Неке од вила по пројектима Игњата Поповића. Прва је на адреси Ужичка 32.
Човеку напрасно застане дах када види какве смо изузетне архитекте имали.
Мене ова вила подсећа на један од најупечатљивијих и најлепших примера неоренесансне архитектуре између два рата, вилу Раде Петровића, насталу по пројекту непревазиђеног Војина Симеоновића.
Hvala Iznogudu na trudu oko „Vezirove česme”. Sa uživanjem sam čitao Marka Popovića.
Ipak mi nije jasno što iz nje ne ističe voda? Možda da pozovemo Acu Skelu*) da promeni teštih?
-----------------------------------
* Aca Skela je, za one koji ne znaju, Dorćolac koji je čamcem sa Đačkog kupatila prevozio raju preko leta na levu obalu Dunava na kupanje i tako obezbedio za normalni zivot i sebe i sestru i majku.
Kasnije je otvorio vodovodžijsku radnju u Francuskoj ulici.
Još ga viđam po ulicama Dorćola, kao da se uopšte nije promenio. Eto, što ti je reka.
Човеку напрасно застане дах када види какве смо изузетне архитекте имали.
Мене ова вила подсећа на један од најупечатљивијих и најлепших примера неоренесансне архитектуре између два рата, вилу Раде Петровића, насталу по пројекту непревазиђеног Војина Симеоновића.
Није ово никаква неоренесанса већ би пре било оно што си давно закључио а што ми је деловало заиста веродостојним и интересантним запажањем да је у питању нека врста ''постмодерне пре постмодерне'', у стилу француског класицизама 18-тог века...
Реприза, свакако... Po gradu, čestaru i kraj reka (1866.)
Slucajni Setac је написао/ла:
... али мислм да је квалитетан скен (лично пиксел по пиксел турао на хард диск!).
Ма о никаквој љутњи није реч, једноставно дошло је до тога да после ових неколико година форумашења треба стиснути петљу па тврдити да је скен било које штампане фотографије Београда премијера, ова горња Громанова фотографија Делијске чесме је као и оне две јучерашње скенирана из програма изложбе Дивне Ђукић-Замоло одржане 1966 године, ето, она Македонска ипак беше (опет са заградом) виртуелно невиђана. Узгред, ја сам Маломокролужанин заробљен 4 деценије у Новом Београду, полако то вековно ривалство са Великомокролужанима губи на интензитету (сад је отприлике на нивоу Дорћолци-Земунци) па нема више зашта да се секирамо ...
Po gradu, čestaru i kraj reka (1866.)
U opresiji velikovaroške sparine, sunce je sporo zalazilo a ozareni horizont cvrčao je u žezi. Sa reke su se čule prognane brodske sirene, kao tonski snimci. Šestarili su i delfini koji su stizali čak do Ruščuka pa i do Beograda, i gojazne morune od 200 oka … . Serozni svetlosni dipoli mreškali su se površinom reka. U prozračnoj vodi zamlačenoj toplim peskom brčkali su se varoški odrpanci. Čas bi nešto bućnulo, čas bi se skotrljalo. Gusta plavet dalekih ravnica dohvatala se neba. Padao je mrak a u njegovoj pozadini nazirala se Hekata. Bio je 17. juli, 1866. U gradu vlada napetost ( … mrske erlije, srpski žandarmi što od nemoći plaču a neustrašivi su … ). Prozori su kontaktirali pogledima. K’o na mrtvoj straži, srbi i turci posmatrali su se preko kapidžika, iza parapeta pergamentnih i staklenih okana periskopima raznih jačina. Naplaćivaće se stara “krvarina”, zapomagalo se i u snu. Gladili su svoje brade, vazne kod starih lepota. A sećanje koje kad-tad stupa na scenu, ono ih je neprimetno ali pomno posmatralo, lebdeći kao poetska zagonetka, i svaki njihov pokret, čak i verolomna mašta, biće kasnije procenjivani.
