poene 8) ...
И када смо код оне тајне о споменику на Калемегдану, мени није јасно где је ово усликано:
П.С. Грађан-Ко, послао сам ти привате поруку!
bice da je to "misleca zena"
samo sto onda nije bila bas gde su heroji, vec dole na setalistu
... evo misleće ...
... bilo je i ranije jasno, al sad je baš bjelodano bistro :glasses: ...
... btw. zanimljivo da su obe fotke datirane kao posleratne - imamo li neku predratnu, odnosno - da li je uopšte postavljena pre rata ? ... pada mi napamet da je možda posleratna ovđeka, a da je uklonjena kada su postavljeni heroji, prvo 3, a kasnije i Moša ... samo glasno razmišljanje, ništa više - zasada 8) ...
Prica o porucniku Ignjatu Kirhneru
Borac za slobodu potlacenih naroda, porucnik Ignjat Kirhner prebegao je iz austrougarske vojske i prikljucio se srpskim trupama. Ratovao je u mnogim borbama na pocetku prethodnog stoleca, a u miru dosegao do generalskog cina.
Sta je nateralo skolovanog austrijskog oficira da se preda srpskoj vojsci, zadobije poverenje pretpostavljenih i bude jedan od uspesnih komandanata? To pitanje je i do danas ostalo bez potpunog odgovora. Dobrovoljci, koji su kasnije s njim razgovarali, kazuju da im je Ignjat pricao kako je uoci rata ubio jednog austrijskog oficira, jer je pogrdno i omalovazavajuce govorio o Srbima i srpskim oficirima, sto nije iskljuceno, s obzirom na to da je bio hrabar ratnik.
Zna se tacno da je rodjen 30. maja 1877. godine u selu Mali Beckerek (Rumunija). Odgajio ga je Nemac Kirhner, za koga se njegova majka udala. Zavrsio je vojnu akademiju u Becu i sa cinom oficira austrougarske vojske sedam godina sluzbovao u Vinkovcima, gde je naucio dobro da govori srpski jezik. Ukazom kralja Petra primljen je u nasu vojsku u cinu porucnika.
Kao komandant Sremskog dobrovoljackog odreda vodi jake borbe sa Austrougarima u zelji da odbrani Beograd. Krajem septembra 1915. godine nastupili su kriticni dani za srpske branioce. Mnoge kuce su gorele, a topovi su tukli iz svih kalibara. Padali su dimnjaci i zidovi kuca. Mladi osamnaestogodisnji dobrovoljci iz odreda Ignjata Kirhnera zauzeli su polozaje po kucama. Vatru su otvarali iza zidova, sa krovova i prozora.
Neprijatelj je bio nadmocniji i poceo je da se iskrcava na beogradske obale.
Komandant dobrovoljaca porucnik Kirhner izvadio je pistolj i komandovao svojim borcima. Zaprastale su bombe, fijukali meci. Porucnik je jurio ispred svojih mladica. Nastao je krkljanac, cule su se samo eksplozije i jauci. Zeleznicki nasip od tadasnje kafane „Zlatni saran" do Knez Mihailovog venca uporno je branjen uz velike gubitke. Gotovo polovina dobrovoljaca je izbacena iz stroja, a sam komandant Ignjat Kirhner je u jurisu tesko ranjen.
Njegovi dobrovoljci su ga pod kisom kursuma izvukli sa prve linije odbrane. Komandu nad odredom preuzeo je porucnik Zivko J. Kezic.
I pored uporne i junacke odbrane, nadiranje mnogo jaceg i organizovanijeg neprijatelja nije se moglo spreciti. Dobrovoljci su dobili naredjenje da se povlace na visove juzno od Beograda. To je bio pocetak velikog, ali organizovanog odstupanja prema jugu Srbije, Kosovu, Crnoj Gori i Albaniji.
Tesko ranjen porucnik Ignjat Kirhner lecen je u Nisu, a potom je u sastavu bolnice vise meseci putovao do Krfa. Na tom iscrpljujucem marsu o njemu je brinula bolnicarka Bosiljka Cajkanovic, sestra rezervnog kapetana, komandira cete Veselina, profesora na Beogradskom univerzitetu. Na dugom putu izmedju njih dvoje razvila se ljubav, koja je zavrsena brakom.
Kirhner je sve vreme oko pojasa nosio srpsku zastavu iz Karadjordjevog ustanka, koju je sacuvao sve do povratka u Beograd.
Teske rane u butnoj kosti nisu mogle biti sanirane, pa je upucen na lecenje u Francusku, u grad Tuluz, gde je izlecen, ali mu je noga ostala kraca za sest santimetara.U Francuskoj je zavrsio Elektrotehnicki fakultet, a po povratku u Srbiju primljen je u inzenjerijsko-tehnicko odeljenje Ministarstva vojske Kraljevine Jugoslavije. Napredovao je do cina generala.
Poginuo je na Uskrs 1944. godine od saveznickog bombardovanja Beograda.
Са именом Игњата Кирхнера срео сам се још у нижим разредима основне школе, не сећам се да ли у читанци или "Кекецу" :) (сећам се да је штампање читанки за III разред каснило скоро до средине децембра па се учитељ сналазио - цело одељење се претплатило на "Кекец" па смо одатле читали текстове и учили српски). Сећам се одлично да је за поручника Кирхнера, команданта сремског добровољачког одреда, било изричито речено: по оцу Немац а по мајци Србин. Овде видимо да је у питању поочим па претпостављам да је помајка била Српкиња. Ако су подаци које смо учили као деца уопште тачни.
Обзиром да је у то време на првој страни буквара била слика највећег сина наших народа и народности, добро је да је Кирхнер уопште и поменут у поплави Носилаца споменице 1941. и Народних хероја.