Po čemu pamtimo izgubljena lica: Nakon smrti važan je samo vic što ga je život ispričao
Jednog proljetnog dana godine 1982. mještanin Komiže Tonko Stanojević Mire zaputio se na mjesni deponij kako bi bacio dotrajali bojler. Kad se traktorom dovezao na deponij na lokalitetu koji Višani zovu Lendava, pozornost mu je privukao neobičan, lijep sanduk koji je netko tog jutra bacio na otpad. Kad je otvorio sanduk, unutra je našao tristotinjak fotografskih negativa, portreta nepoznatih ljudi.
Tonku Miri činilo se da bi bilo šteta da fotografije propadnu pa ih je ponio kući. U idućih četvrt stoljeća kolekcija starih negativa prelazit će iz ruke u ruku, bit će u posjedu mnogih ljudi, ali je nitko nije imao srca baciti. Pune 24 godine stari su negativi mijenjali privremene posjednike, sve dok 2006. nisu dospjeli u ruke Dinka Božanića, komiško-splitskog filmskog redatelja koji se tek bio vratio sa studija u Bologni. Božanić se latio dosadnog i sporog posla: dvije je godine ustrajno skenirao prastare i oštećene negative. Istodobno se dao u potragu za autorom pronađenih fotografija.
Lavur, indiric i vicij
Nakon što je nekoliko godina pratio krivi trag i slike pripisivao pogrešnoj osobi, Božanić je u konačnici detektirao pravog autora. Bio je to Jerko Fabris (1914. - 1998.), doseljenik iz Splita koji je tijekom 30-ih godina u Komiži držao fotografsku radionicu, a koncem 30-ih oženio se Rimljankom i preselio u Rim, gdje je živio do smrti. Kad je otkrio autora, Božanić je trebao odgovor na samo još jedno neodgovoreno pitanje: tko su ljudi na fotografijama? Onaj tko je mogao dati odgovor na to pitanje bili su - građani Komiže. U ljeto 2011. Dinko Božanić je stoga organizirao ono što je sam nazvao “interaktivnom foto izložbom”. U komiškoj “čitovnici” (čitaonici) izložio je prvu turu od 40 fotografija nađenih na Lendavi. Fotografije je isprintao na veliki format, objesio na zid, a uz svaku je postavio olovku i komad papira na kojem su posjetitelji izložbe trebali upisati sve ono što znaju o licima iz davnine. Osim imena i prezimena, mogli su upisati i druge činjenice: njihov lavur (posao), indiric (adresu), vicij (hobi) te facende (anegdote) po kojima ih pamte. Rezultat projekta pod naslovom “Zaboravjene face Komiže” nadmašio je sva autorova očekivanja.
Markezovske priče
Od 40 lica identificirano je njih 38, ispostavilo se da ih je četvero bilo živih, a s komadima bijelog papira prokuljala je rijeka memorije, anegdota i sudbina. Božanićeva izložba - koja je prošlog tjedna postavljena i u galeriji Foto kluba Split - staje u dvije nepune sobe. Ipak, ona je prava mala kronika povijesti Jadrana u 20. st. Nizom mikropovijesti ona dokumentira tegobna poglavlja kolektivne sudbine: industrijalizaciju, emigraciju, okupaciju, države i režime. Božanićev je projekt i socijalni performans koji propituje kako zajednica pamti sebe samu. Ali, povrh svega i ponajprije, “Zaboravjene slike Komiže” su škrinjica priča, buket smiješnih, dirljivih i tragičnih sudbina koje kao da ispadaju s Marquezovih, Sabatovih ili Pirandellovih stranica. Gotovo sva lica sa slika netko je prepoznao. Najčešće susjedi. Liste su pune komentara kao “ovo je Vinka, mojo dobro susida“ ili “ovo je mojo susida i prijateljica, obabila mi je oca i oba dva strica”.
‘Migala je guzicom’
Neki rođaci fotografiranih i nisu baš bili sretni onim što su o njihovim bližnjima mještani upamtili. Tako Božanić pripovijeda da su za jednu od fotografiranih žena posjetitelji napisali da je “volila muške” i “uvijek stala na sular” te da su je zvali “migavica” jer je “migala guzicami”, a autor izložbe pripovijeda kako se jedva othrvao zahtjevu nekog potomka koji je tražio da se slika ukloni. Neke su od sudbina mediteranski, apsurdno crnohumorne. Primjerice, jedan od ljudi s fotografije umro je jer se prejeo vruće viške pogače (!). Za drugog se pamti da je dnevno jeo 50 sardela, za trećeg da je od rabljenih ljesova radio brodice. Za Franu Bjaževića Ješkicu upamtili su da je volio makarune i uvijek nosio češalj, za Grgu Pušića Herendu da je imao najboljeg magarca, a za Šimu Marinkovića Rudog pamti se epizoda kad je u Okjučini (danas napuštenom selu na sjevernoj obali otoka) noću muzao jarca potežući ga za mošnje jer je mislio da su vimena.
Neke su sudbine poput malih drama, poput usuda Petra Božanića Pepeta, “težoka” koji je stanovao “kod Krivega u istu štrodu”, koji nije poslušao savjet da ne ide u Komižu prodati rogač, pa su ga Talijani uzeli za taoca i strijeljali. Neke su sudbine romaneskne. Tako je jedan od posjetitelja izložbe ispripovijedao sudbinu žene pod nadimkom Zambarlinova, koja bi sama dostajala za hispanoamerički roman. Otac Zambarlinove je kao austrijski mornarički oficir tijekom lova u Africi spasio Franza Ferdinanda, koji mu je zauzvrat dao da u dvorcu Miramare otvori ples plešući s princezom Sofijom. Franz Ferdinand bio je krsni kum časnikovoj kćeri. Kći - koju vidimo na Fabrisovoj fotografiji - imala je nesretan usud: čini se da se zaljubila u svećenika, imala je izvanbračno dijete koje je rodila u Šibeniku da izbjegne sramotu, a dijete je ostavila u sirotištu. Neobjašnjivo dobro informirani mještanin zapisao je uz sliku čak i da joj “sin to nikad nije oprostio”. Fotografija snimljena 30-ih pokazuje Zimberlinovu kao sjetnu, ogorčenu ženu, kao da daje naslutiti njenu dramu. Ipak, otočka memorija i u nesretnoj sudbini Zimberlinove (koja je umrla 1988.) nalaze humor.
Andreas Gursky - čuveni, najrazvikaniji i u međuvremenu najbogatiji nemački fotograf iz Düsseldorfa. (Tražite u Google-u)
Kada ga pogledam, moram priznati da mi je uprkos svemu simpatičan - zrači stabilnost i mir.
(Uzgred, mi se ne moramo sakriti pod astal...)
Ni budućnost nije više to, šta je nekad bila! - Karl Valentin.
Po čemu pamtimo izgubljena lica: Nakon smrti važan je samo vic što ga je život ispričao
Jednog proljetnog dana godine 1982. mještanin Komiže Tonko Stanojević Mire zaputio se na mjesni deponij kako bi bacio dotrajali bojler. Kad se traktorom dovezao na deponij na lokalitetu koji Višani zovu Lendava, pozornost mu je privukao neobičan, lijep sanduk koji je netko tog jutra bacio na otpad. Kad je otvorio sanduk, unutra je našao tristotinjak fotografskih negativa, portreta nepoznatih ljudi.
Tonku Miri činilo se da bi bilo šteta da fotografije propadnu pa ih je ponio kući. U idućih četvrt stoljeća kolekcija starih negativa prelazit će iz ruke u ruku, bit će u posjedu mnogih ljudi, ali je nitko nije imao srca baciti. Pune 24 godine stari su negativi mijenjali privremene posjednike, sve dok 2006. nisu dospjeli u ruke Dinka Božanića, komiško-splitskog filmskog redatelja koji se tek bio vratio sa studija u Bologni. Božanić se latio dosadnog i sporog posla: dvije je godine ustrajno skenirao prastare i oštećene negative. Istodobno se dao u potragu za autorom pronađenih fotografija.
Lavur, indiric i vicij
Nakon što je nekoliko godina pratio krivi trag i slike pripisivao pogrešnoj osobi, Božanić je u konačnici detektirao pravog autora. Bio je to Jerko Fabris (1914. - 1998.), doseljenik iz Splita koji je tijekom 30-ih godina u Komiži držao fotografsku radionicu, a koncem 30-ih oženio se Rimljankom i preselio u Rim, gdje je živio do smrti. Kad je otkrio autora, Božanić je trebao odgovor na samo još jedno neodgovoreno pitanje: tko su ljudi na fotografijama? Onaj tko je mogao dati odgovor na to pitanje bili su - građani Komiže. U ljeto 2011. Dinko Božanić je stoga organizirao ono što je sam nazvao “interaktivnom foto izložbom”. U komiškoj “čitovnici” (čitaonici) izložio je prvu turu od 40 fotografija nađenih na Lendavi. Fotografije je isprintao na veliki format, objesio na zid, a uz svaku je postavio olovku i komad papira na kojem su posjetitelji izložbe trebali upisati sve ono što znaju o licima iz davnine. Osim imena i prezimena, mogli su upisati i druge činjenice: njihov lavur (posao), indiric (adresu), vicij (hobi) te facende (anegdote) po kojima ih pamte. Rezultat projekta pod naslovom “Zaboravjene face Komiže” nadmašio je sva autorova očekivanja.
Markezovske priče
Od 40 lica identificirano je njih 38, ispostavilo se da ih je četvero bilo živih, a s komadima bijelog papira prokuljala je rijeka memorije, anegdota i sudbina. Božanićeva izložba - koja je prošlog tjedna postavljena i u galeriji Foto kluba Split - staje u dvije nepune sobe. Ipak, ona je prava mala kronika povijesti Jadrana u 20. st. Nizom mikropovijesti ona dokumentira tegobna poglavlja kolektivne sudbine: industrijalizaciju, emigraciju, okupaciju, države i režime. Božanićev je projekt i socijalni performans koji propituje kako zajednica pamti sebe samu. Ali, povrh svega i ponajprije, “Zaboravjene slike Komiže” su škrinjica priča, buket smiješnih, dirljivih i tragičnih sudbina koje kao da ispadaju s Marquezovih , Sabatovih ili Pirandellovih stranica. Gotovo sva lica sa slika netko je prepoznao. Najčešće susjedi. Liste su pune komentara kao “ovo je Vinka, mojo dobro susida“ ili “ovo je mojo susida i prijateljica, obabila mi je oca i oba dva strica”.
‘Migala je guzicom’
Neki rođaci fotografiranih i nisu baš bili sretni onim što su o njihovim bližnjima mještani upamtili. Tako Božanić pripovijeda da su za jednu od fotografiranih žena posjetitelji napisali da je “volila muške” i “uvijek stala na sular” te da su je zvali “migavica” jer je “migala guzicami”, a autor izložbe pripovijeda kako se jedva othrvao zahtjevu nekog potomka koji je tražio da se slika ukloni. Neke su od sudbina mediteranski, apsurdno crnohumorne. Primjerice, jedan od ljudi s fotografije umro je jer se prejeo vruće viške pogače (!). Za drugog se pamti da je dnevno jeo 50 sardela, za trećeg da je od rabljenih ljesova radio brodice. Za Franu Bjaževića Ješkicu upamtili su da je volio makarune i uvijek nosio češalj, za Grgu Pušića Herendu da je imao najboljeg magarca, a za Šimu Marinkovića Rudog pamti se epizoda kad je u Okjučini (danas napuštenom selu na sjevernoj obali otoka) noću muzao jarca potežući ga za mošnje jer je mislio da su vimena.
Neke su sudbine poput malih drama, poput usuda Petra Božanića Pepeta, “težoka” koji je stanovao “kod Krivega u istu štrodu”, koji nije poslušao savjet da ne ide u Komižu prodati rogač, pa su ga Talijani uzeli za taoca i strijeljali. Neke su sudbine romaneskne. Tako je jedan od posjetitelja izložbe ispripovijedao sudbinu žene pod nadimkom Zambarlinova, koja bi sama dostajala za hispanoamerički roman. Otac Zambarlinove je kao austrijski mornarički oficir tijekom lova u Africi spasio Franza Ferdinanda, koji mu je zauzvrat dao da u dvorcu Miramare otvori ples plešući s princezom Sofijom. Franz Ferdinand bio je krsni kum časnikovoj kćeri. Kći - koju vidimo na Fabrisovoj fotografiji - imala je nesretan usud: čini se da se zaljubila u svećenika, imala je izvanbračno dijete koje je rodila u Šibeniku da izbjegne sramotu, a dijete je ostavila u sirotištu. Neobjašnjivo dobro informirani mještanin zapisao je uz sliku čak i da joj “sin to nikad nije oprostio”. Fotografija snimljena 30-ih pokazuje Zimberlinovu kao sjetnu, ogorčenu ženu, kao da daje naslutiti njenu dramu. Ipak, otočka memorija i u nesretnoj sudbini Zimberlinove (koja je umrla 1988.) nalaze humor.
www.jutarnji.hr/po-cemu-pamtimo-izgubljena-lica--nakon-smrti-vazan-je-samo-vic-sto-ga-je-zivot-ispricao/1012963/
Andreas Gursky - čuveni, najrazvikaniji i u međuvremenu najbogatiji nemački fotograf iz Düsseldorfa. (Tražite u Google-u)
Kada ga pogledam, moram priznati da mi je uprkos svemu simpatičan - zrači stabilnost i mir.
(Uzgred, mi se ne moramo sakriti pod astal...)