Rađala se jedna nova, još gotovo nepoznata, svest Srbije ali se izgleda brzo i pretvarala u sujetno renegatsko sopstveništvo. Poverenje je gubljeno ali se kasnije moglo kupiti. Visokoumni pragmatski misticizam novoškolovanog kadra, jonski elegantan a kvaren reakcionarnom istočnom frazeologijom i logikom siktanja, priželjkivao je i tražio inspiraciju od tuđih a ne svojih muza.
Sa ulica su se čule uvijene starodrevne psovke, pogrde i raspre, letimična lokalna muzička geografija (“Ej, podunuše sabahzorski vjetrovi”… kao kod Telemana) a po neko bi odgovorio na pitanje tako što bi zapevao neku pesmu (ontički identitet još sa majura prekarpatskog slovenstva). Dvostruki prizori, bezumne svađe srpskih i turskih kalfi (ubili bi i za ćuftu!) protivstavljene jatačkom nacionalno/političkom slavlju srba oko “Stambol kapije” stvarali su kompoziciju pozorišnog mizanscena. Turskoj muzici se izrugivalo ne što se nije dopadala već zato što se suviše doimala. Veština podmetanja noge se cenila. Varoš je još prepuna pasa koji se pobiju oko kosti a potom se mirno, jedan do drugog, greju na suncu. Psi su bili bolji od turaka – nije bilo problema sa komunikacijom.
* * *
Stari izbrazdani ožiljci fasada (kao da je vreme teklo u cik-cak) stajali su barabar sa onim novim, “podmlađenim”, i u njihovoj neposrednoj blizini. Na njima se videlo kakvi su bili i pre toga. Ceo grad bio je drugačije, neishitreno, osvetljen nego danas, svetlošću prizvanom još “od detinjstva”. Drvna gradja sečena je u “starom mesecu” (tada je ona najsuvlja), pesak savski i dobar kreč garantovali su da će u svome ležištu zgrada služiti 100 i 150 godina. Nevidljiva viša i niža, alegorijska, bića, lavoglavi krilati heruvimi i figure anđela čuvara, koncentrični krugovi i osmopalačni točkovi, beležeći arabeskne fraze fasada u note, svedočili su da se i preduzimač molio Bogu da mu pomogne pri gradnji. Štedljivo propletene potkrovne fasadne trake i šare isklesanog izgleda kao konspirativni amuleti, leteće vitrine balkona i erkera i konvoji apscisnih, doskočnih, terasa i visećih vrtova stvarali su od varoši ukras. U zlatastoj prašini podneva, zgrade livrejisane reljefnim štitovima i skiptrima deluju više kao performans koji poziva na gozbu. Ipak, nije se mnogo odstupalo od načela mere. Ona je utkivana u materiju.
Udubljenja i ispuste na zidovima senke su činile lažnim. Refleksije sa ploha kuća bile su tada drugačije, reliktne i kriptohromatične, kao kod podesivih, modularnih, ogledala. Menjala se mimika prostora i koncept piksela. Ono što je ranije bilo personifikovano sada postaje apstraktno. Kao da je nebo jednog epidijaskopa zračilo neku protegljastu antiknu svetlost, vazalnu osnovnom osvetljenju svoda, svedočeći o visinama do kojih se ta svetlost uzvisila. Šlifovana bečka stakla salonskih stanova za bogate bacala su desetine duga usred zime, kad ima sunca i duva oluj bure. U zasencima, preostali varoški šljivaci i retki cvetni skverovi s pogonom na ptičji poj dojavljuju gasnim svetionicima, “ljubav je tu!” Po rogljevima, gde se senke gube ili izdužuju, sakupljaju se mladi. Bledilo beogradskih noći odisalo je siluetama, slikama oblika izgrađenim sa strane, po senci, dajući varoši neobičan izgled sna, ako ne i priviđenja. To preimućstvo jedne somnabulne radnje Vukov jezik nema. Imaju ga proročanstva ali ona govore jednim nejasnijim, nagoveštajnim, jezikom predočenja budućnosti.
