Zvezdarka:
Али, у овом хипотетичком случају ипак није само прст, подразумева се и да сме експериментисати с вредностима експозиције, бленде, осетљивости, и осталим техничким могућностима апарата...
Другим речима, дакле, због ограничености својих ефеката, само ти технички детаљи нису довољни? Или ипак резултат зависи од ширине техничких могућности апарата? Има ли ту места за креативност?
Дакако би ту сваки од фотографа изнашао неку своју комбинацију, те би се те фотографије, ето, ипак барем разликовале. Но, у ком смислу?
Да ли уметност ипак почиње тек са слободом? Слобода као први, нужни (не и довољни и једини) услов.
Fragment iz jednog teksta napisanog pre desetak godina, u kojemu jedan protagonist romana piše u svoj dnevnik njegova razmišljanja o slobodi.
22.10.1968
Sartre-ova teza je izraz samoljubive logike, po kojoj egzistencija prethodi esenciji, jer je čovjek - kao prvobitno stanje ničega - slobodan, da u egzistenciji samoga sebe pronađe! Kakva jednostrana istina i opojna zabluda! Ja radije vidim egzistenciju kao manifestaciju bića u vremenu, esencija je latentno stanje i pasivni oblik egzistencije, koji se u vremenu aktivno manifestira; esencija i egzistencija su dvije manifestacije istog fenomena, kao što je svjetlo i korpuskularni i valni fenomen. Sloboda - sam sebe u egzistenciji, svoju esenciju pronaći - nije sloboda, nego nužni i uzgredni produkt egzistencije. Sloboda bi postojala, da mogu birati i pronaći sebe u različitim mogućnostima struktura bića, ali pošto egzistencija može pronaći i živjeti samo ono što u mojem biću već postoji, jedina sloboda je u odluci, već u esenciji preformiranu egzistenciju i živjeti! Ako netko slobodu definira samo kao odsustvo izvanjske prisile, što podrazumijeva i slobodu od prisile teza svih filozofskih sistema, koje se trude stvarnost objasniti, i ako odsustvo prisile omogućuje i istine, koje se logički isključuju, onda je to sloboda biranja između neizmjernih mogućnosti istine, ali sve te istine su prisilni, neslobodni plodovi bića, u kome te istine već postoje. Ako je sloboda odsustvo izvanjskih prisila, ona je istovremeno i rob unutrašnje prisile bića!
***************
Sloboda bira motive, a estetika im daje novu egzistencijalnu formu u fotografiji.
I sloboda i estetsko umeće izviru nužno iz bića fotografa.
To znači da su i sloboda i umeće neslobodni - da su ovisni od oka i duše fotografa.
Estetsko umeće ili estetska nesposobnost autora odlučuju o tome da li će fotografija živeti ili će biti mrtvorođenče. Motiv može živeti u fotografiji samo oplemenjen estetikom, a bez adekvatne estetske forme i najzanimljiviji motiv postaje fotografsko smeće.
Kako forma može upropastiti motiv...
Jedan od primera manirirane kose ili iskrivljene perspektive:
Što je pesnik u ime slobode hteo da nam kaže?
Da li je želeo da podseti na zlu sudbinu one zgrade u pozadini.
Ili da kritično postavi u pitanje majestetičnu vertikalnost "Pobednika"?
Ništa od toga - bar za mene.
Ja vidim samo neuspelu fotografiju, koja smeta i oku i duši.
I ja sam bio slobodan da slikam "Pobednika" 1962.
Morao sam slikati iz donjeg rakursa i u iskrivljenoj perspektivi.
Nisam zaboravio da instiktivno kompoziciji omogućim stabilnost - sa strogo horizontalnom belom linijom na samoj donjoj ivici slike.
(Negativ izgubljen, sken male sličice)
RIBAR I i II - 1962.
Moju slobodu sam uzeo iz NUŽNOSTI da slikam skulpturu u protusvetlu laterne u parku sa snegom na stablima. A onda sam proširio slobodu sa jednom produženom i jednom skraćenom ekspozicijom. Kamera je stajala bez stativa na samom rubu "ribnjaka".
Forma je optimalna, kada ne možemo zamisliti nikakvu bolju kompoziciju.
Dijagonalna i kosa perspektiva je estetski uvek kritična. Ali kada upravo takva perspektiva daje sadržaju jednu novu dimenziju, onda ona postaje optimalna.
Fotografija "40" bez kose perspektive bi bila zanimljiva, ali i ne tako fulminantno dramatična i groteskna, kako je to Mogambu uspelo. Vi možete dugo sa fascinacijom posmatrati suludi trougao znakova i modernog sata na sivoj, bezličnoj savremenoj betonskoj zgradi - uvek sa novim asocijacijama o našem sadašnjem trenutku.
Da sam kaluđer, održao bih vam na ovu temu čitavu prediku!
Na mladima ostaje svet - i u ponoćnom metrou!
Francuz je perfekcionirao fotografije arhitekture i pravio fotografije - dekorativne oltare lepoti.
