На једном сајту, тражећи више података о Бранку Параћу, наиђох на ово:
- Je l’ vi znate nešto o Majdanu? Ovde je stvarno bio majdan. A onda negde posle rata je pretvoren u pionirski centar. Plac je nacionalizovan i na njemu su prvo izgrađene ove dve kućice koje se tamo u dnu nalaze. To je bilo predivno, koristili smo to mi pioniri, sadili smo sadnice, bilo je tu magnolija i drugog rastinja. Jedna vajarka sa Senjaka je napravila ovde jedan divan spomenik, i taj njen rad je platio Crveni krst Savskog venca. Na osnovu tog njenog rada je napravljen simbol „Majdana“.
- Kasnije, u ovim teškim vremenima, opština je to izdala i napravili su restoran. Onda smo se svi jako ljutili i bunili, čak smo i proteste pravili. A onda su nam izgradili ovu modernu zgradu na osnovu prihoda od tog izdavanja ovog prostora koji je bio pre svega Centar za pionire, a sada je Dečiji kulturni centar. Smetalo nam je zato što smo smatrali da je to za decu i da treba da ostane za decu kompletno.
- Ranije je bilo jako lepo, tu je bilo igralište.
- Generacije dece su tu odrasle. - Tu smo šetali decu i baš je bilo divno, kao iz bajke.
- Dolazile su škole i organizovana su razna takmičenja.
- To nas je razočaralo – zašto baš sve mora da se komercijalizuje. Jeste da je Senjak atraktivan i da imate prihoda, ali bar nešto može da ostane.
- Restoran je otvoren 1990-tih, onda kada je bila najveća inflacija, u vreme Miloševića.
- To je bilo baš poznato mesto.
- Fensi.
- Oni su to preuredili, nije ovako bilo. Tu je bilo samo igralište i obdanište za decu. Ovo je kasnije napravljeno, a ovo je najnovije. - Da li se sećate kako je nekad izgledalo ovde gde smo sad? Je l se sećate rupe? Je l’ ste išli da tražite Turke? Mi smo išli da tražimo Turke, al’ smo našli nemački šlem. Ovde smo silazili, tu je bila rupa, tu se moja majka krila za vreme bombardovanja 6. aprila. Vi sad ne možete ni da zamislite kako to izgleda, sve ove kuće preko puta su izlazile i na donju i na gornju ulicu, i kakvi, nikad mi nismo išli okolo. To je samo bilo tutnjanje ovuda kroz dvorište dok nas neko ne potera ili ne polije vodom. E tu smo silazili i tražili Turke, ali nismo našli Turke nego nemački šlem. Ko zna, neko bacio neku šerpu, a mi smo deca to zamišljali.
- Inače narodni heroj Branko Parać po kome je škola nazvana, on se prvobitno krio ovde u Majdanu, a kada je to mesto, kako oni to kažu – provaljeno, onda ga je moj pokojni svekar krio u uglju kod nas u podrumu, u džaku. I dan danas postoji taj podrum.
- I oni su promenili ime škole.
- Do skoro se tako zvala.
- Pa nije baš do skoro. Sad se zove „Stefan Nemanja“.
- Moj Jaša je krenuo u tu školu, a Jaša je 84. godište.
Сваки додатни податак у вези с било чим овде поменутим био би ми занимљив...
Све лепо описано са именима (локалним и писцу знаним), али где је то?
Сењак, Топчидер , Ташмајдан ... ?
ДКЦ "Мајдан", некадашњи Пионирски центар, и данас постоји у Козјачкој улици 3-5. ОШ, некад "Бранко Параћ", данас "Стефан Немања", такође је ту у близини.
Мене генерално занима, како рекох, сваки додатни податак о овоме, а посебно би ми било корисно и драго сазнати макар и основне, јер никавих немам, јер нису доступни ни у књигама о НХ, податке о Бранку Параћу, народном хероју, чији споменик сам снимила у дворишту Завода за израду новчаница, за шта нарочиту захвалност и овом приликом изражавам нашем драгом и уваженом колеги с форума Дарку Васићу - Падобранцу.
Једна, рекло би се времешна кућа у Браће Маринковића, тачно иза ОШ Никола Тесла, то јест, оног ћошка школе у којој је смештен школски базен. Мислим да је раније овај узбрдични сокак био део Врбничке улице. У кући већ годинама изгледа да станују Роми. Милован ће можда да ишчачка нешто конкретно о овом објекту.
На једном сајту, тражећи више података о Бранку Параћу, наиђох на ово:
- Je l’ vi znate nešto o Majdanu? Ovde je stvarno bio majdan. A onda negde posle rata je pretvoren u pionirski centar. Plac je nacionalizovan i na njemu su prvo izgrađene ove dve kućice koje se tamo u dnu nalaze. To je bilo predivno, koristili smo to mi pioniri, sadili smo sadnice, bilo je tu magnolija i drugog rastinja. Jedna vajarka sa Senjaka je napravila ovde jedan divan spomenik, i taj njen rad je platio Crveni krst Savskog venca. Na osnovu tog njenog rada je napravljen simbol „Majdana“.
Сваки додатни податак у вези с било чим овде поменутим био би ми занимљив...
На једном сајту, тражећи више података о Бранку Параћу, наиђох на ово:
- Je l’ vi znate nešto o Majdanu? Ovde je stvarno bio majdan. A onda negde posle rata je pretvoren u pionirski centar. Plac je nacionalizovan i na njemu su prvo izgrađene ove dve kućice koje se tamo u dnu nalaze. To je bilo predivno, koristili smo to mi pioniri, sadili smo sadnice, bilo je tu magnolija i drugog rastinja. Jedna vajarka sa Senjaka je napravila ovde jedan divan spomenik, i taj njen rad je platio Crveni krst Savskog venca. Na osnovu tog njenog rada je napravljen simbol „Majdana“.
- Kasnije, u ovim teškim vremenima, opština je to izdala i napravili su restoran. Onda smo se svi jako ljutili i bunili, čak smo i proteste pravili. A onda su nam izgradili ovu modernu zgradu na osnovu prihoda od tog izdavanja ovog prostora koji je bio pre svega Centar za pionire, a sada je Dečiji kulturni centar. Smetalo nam je zato što smo smatrali da je to za decu i da treba da ostane za decu kompletno.
- Ranije je bilo jako lepo, tu je bilo igralište.
- Generacije dece su tu odrasle. - Tu smo šetali decu i baš je bilo divno, kao iz bajke.
- Dolazile su škole i organizovana su razna takmičenja.
- To nas je razočaralo – zašto baš sve mora da se komercijalizuje. Jeste da je Senjak atraktivan i da imate prihoda, ali bar nešto može da ostane.
- Restoran je otvoren 1990-tih, onda kada je bila najveća inflacija, u vreme Miloševića.
- To je bilo baš poznato mesto.
- Fensi.
- Oni su to preuredili, nije ovako bilo. Tu je bilo samo igralište i obdanište za decu. Ovo je kasnije napravljeno, a ovo je najnovije. - Da li se sećate kako je nekad izgledalo ovde gde smo sad? Je l se sećate rupe? Je l’ ste išli da tražite Turke? Mi smo išli da tražimo Turke, al’ smo našli nemački šlem. Ovde smo silazili, tu je bila rupa, tu se moja majka krila za vreme bombardovanja 6. aprila. Vi sad ne možete ni da zamislite kako to izgleda, sve ove kuće preko puta su izlazile i na donju i na gornju ulicu, i kakvi, nikad mi nismo išli okolo. To je samo bilo tutnjanje ovuda kroz dvorište dok nas neko ne potera ili ne polije vodom. E tu smo silazili i tražili Turke, ali nismo našli Turke nego nemački šlem. Ko zna, neko bacio neku šerpu, a mi smo deca to zamišljali.
- Inače narodni heroj Branko Parać po kome je škola nazvana, on se prvobitno krio ovde u Majdanu, a kada je to mesto, kako oni to kažu – provaljeno, onda ga je moj pokojni svekar krio u uglju kod nas u podrumu, u džaku. I dan danas postoji taj podrum.
- I oni su promenili ime škole.
- Do skoro se tako zvala.
- Pa nije baš do skoro. Sad se zove „Stefan Nemanja“.
- Moj Jaša je krenuo u tu školu, a Jaša je 84. godište.
Сваки додатни податак у вези с било чим овде поменутим био би ми занимљив...
Zvezdarka, evo ukratko nekoliko stvari koje mogu da kažem kao nekadašnji đak osnovne škole "Narodni heroj Branko Parać" na Senjaku: on je bio radnik koji je živeo u jednoj od lokalnih ulica na Senjaku, i bio je aktivni predratni komunista. Otišao je u partizane 1941. godine, a već sledeće je poginuo u borbi sa nekom od antikomunističkih formacija. Ne sećam se tačnog datuma ali je sigurno bila 1942. godina.
Mi smo za svaki dan škole imali javni čas posvećen B.Paraću i pevali smo himnu škole koja je glasila nekako ovako: "Naš Branko je bio simbol, kom težimo mi, da budemo svi, što beše on...".
Jedan od mojih drugova, potomak predratne senjačke porodice koja je veoma loše prošla nakon 1944. nikada nije hteo da peva ovu pesmu, još kao dete u trećem razredu. Kada ga je jednom razredna strogo opomenula da mora da peva himnu, on je rekao: "Mom dedi je pre rata Branko Parać ukrao auto i slupao ga u Topčideru, on je bio lopov."
Nama su u žitiju Branka Paraća, pak, pričali da je on kada je krenuo u partizane od kuće poneo hleb i, s obzirom da je do odreda lutao više nedelja, ipak iako gladan nije hteo da ga načne već ga je doneo drugovima-partizanima celog ali okamenjenog.
Kada je reč o Majdanu, moram samo kratko da prokomentarišem gornje redove: opština je izdala prostor za kafić u Dečijem kulturnom centru Majdan još 1992. godine kada je predsednik opštine bio lokalni taksista na tu funkciju postavljen u talasu "demokratije" ispred SPO. Tek 2007. godine opština pokreće sa Gradom Beogradom obnovu Majdana i tada počinje da se gradi novi objekat koji sada tamo stoji. Objekat je, nažalost, završen tek posle duže pauze u novom mandatu 2008-2012. i to tek na veliko lično zalaganje nekoliko funkcionera, najpre sadašnjeg predsednika opštine Dinčića i moje. Lokal u kome je danas kafe je na javnom konkursu izdat 2010. godine i donosi ozbiljan mesečni prihod Majdanu od čega se pokrivaju svi troškovi rada i održavanja centra (struja, gas, grejanje, voda, čišćenje, itd.). Bez tog ugovora, Majdan ne bi mogao da funkcioniše. Inače, u sklopu novog objekta se nalaze četiri sale (fudbal, košarka, tenis, balet, škole glume, nastupi, amaterska pozorišta, itd) dok se u tri manje sale neprestano održavaju mnoge aktivnosti (razne umetničke škole za decu i odrasle, fitnes, itd). Inače, opština je odlukom iz 2012. godine Majdanu na upravljanje dodelila i Kuću Kralja Petra pa se i aktivnosti koje se tamo odvijaju smatraju delom aktivnosti DKC Majdan, odnosno, čitave opštine.
Na kraju, imam jednu molbu za Putnika: da li možeš da prikažeš malo širi sken ove mape Senjaka iz 1922., molim te, živo me zanima da vidim i nekoliko 0okolnih ulica koje se sad ne vide na priloženom skenu...?
P.S. Zvezdarka, mislim da se u prostorijama škole i dalje nalazi još jedan spomenik B.Paraća. Predlažem ti da kontaktiraš direktora škole Savu Jerkovića koji je, inače, istoričar po struci i možda da se dogovorite da odeš do škole. Uveren sam da ćeš u školskom arhivu naći sve postojeće podatke o životu B.Paraća.
Zvezdarka, evo ukratko nekoliko stvari koje mogu da kažem kao nekadašnji đak osnovne škole "Narodni heroj Branko Parać" na Senjaku: on je bio radnik koji je živeo u jednoj od lokalnih ulica na Senjaku, i bio je aktivni predratni komunista. Otišao je u partizane 1941. godine, a već sledeće je poginuo u borbi sa nekom od antikomunističkih formacija. Ne sećam se tačnog datuma ali je sigurno bila 1942. godina.
- Je l’ vi znate nešto o Majdanu? Ovde je stvarno bio majdan. A onda negde posle rata je pretvoren u pionirski centar. Plac je nacionalizovan i na njemu su prvo izgrađene ove dve kućice koje se tamo u dnu nalaze. To je bilo predivno, koristili smo to mi pioniri, sadili smo sadnice, bilo je tu magnolija i drugog rastinja. Jedna vajarka sa Senjaka je napravila ovde jedan divan spomenik, i taj njen rad je platio Crveni krst Savskog venca. Na osnovu tog njenog rada je napravljen simbol „Majdana“.
- Kasnije, u ovim teškim vremenima, opština je to izdala i napravili su restoran. Onda smo se svi jako ljutili i bunili, čak smo i proteste pravili. A onda su nam izgradili ovu modernu zgradu na osnovu prihoda od tog izdavanja ovog prostora koji je bio pre svega Centar za pionire, a sada je Dečiji kulturni centar. Smetalo nam je zato što smo smatrali da je to za decu i da treba da ostane za decu kompletno.
- Ranije je bilo jako lepo, tu je bilo igralište.
- Generacije dece su tu odrasle.
- Tu smo šetali decu i baš je bilo divno, kao iz bajke.
- Dolazile su škole i organizovana su razna takmičenja.
- To nas je razočaralo – zašto baš sve mora da se komercijalizuje. Jeste da je Senjak atraktivan i da imate prihoda, ali bar nešto može da ostane.
- Restoran je otvoren 1990-tih, onda kada je bila najveća inflacija, u vreme Miloševića.
- To je bilo baš poznato mesto.
- Fensi.
- Oni su to preuredili, nije ovako bilo. Tu je bilo samo igralište i obdanište za decu. Ovo je kasnije napravljeno, a ovo je najnovije.
- Da li se sećate kako je nekad izgledalo ovde gde smo sad? Je l se sećate rupe? Je l’ ste išli da tražite Turke? Mi smo išli da tražimo Turke, al’ smo našli nemački šlem. Ovde smo silazili, tu je bila rupa, tu se moja majka krila za vreme bombardovanja 6. aprila. Vi sad ne možete ni da zamislite kako to izgleda, sve ove kuće preko puta su izlazile i na donju i na gornju ulicu, i kakvi, nikad mi nismo išli okolo. To je samo bilo tutnjanje ovuda kroz dvorište dok nas neko ne potera ili ne polije vodom. E tu smo silazili i tražili Turke, ali nismo našli Turke nego nemački šlem. Ko zna, neko bacio neku šerpu, a mi smo deca to zamišljali.
- Inače narodni heroj Branko Parać po kome je škola nazvana, on se prvobitno krio ovde u Majdanu, a kada je to mesto, kako oni to kažu – provaljeno, onda ga je moj pokojni svekar krio u uglju kod nas u podrumu, u džaku. I dan danas postoji taj podrum.
- I oni su promenili ime škole.
- Do skoro se tako zvala.
- Pa nije baš do skoro. Sad se zove „Stefan Nemanja“.
- Moj Jaša je krenuo u tu školu, a Jaša je 84. godište.
Сваки додатни податак у вези с било чим овде поменутим био би ми занимљив...
Све лепо описано са именима (локалним и писцу знаним), али где је то?
Сењак, Топчидер , Ташмајдан ... ?
Не знам ни сам где сам ово пре неког времена скинуо. Углавном, деца на Сењаку. Можда има везе са твојим интересовањем.
ДКЦ "Мајдан", некадашњи Пионирски центар, и данас постоји у Козјачкој улици 3-5. ОШ, некад "Бранко Параћ", данас "Стефан Немања", такође је ту у близини.
Мене генерално занима, како рекох, сваки додатни податак о овоме, а посебно би ми било корисно и драго сазнати макар и основне, јер никавих немам, јер нису доступни ни у књигама о НХ, податке о Бранку Параћу, народном хероју, чији споменик сам снимила у дворишту Завода за израду новчаница, за шта нарочиту захвалност и овом приликом изражавам нашем драгом и уваженом колеги с форума Дарку Васићу - Падобранцу.
Сваки додатни податак у вези с било чим овде поменутим био би ми занимљив...
Све лепо описано са именима (локалним и писцу знаним), али где је то?
Сењак, Топчидер , Ташмајдан ... ?
Да кренемо од локације основне школе:
http://www.planplus.rs/prezentacija/4271/osnovna-skola-stefan-nemanja
Сад видим да ме Звездарка предухитрила!
- Je l’ vi znate nešto o Majdanu? Ovde je stvarno bio majdan. A onda negde posle rata je pretvoren u pionirski centar. Plac je nacionalizovan i na njemu su prvo izgrađene ove dve kućice koje se tamo u dnu nalaze. To je bilo predivno, koristili smo to mi pioniri, sadili smo sadnice, bilo je tu magnolija i drugog rastinja. Jedna vajarka sa Senjaka je napravila ovde jedan divan spomenik, i taj njen rad je platio Crveni krst Savskog venca. Na osnovu tog njenog rada je napravljen simbol „Majdana“.
Сваки додатни податак у вези с било чим овде поменутим био би ми занимљив...Београд, 1922:
Pozdrav svima ...
- Je l’ vi znate nešto o Majdanu? Ovde je stvarno bio majdan. A onda negde posle rata je pretvoren u pionirski centar. Plac je nacionalizovan i na njemu su prvo izgrađene ove dve kućice koje se tamo u dnu nalaze. To je bilo predivno, koristili smo to mi pioniri, sadili smo sadnice, bilo je tu magnolija i drugog rastinja. Jedna vajarka sa Senjaka je napravila ovde jedan divan spomenik, i taj njen rad je platio Crveni krst Savskog venca. Na osnovu tog njenog rada je napravljen simbol „Majdana“.
- Kasnije, u ovim teškim vremenima, opština je to izdala i napravili su restoran. Onda smo se svi jako ljutili i bunili, čak smo i proteste pravili. A onda su nam izgradili ovu modernu zgradu na osnovu prihoda od tog izdavanja ovog prostora koji je bio pre svega Centar za pionire, a sada je Dečiji kulturni centar. Smetalo nam je zato što smo smatrali da je to za decu i da treba da ostane za decu kompletno.
- Ranije je bilo jako lepo, tu je bilo igralište.
- Generacije dece su tu odrasle.
- Tu smo šetali decu i baš je bilo divno, kao iz bajke.
- Dolazile su škole i organizovana su razna takmičenja.
- To nas je razočaralo – zašto baš sve mora da se komercijalizuje. Jeste da je Senjak atraktivan i da imate prihoda, ali bar nešto može da ostane.
- Restoran je otvoren 1990-tih, onda kada je bila najveća inflacija, u vreme Miloševića.
- To je bilo baš poznato mesto.
- Fensi.
- Oni su to preuredili, nije ovako bilo. Tu je bilo samo igralište i obdanište za decu. Ovo je kasnije napravljeno, a ovo je najnovije.
- Da li se sećate kako je nekad izgledalo ovde gde smo sad? Je l se sećate rupe? Je l’ ste išli da tražite Turke? Mi smo išli da tražimo Turke, al’ smo našli nemački šlem. Ovde smo silazili, tu je bila rupa, tu se moja majka krila za vreme bombardovanja 6. aprila. Vi sad ne možete ni da zamislite kako to izgleda, sve ove kuće preko puta su izlazile i na donju i na gornju ulicu, i kakvi, nikad mi nismo išli okolo. To je samo bilo tutnjanje ovuda kroz dvorište dok nas neko ne potera ili ne polije vodom. E tu smo silazili i tražili Turke, ali nismo našli Turke nego nemački šlem. Ko zna, neko bacio neku šerpu, a mi smo deca to zamišljali.
- Inače narodni heroj Branko Parać po kome je škola nazvana, on se prvobitno krio ovde u Majdanu, a kada je to mesto, kako oni to kažu – provaljeno, onda ga je moj pokojni svekar krio u uglju kod nas u podrumu, u džaku. I dan danas postoji taj podrum.
- I oni su promenili ime škole.
- Do skoro se tako zvala.
- Pa nije baš do skoro. Sad se zove „Stefan Nemanja“.
- Moj Jaša je krenuo u tu školu, a Jaša je 84. godište.
Сваки додатни податак у вези с било чим овде поменутим био би ми занимљив...
Zvezdarka, evo ukratko nekoliko stvari koje mogu da kažem kao nekadašnji đak osnovne škole "Narodni heroj Branko Parać" na Senjaku: on je bio radnik koji je živeo u jednoj od lokalnih ulica na Senjaku, i bio je aktivni predratni komunista. Otišao je u partizane 1941. godine, a već sledeće je poginuo u borbi sa nekom od antikomunističkih formacija. Ne sećam se tačnog datuma ali je sigurno bila 1942. godina.
Mi smo za svaki dan škole imali javni čas posvećen B.Paraću i pevali smo himnu škole koja je glasila nekako ovako: "Naš Branko je bio simbol, kom težimo mi, da budemo svi, što beše on...".
Jedan od mojih drugova, potomak predratne senjačke porodice koja je veoma loše prošla nakon 1944. nikada nije hteo da peva ovu pesmu, još kao dete u trećem razredu. Kada ga je jednom razredna strogo opomenula da mora da peva himnu, on je rekao: "Mom dedi je pre rata Branko Parać ukrao auto i slupao ga u Topčideru, on je bio lopov."
Nama su u žitiju Branka Paraća, pak, pričali da je on kada je krenuo u partizane od kuće poneo hleb i, s obzirom da je do odreda lutao više nedelja, ipak iako gladan nije hteo da ga načne već ga je doneo drugovima-partizanima celog ali okamenjenog.
Kada je reč o Majdanu, moram samo kratko da prokomentarišem gornje redove: opština je izdala prostor za kafić u Dečijem kulturnom centru Majdan još 1992. godine kada je predsednik opštine bio lokalni taksista na tu funkciju postavljen u talasu "demokratije" ispred SPO. Tek 2007. godine opština pokreće sa Gradom Beogradom obnovu Majdana i tada počinje da se gradi novi objekat koji sada tamo stoji. Objekat je, nažalost, završen tek posle duže pauze u novom mandatu 2008-2012. i to tek na veliko lično zalaganje nekoliko funkcionera, najpre sadašnjeg predsednika opštine Dinčića i moje. Lokal u kome je danas kafe je na javnom konkursu izdat 2010. godine i donosi ozbiljan mesečni prihod Majdanu od čega se pokrivaju svi troškovi rada i održavanja centra (struja, gas, grejanje, voda, čišćenje, itd.). Bez tog ugovora, Majdan ne bi mogao da funkcioniše. Inače, u sklopu novog objekta se nalaze četiri sale (fudbal, košarka, tenis, balet, škole glume, nastupi, amaterska pozorišta, itd) dok se u tri manje sale neprestano održavaju mnoge aktivnosti (razne umetničke škole za decu i odrasle, fitnes, itd). Inače, opština je odlukom iz 2012. godine Majdanu na upravljanje dodelila i Kuću Kralja Petra pa se i aktivnosti koje se tamo odvijaju smatraju delom aktivnosti DKC Majdan, odnosno, čitave opštine.
Na kraju, imam jednu molbu za Putnika: da li možeš da prikažeš malo širi sken ove mape Senjaka iz 1922., molim te, živo me zanima da vidim i nekoliko 0okolnih ulica koje se sad ne vide na priloženom skenu...?
P.S. Zvezdarka, mislim da se u prostorijama škole i dalje nalazi još jedan spomenik B.Paraća. Predlažem ti da kontaktiraš direktora škole Savu Jerkovića koji je, inače, istoričar po struci i možda da se dogovorite da odeš do škole. Uveren sam da ćeš u školskom arhivu naći sve postojeće podatke o životu B.Paraća.
Zvezdarka, evo ukratko nekoliko stvari koje mogu da kažem kao nekadašnji đak osnovne škole "Narodni heroj Branko Parać" na Senjaku: on je bio radnik koji je živeo u jednoj od lokalnih ulica na Senjaku, i bio je aktivni predratni komunista. Otišao je u partizane 1941. godine, a već sledeće je poginuo u borbi sa nekom od antikomunističkih formacija. Ne sećam se tačnog datuma ali je sigurno bila 1942. godina.
Његово право име (да не напишем "крштено") било је Бранислав, а илегално Реља. Погинуо је 1943. године, а за народног хероја проглашен је 09. октобра 1953. године:
https://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%A1%D0%BF%D0%B8%D1%81%D0%B0%D0%BA_%D0%BD%D0%B0%D1%80%D0%BE%D0%B4%D0%BD%D0%B8%D1%85_%D1%85%D0%B5%D1%80%D0%BE%D1%98%D0%B0:_%D0%9F
Међутим, оно што ме збуњује да о њему нема ни помена у списку Народних хероја СФРЈ:
http://www.znaci.net/00001/10.htm
Ипак, овде се помиње, али у презимену уместо "ћ" стоји "ц":
http://www.vuksfrj.se/istorija/heroji/P.htm