* * *
Prolazni tremori i distorzije trajanja, razvučeni u mislima, smatrani su mehaničkom protežnošću, dužinom. Momenat, malo po orijentalno proširen, uzima ‘trenutno’ učešće. Ali godine (a ne metri) bile su na skalama vodokaža – kao na sedimentnim stenama protookeana koje su pre hronometri a manje vodomeri. Čak i pridevi današnjice ne moraju biti u naše vreme nego u njihovo – poučna opomena da nas vreme nadživljava i u govoru. ‘Prepubertalna’ moralna melanholija naroda skučene a željene slobode bila je potencirana mitološkom mašinerijom napeva kafanskih cigana lutalica, mnogim turcizmima, pompom srpskih vojno-muzičkih parada i smotrama trupa. Sloboda bila je univerzalni ideal društva, praćena vizionarskim probljescima i sondirajućim svetlom uvida ali ta motivacija i inicijativa još su bili divergentni, često inverzni. Rađao se jedan novi duh samopouzdanja, ekspanzija jedne sužene, stisnute, kvadrature u besomučnu državotvornu i političku odlučnost. Nestajala su beskućna srednjevekovna polustvorenja, fakiri, šeici, derviši... Za praznike, srpkinje iznose na prozore i terase (kojih je bilo još relativno malo) tkanice i ćilime i kite kapije i zabate kaloperom i vezenim ubrusima. Vidni krug noći bio je jasan preko čitavog neba. Beograd se ponovo odricao sebe radi svoje slobode, želeći prejemstveni rat – ljubav je izaći van sebe (odreći se sebe) radi ideala.
Ogromna masa, uprkos monogamije, metežnih srpčića jurcala je, začikivala se i landrala ulicama. Po anonimnim sokacima zidovi, kao načinjeni od savitljivih listova i brzo preziđivani, hodali su poput duhova. U zatarabljenim avlijama izvorna ekscitativnost je ucenjivana emotivnim “vampirizmom” nedopuštenih ljubavi. Nije bilo milosti jer monaškom narodu ne priliči uteha. Ali ograde su preletali cvetovi jorgovana i tamariska sa žigom i tučkom. Kaspijsko plavo jutarnjeg nebosvoda i njegov zapadni baltički antipod stvarali su svetlosni buter, zadevano sinje svetlo otisnutog sjaja s uzdržanom ekstazom jedne nedokučive procene.
Mirisi pelena i vresa i debelo lišće visokih brestova vladali su čestarima i potocima budućih gradskih trgova i avenija, još neosvojenih katastarskim prostorom, sa zaraslom nekrografijom rupa od vešala, kolaca i Laudanovih opkopa. Prosecane su i kaldrmisane nove ulice nasipanjem drevnih nagiba. Tako je polako nestala zakošenost prizora sa starih litografija i fotografija.
Nazad, ponovo u centru varoši. Kao fanfare odjekuju visoke fasade (na dva-tri bőja, tek uvedene arhitekturne novine, umesto bondručara čija zemlja guši eho) od uzrujanih pobedonosnih usklika, razastirući svetlost peristila odbleskom sunčevih zalazaka ili blještavih snegova i tako postajući senzorijalne, žive. Ono što je bilo sokak nestaće ili će možda postati pasaž pod raskrsnicama spratova i ciglenim obručima zgrada. Kristalno jasni glasovi pisara-kirajdžija i đaka “blagodejanaca” na ‘kosti i kvartiru’ odjekuju iz svetlarnika jednog dolazećeg doba u vazduhu čistijem od ovdašnjeg. grk
Човеку напрасно застане дах када види какве смо изузетне архитекте имали.
Мене ова вила подсећа на један од најупечатљивијих и најлепших примера неоренесансне архитектуре између два рата, вилу Раде Петровића, насталу по пројекту непревазиђеног Војина Симеоновића.
Није ово никаква неоренесанса већ би пре било оно што си давно закључио а што ми је деловало заиста веродостојним и интересантним запажањем да је у питању нека врста ''постмодерне пре постмодерне'', у стилу француског класицизама 18-тог века...