I onda je odjednom za trenutak promenio kolosek - to mogu lakše uraditi mlađi ljudi - i slika u sumornom ponoćnom metrou. Drsko postavlja glavi detalj fotografije sasvim ekcentrično u desni donji ugao slike.To je pun pogodak! Samo onaj koja ovlada osnovim pravilima fotografske estetike sme da ih i prekrši!
Samo sloboda podređena nužnosti trenutka je prava sloboda.
Ona druga sloboda je - proizvoljnost.
Ni budućnost nije više to, šta je nekad bila! - Karl Valentin.
Zvezdarka:
Али, у овом хипотетичком случају ипак није само прст, подразумева се и да сме експериментисати с вредностима експозиције, бленде, осетљивости, и осталим техничким могућностима апарата...
Другим речима, дакле, због ограничености својих ефеката, само ти технички детаљи нису довољни? Или ипак резултат зависи од ширине техничких могућности апарата? Има ли ту места за креативност?
Дакако би ту сваки од фотографа изнашао неку своју комбинацију, те би се те фотографије, ето, ипак барем разликовале. Но, у ком смислу?
Да ли уметност ипак почиње тек са слободом? Слобода као први, нужни (не и довољни и једини) услов.
Fragment iz jednog teksta napisanog pre desetak godina, u kojemu jedan protagonist romana piše u svoj dnevnik njegova razmišljanja o slobodi.
22.10.1968
Sartre-ova teza je izraz samoljubive logike, po kojoj egzistencija prethodi esenciji, jer je čovjek - kao prvobitno stanje ničega - slobodan, da u egzistenciji samoga sebe pronađe! Kakva jednostrana istina i opojna zabluda! Ja radije vidim egzistenciju kao manifestaciju bića u vremenu, esencija je latentno stanje i pasivni oblik egzistencije, koji se u vremenu aktivno manifestira; esencija i egzistencija su dvije manifestacije istog fenomena, kao što je svjetlo i korpuskularni i valni fenomen. Sloboda - sam sebe u egzistenciji, svoju esenciju pronaći - nije sloboda, nego nužni i uzgredni produkt egzistencije. Sloboda bi postojala, da mogu birati i pronaći sebe u različitim mogućnostima struktura bića, ali pošto egzistencija može pronaći i živjeti samo ono što u mojem biću već postoji, jedina sloboda je u odluci, već u esenciji preformiranu egzistenciju i živjeti! Ako netko slobodu definira samo kao odsustvo izvanjske prisile, što podrazumijeva i slobodu od prisile teza svih filozofskih sistema, koje se trude stvarnost objasniti, i ako odsustvo prisile omogućuje i istine, koje se logički isključuju, onda je to sloboda biranja između neizmjernih mogućnosti istine, ali sve te istine su prisilni, neslobodni plodovi bića, u kome te istine već postoje. Ako je sloboda odsustvo izvanjskih prisila, ona je istovremeno i rob unutrašnje prisile bića!
***************
Sloboda bira motive, a estetika im daje novu egzistencijalnu formu u fotografiji.
I sloboda i estetsko umeće izviru nužno iz bića fotografa.
To znači da su i sloboda i umeće neslobodni - da su ovisni od oka i duše fotografa.
Estetsko umeće ili estetska nesposobnost autora odlučuju o tome da li će fotografija živeti ili će biti mrtvorođenče. Motiv može živeti u fotografiji samo oplemenjen estetikom, a bez adekvatne estetske forme i najzanimljiviji motiv postaje fotografsko smeće.
Kako forma može upropastiti motiv...
Jedan od primera manirirane kose ili iskrivljene perspektive:
Što je pesnik u ime slobode hteo da nam kaže?
Da li je želeo da podseti na zlu sudbinu one zgrade u pozadini.
Ili da kritično postavi u pitanje majestetičnu vertikalnost "Pobednika"?
Ništa od toga - bar za mene.
Ja vidim samo neuspelu fotografiju, koja smeta i oku i duši.
I ja sam bio slobodan da slikam "Pobednika" 1962.
Morao sam slikati iz donjeg rakursa i u iskrivljenoj perspektivi.
Nisam zaboravio da instiktivno kompoziciji omogućim stabilnost - sa strogo horizontalnom belom linijom na samoj donjoj ivici slike.
(Negativ izgubljen, sken male sličice)
RIBAR I i II - 1962.
Moju slobodu sam uzeo iz NUŽNOSTI da slikam skulpturu u protusvetlu laterne u parku sa snegom na stablima. A onda sam proširio slobodu sa jednom produženom i jednom skraćenom ekspozicijom. Kamera je stajala bez stativa na samom rubu "ribnjaka".
Forma je optimalna, kada ne možemo zamisliti nikakvu bolju kompoziciju.
Dijagonalna i kosa perspektiva je estetski uvek kritična. Ali kada upravo takva perspektiva daje sadržaju jednu novu dimenziju, onda ona postaje optimalna.
Fotografija "40" bez kose perspektive bi bila zanimljiva, ali i ne tako fulminantno dramatična i groteskna, kako je to Mogambu uspelo. Vi možete dugo sa fascinacijom posmatrati suludi trougao znakova i modernog sata na sivoj, bezličnoj savremenoj betonskoj zgradi - uvek sa novim asocijacijama o našem sadašnjem trenutku.
Da sam kaluđer, održao bih vam na ovu temu čitavu prediku!
Na mladima ostaje svet - i u ponoćnom metrou!
Francuz je perfekcionirao fotografije arhitekture i pravio fotografije - dekorativne oltare lepoti.
I onda je odjednom za trenutak promenio kolosek - to mogu lakše uraditi mlađi ljudi - i slika u sumornom ponoćnom metrou. Drsko postavlja glavi detalj fotografije sasvim ekcentrično u desni donji ugao slike.To je pun pogodak! Samo onaj koja ovlada osnovim pravilima fotografske estetike sme da ih i prekrši!
Samo sloboda podređena nužnosti trenutka je prava sloboda.
Ona druga sloboda je - proizvoljnost.
"Слобода је спозната нужност"... Знам, знам... :)
"Слобода од...", или "слобода за..." Или...?
А ипак, пошто речи су неискусне..., опет се то потврђује, ја у ствари могу само да кажем своје утиске на основу осећаја:
Овај твој "Победник" ме некако није довољно додирнуо, оставио ме хладном, као онај снег на светиљкама. Да ли су му оне "наметнуто друштво"? Рибар ми се јако допада, нарочито онај први. (Прави Злосретни рибар, како се у ствари и зове). Могамбо има много сјајних фотографија, али баш ова ме се није нарочито дојмила, не знам зашто, ваљда ми се ипак то сечење баш ту и тако не свиђа?. Французова ми је веома интересантна и оригинална, али мени баш овај елемент људи десно мало смета.
Мени су интересантна твоја размишљања...
Фотографисање је као кад би пред тебе и неке друге ставили исту тастатуру, куцаћу машину или исти папир, оловку, гумицу, исти речник да пишете на исту тему ... Ти ћеш о томе боље од других...
Али, у овом хипотетичком случају ипак није само прст, подразумева се и да сме експериментисати с вредностима експозиције, бленде, осетљивости, и осталим техничким могућностима апарата...
Другим речима, дакле, због ограничености својих ефеката, само ти технички детаљи нису довољни? Или ипак резултат зависи од ширине техничких могућности апарата? Има ли ту места за креативност?
Дакако би ту сваки од фотографа изнашао неку своју комбинацију, те би се те фотографије, ето, ипак барем разликовале. Но, у ком смислу?
Да ли уметност ипак почиње тек са слободом? Слобода као први, нужни (не и довољни и једини) услов.
Fragment iz jednog teksta napisanog pre desetak godina, u kojemu jedan protagonist romana piše u svoj dnevnik njegova razmišljanja o slobodi.
CANDLELIGHT
Али, у овом хипотетичком случају ипак није само прст, подразумева се и да сме експериментисати с вредностима експозиције, бленде, осетљивости, и осталим техничким могућностима апарата...
Другим речима, дакле, због ограничености својих ефеката, само ти технички детаљи нису довољни? Или ипак резултат зависи од ширине техничких могућности апарата? Има ли ту места за креативност?
Дакако би ту сваки од фотографа изнашао неку своју комбинацију, те би се те фотографије, ето, ипак барем разликовале. Но, у ком смислу?
Да ли уметност ипак почиње тек са слободом? Слобода као први, нужни (не и довољни и једини) услов.
Fragment iz jednog teksta napisanog pre desetak godina, u kojemu jedan protagonist romana piše u svoj dnevnik njegova razmišljanja o slobodi.
"Слобода је спозната нужност"... Знам, знам... :)
"Слобода од...", или "слобода за..." Или...?
А ипак, пошто речи су неискусне..., опет се то потврђује, ја у ствари могу само да кажем своје утиске на основу осећаја:
Овај твој "Победник" ме некако није довољно додирнуо, оставио ме хладном, као онај снег на светиљкама. Да ли су му оне "наметнуто друштво"? Рибар ми се јако допада, нарочито онај први. (Прави Злосретни рибар, како се у ствари и зове). Могамбо има много сјајних фотографија, али баш ова ме се није нарочито дојмила, не знам зашто, ваљда ми се ипак то сечење баш ту и тако не свиђа?. Французова ми је веома интересантна и оригинална, али мени баш овај елемент људи десно мало смета.
Или, можда, стихом, који ми се сад управо створи:
Прогнаног Соколара снежна луч уходи,
белина пахуља открива траг.
Прогнаног Соколара снежна луч уходи,
белина пахуља открива траг.
Мени су интересантна твоја размишљања...
Фотографисање је као кад би пред тебе и неке друге ставили исту тастатуру, куцаћу машину или исти папир, оловку, гумицу, исти речник да пишете на исту тему ... Ти ћеш о томе боље од других...
За Њумена...