У списима дела свих тадашњих архитеката који су градили овакве куће и виле стоји да су објекте правили у духу "француског неоренесанса", што има потпуног смисла, јер су елементи спољашњег руха прецизно преузимани са угледних примера архитектуре протеклих епоха.
Ипак, када сам говорио о "постмодерни пре постмодерне" мислио сам више на оне зграде архитектуре тридесетих чија је основа модернизам, али које су украшене читавим низом "измишљених" орнамената потеклих из класицистичке декорације али деформисаних, прерађених и трансформисаних у нешто сасвим креативно, несвакидашње и атипично.
Неке од вила по пројектима Игњата Поповића. Прва је на адреси Ужичка 32.
Човеку напрасно застане дах када види какве смо изузетне архитекте имали.
Мене ова вила подсећа на један од најупечатљивијих и најлепших примера неоренесансне архитектуре између два рата, вилу Раде Петровића, насталу по пројекту непревазиђеног Војина Симеоновића.
Hvala Iznogudu na trudu oko „Vezirove česme”. Sa uživanjem sam čitao Marka Popovića.
Ipak mi nije jasno što iz nje ne ističe voda? Možda da pozovemo Acu Skelu*) da promeni teštih?
-----------------------------------
* Aca Skela je, za one koji ne znaju, Dorćolac koji je čamcem sa Đačkog kupatila prevozio raju preko leta na levu obalu Dunava na kupanje i tako obezbedio za normalni zivot i sebe i sestru i majku.
Kasnije je otvorio vodovodžijsku radnju u Francuskoj ulici.
Još ga viđam po ulicama Dorćola, kao da se uopšte nije promenio. Eto, što ti je reka.
Човеку напрасно застане дах када види какве смо изузетне архитекте имали.
Мене ова вила подсећа на један од најупечатљивијих и најлепших примера неоренесансне архитектуре између два рата, вилу Раде Петровића, насталу по пројекту непревазиђеног Војина Симеоновића.
Није ово никаква неоренесанса већ би пре било оно што си давно закључио а што ми је деловало заиста веродостојним и интересантним запажањем да је у питању нека врста ''постмодерне пре постмодерне'', у стилу француског класицизама 18-тог века...
Ма о никаквој љутњи није реч, једноставно дошло је до тога да после ових неколико година форумашења треба стиснути петљу па тврдити да је скен било које штампане фотографије Београда премијера, ова горња Громанова фотографија Делијске чесме је као и оне две јучерашње скенирана из програма изложбе Дивне Ђукић-Замоло одржане 1966 године, ето, она Македонска ипак беше (опет са заградом) виртуелно невиђана. Узгред, ја сам Маломокролужанин заробљен 4 деценије у Новом Београду, полако то вековно ривалство са Великомокролужанима губи на интензитету (сад је отприлике на нивоу Дорћолци-Земунци) па нема више зашта да се секирамо ...
О, очень хорошо!
Човеку напрасно застане дах када види какве смо изузетне архитекте имали.
Мене ова вила подсећа на један од најупечатљивијих и најлепших примера неоренесансне архитектуре између два рата, вилу Раде Петровића, насталу по пројекту непревазиђеног Војина Симеоновића.
Није ово никаква неоренесанса већ би пре било оно што си давно закључио а што ми је деловало заиста веродостојним и интересантним запажањем да је у питању нека врста ''постмодерне пре постмодерне'', у стилу француског класицизама 18-тог века...
У списима дела свих тадашњих архитеката који су градили овакве куће и виле стоји да су објекте правили у духу "француског неоренесанса", што има потпуног смисла, јер су елементи спољашњег руха прецизно преузимани са угледних примера архитектуре протеклих епоха.
Ипак, када сам говорио о "постмодерни пре постмодерне" мислио сам више на оне зграде архитектуре тридесетих чија је основа модернизам, али које су украшене читавим низом "измишљених" орнамената потеклих из класицистичке декорације али деформисаних, прерађених и трансформисаних у нешто сасвим креативно, несвакидашње и атипично.
То су рецимо овакве зграде: