Nema na čemu Sajkaca.
Nego, nešto danas razmišljam, ja se ne sećam da smo ovde obrađivali teme germanskog nasleđa kao što su Ajnfort ili Kibicfenster na primer. Nema ih puno preostalih., a ovo što sam našao i nije iz Beograda.
Evo šta kaže Biserka Ilijašev u svojoj knjizi „Vrata – umetnost koja ne stari”:
Ajnfort (modifikacija nemačke reči Einfahrt) označava pokriveni kolski ulaz u dvorište ili veliku ulaznu kapiju kroz koju mogu proći kola, ili veliki ulazni hodnik. Ajnfort je postavljen na sredini kuće (kao što je slučaj sa najstarijom beogradskom kućom u Dušanovoj 10. Moja primedba) ili sa leve ili desne strane kuće i to je bila jedina mogućnost da se uđe u dvorište pošto su kuće bile izgrađene u regulacionoj liniji i činile neprekidni fasadni niz.
O kibicfensteru mislim da ne treba ništa pisati. Jasno ko dan. Volele bake da gledaju ko dolazi u komšiluk.
Зрењанин, почетак Немањине улице (преузето са сајта Завода за заштиту споменика културе Зрењанин).
Nema na čemu Sajkaca.
Nego, nešto danas razmišljam, ja se ne sećam da smo ovde obrađivali teme germanskog nasleđa kao što su Ajnfort ili Kibicfenster na primer. Nema ih puno preostalih., a ovo što sam našao i nije iz Beograda.
Evo šta kaže Biserka Ilijašev u svojoj knjizi „Vrata – umetnost koja ne stari”:
Ajnfort (modifikacija nemačke reči Einfahrt) označava pokriveni kolski ulaz u dvorište ili veliku ulaznu kapiju kroz koju mogu proći kola, ili veliki ulazni hodnik. Ajnfort je postavljen na sredini kuće (kao što je slučaj sa najstarijom beogradskom kućom u Dušanovoj 10. Moja primedba) ili sa leve ili desne strane kuće i to je bila jedina mogućnost da se uđe u dvorište pošto su kuće bile izgrađene u regulacionoj liniji i činile neprekidni fasadni niz.
O kibicfensteru mislim da ne treba ništa pisati. Jasno ko dan. Volele bake da gledaju ko dolazi u komšiluk.
Зрењанин, почетак Немањине улице (преузето са сајта Завода за заштиту споменика културе Зрењанин).
Trebalo bi da jeste. Jer Biserka Ilijašev kaže da je to jedini ulaz u zgradu. Obično se u tim ulazima nalaze i bočna vrata, u samom prolazu kroz koja se ulazilo u kuću, dok se pravo išlo zapregom. I takvi ulazi, tj. ajnforti su najčešće imali one kamene stubiće na ulazima da se ne okrnji fasada.
Ajnforti su karakteristični za Vojvodinu. Zovu ih još „suvi ulaz”. Ima ih, naravno i u Beogradu. Moraću ovih dana malo da se pozabavim fotografisanjem. Za sada jedan iz Kolarčeve.
Na fotografiji broj 9 - prva s leva u trecem redu se moze videti kapija koja je niza od krilnog elementa ajnfort kapije.
Obicno je jedno krilo velicine-visine same ajnfort kapije sto se lepo vidi na ostalim fotografijama.
Inace ajnfort je sam hodnik posle kapije odnosno pokriveni deo de facto dvorista.
Stoga se cesto un Vojvodini pod taj termin podvode prostori koji su pokriveni dvorisni prostor zgrade ispred stambenog ili magacinskog dela.
U svakom slucaju hvala tom Nenadu sto je postavio ove fotografije.
На једном сајту, тражећи више података о Бранку Параћу, наиђох на ово:
- Je l’ vi znate nešto o Majdanu? Ovde je stvarno bio majdan. A onda negde posle rata je pretvoren u pionirski centar. Plac je nacionalizovan i na njemu su prvo izgrađene ove dve kućice koje se tamo u dnu nalaze. To je bilo predivno, koristili smo to mi pioniri, sadili smo sadnice, bilo je tu magnolija i drugog rastinja. Jedna vajarka sa Senjaka je napravila ovde jedan divan spomenik, i taj njen rad je platio Crveni krst Savskog venca. Na osnovu tog njenog rada je napravljen simbol „Majdana“.
- Kasnije, u ovim teškim vremenima, opština je to izdala i napravili su restoran. Onda smo se svi jako ljutili i bunili, čak smo i proteste pravili. A onda su nam izgradili ovu modernu zgradu na osnovu prihoda od tog izdavanja ovog prostora koji je bio pre svega Centar za pionire, a sada je Dečiji kulturni centar. Smetalo nam je zato što smo smatrali da je to za decu i da treba da ostane za decu kompletno.
- Ranije je bilo jako lepo, tu je bilo igralište.
- Generacije dece su tu odrasle. - Tu smo šetali decu i baš je bilo divno, kao iz bajke.
- Dolazile su škole i organizovana su razna takmičenja.
- To nas je razočaralo – zašto baš sve mora da se komercijalizuje. Jeste da je Senjak atraktivan i da imate prihoda, ali bar nešto može da ostane.
- Restoran je otvoren 1990-tih, onda kada je bila najveća inflacija, u vreme Miloševića.
- To je bilo baš poznato mesto.
- Fensi.
- Oni su to preuredili, nije ovako bilo. Tu je bilo samo igralište i obdanište za decu. Ovo je kasnije napravljeno, a ovo je najnovije. - Da li se sećate kako je nekad izgledalo ovde gde smo sad? Je l se sećate rupe? Je l’ ste išli da tražite Turke? Mi smo išli da tražimo Turke, al’ smo našli nemački šlem. Ovde smo silazili, tu je bila rupa, tu se moja majka krila za vreme bombardovanja 6. aprila. Vi sad ne možete ni da zamislite kako to izgleda, sve ove kuće preko puta su izlazile i na donju i na gornju ulicu, i kakvi, nikad mi nismo išli okolo. To je samo bilo tutnjanje ovuda kroz dvorište dok nas neko ne potera ili ne polije vodom. E tu smo silazili i tražili Turke, ali nismo našli Turke nego nemački šlem. Ko zna, neko bacio neku šerpu, a mi smo deca to zamišljali.
- Inače narodni heroj Branko Parać po kome je škola nazvana, on se prvobitno krio ovde u Majdanu, a kada je to mesto, kako oni to kažu – provaljeno, onda ga je moj pokojni svekar krio u uglju kod nas u podrumu, u džaku. I dan danas postoji taj podrum.
- I oni su promenili ime škole.
- Do skoro se tako zvala.
- Pa nije baš do skoro. Sad se zove „Stefan Nemanja“.
- Moj Jaša je krenuo u tu školu, a Jaša je 84. godište.
Сваки додатни податак у вези с било чим овде поменутим био би ми занимљив...
Nego, nešto danas razmišljam, ja se ne sećam da smo ovde obrađivali teme germanskog nasleđa kao što su Ajnfort ili Kibicfenster na primer. Nema ih puno preostalih., a ovo što sam našao i nije iz Beograda.
Evo šta kaže Biserka Ilijašev u svojoj knjizi „Vrata – umetnost koja ne stari”:
Ajnfort (modifikacija nemačke reči Einfahrt) označava pokriveni kolski ulaz u dvorište ili veliku ulaznu kapiju kroz koju mogu proći kola, ili veliki ulazni hodnik. Ajnfort je postavljen na sredini kuće (kao što je slučaj sa najstarijom beogradskom kućom u Dušanovoj 10. Moja primedba) ili sa leve ili desne strane kuće i to je bila jedina mogućnost da se uđe u dvorište pošto su kuće bile izgrađene u regulacionoj liniji i činile neprekidni fasadni niz.
O kibicfensteru mislim da ne treba ništa pisati. Jasno ko dan. Volele bake da gledaju ko dolazi u komšiluk.
Зрењанин, почетак Немањине улице (преузето са сајта Завода за заштиту споменика културе Зрењанин).
Jel ovo ajnfort ?
www.google.rs/maps/@44.818375,20.46154,3a,69.1y,203.26h,91.27t/data=!3m6!1e1!3m4!1sa57SIdXLQ5JcKVh54KNC5Q!2e0!7i13312!8i6656
Nego, nešto danas razmišljam, ja se ne sećam da smo ovde obrađivali teme germanskog nasleđa kao što su Ajnfort ili Kibicfenster na primer. Nema ih puno preostalih., a ovo što sam našao i nije iz Beograda.
Evo šta kaže Biserka Ilijašev u svojoj knjizi „Vrata – umetnost koja ne stari”:
Ajnfort (modifikacija nemačke reči Einfahrt) označava pokriveni kolski ulaz u dvorište ili veliku ulaznu kapiju kroz koju mogu proći kola, ili veliki ulazni hodnik. Ajnfort je postavljen na sredini kuće (kao što je slučaj sa najstarijom beogradskom kućom u Dušanovoj 10. Moja primedba) ili sa leve ili desne strane kuće i to je bila jedina mogućnost da se uđe u dvorište pošto su kuće bile izgrađene u regulacionoj liniji i činile neprekidni fasadni niz.
O kibicfensteru mislim da ne treba ništa pisati. Jasno ko dan. Volele bake da gledaju ko dolazi u komšiluk.
Зрењанин, почетак Немањине улице (преузето са сајта Завода за заштиту споменика културе Зрењанин).
Jel ovo ajnfort ?
www.google.rs/maps/@44.818375,20.46154,3a,69.1y,203.26h,91.27t/data=!3m6!1e1!3m4!1sa57SIdXLQ5JcKVh54KNC5Q!2e0!7i13312!8i6656
Trebalo bi da jeste. Jer Biserka Ilijašev kaže da je to jedini ulaz u zgradu. Obično se u tim ulazima nalaze i bočna vrata, u samom prolazu kroz koja se ulazilo u kuću, dok se pravo išlo zapregom. I takvi ulazi, tj. ajnforti su najčešće imali one kamene stubiće na ulazima da se ne okrnji fasada.
Ajnforti su karakteristični za Vojvodinu. Zovu ih još „suvi ulaz”. Ima ih, naravno i u Beogradu. Moraću ovih dana malo da se pozabavim fotografisanjem. Za sada jedan iz Kolarčeve.
https://www.facebook.com/media/set/?set=a.191370954242025.45706.107404402638681
Na fotografiji broj 9 - prva s leva u trecem redu se moze videti kapija koja je niza od krilnog elementa ajnfort kapije.
Obicno je jedno krilo velicine-visine same ajnfort kapije sto se lepo vidi na ostalim fotografijama.
Inace ajnfort je sam hodnik posle kapije odnosno pokriveni deo de facto dvorista.
Stoga se cesto un Vojvodini pod taj termin podvode prostori koji su pokriveni dvorisni prostor zgrade ispred stambenog ili magacinskog dela.
U svakom slucaju hvala tom Nenadu sto je postavio ove fotografije.
- Je l’ vi znate nešto o Majdanu? Ovde je stvarno bio majdan. A onda negde posle rata je pretvoren u pionirski centar. Plac je nacionalizovan i na njemu su prvo izgrađene ove dve kućice koje se tamo u dnu nalaze. To je bilo predivno, koristili smo to mi pioniri, sadili smo sadnice, bilo je tu magnolija i drugog rastinja. Jedna vajarka sa Senjaka je napravila ovde jedan divan spomenik, i taj njen rad je platio Crveni krst Savskog venca. Na osnovu tog njenog rada je napravljen simbol „Majdana“.
- Kasnije, u ovim teškim vremenima, opština je to izdala i napravili su restoran. Onda smo se svi jako ljutili i bunili, čak smo i proteste pravili. A onda su nam izgradili ovu modernu zgradu na osnovu prihoda od tog izdavanja ovog prostora koji je bio pre svega Centar za pionire, a sada je Dečiji kulturni centar. Smetalo nam je zato što smo smatrali da je to za decu i da treba da ostane za decu kompletno.
- Ranije je bilo jako lepo, tu je bilo igralište.
- Generacije dece su tu odrasle.
- Tu smo šetali decu i baš je bilo divno, kao iz bajke.
- Dolazile su škole i organizovana su razna takmičenja.
- To nas je razočaralo – zašto baš sve mora da se komercijalizuje. Jeste da je Senjak atraktivan i da imate prihoda, ali bar nešto može da ostane.
- Restoran je otvoren 1990-tih, onda kada je bila najveća inflacija, u vreme Miloševića.
- To je bilo baš poznato mesto.
- Fensi.
- Oni su to preuredili, nije ovako bilo. Tu je bilo samo igralište i obdanište za decu. Ovo je kasnije napravljeno, a ovo je najnovije.
- Da li se sećate kako je nekad izgledalo ovde gde smo sad? Je l se sećate rupe? Je l’ ste išli da tražite Turke? Mi smo išli da tražimo Turke, al’ smo našli nemački šlem. Ovde smo silazili, tu je bila rupa, tu se moja majka krila za vreme bombardovanja 6. aprila. Vi sad ne možete ni da zamislite kako to izgleda, sve ove kuće preko puta su izlazile i na donju i na gornju ulicu, i kakvi, nikad mi nismo išli okolo. To je samo bilo tutnjanje ovuda kroz dvorište dok nas neko ne potera ili ne polije vodom. E tu smo silazili i tražili Turke, ali nismo našli Turke nego nemački šlem. Ko zna, neko bacio neku šerpu, a mi smo deca to zamišljali.
- Inače narodni heroj Branko Parać po kome je škola nazvana, on se prvobitno krio ovde u Majdanu, a kada je to mesto, kako oni to kažu – provaljeno, onda ga je moj pokojni svekar krio u uglju kod nas u podrumu, u džaku. I dan danas postoji taj podrum.
- I oni su promenili ime škole.
- Do skoro se tako zvala.
- Pa nije baš do skoro. Sad se zove „Stefan Nemanja“.
- Moj Jaša je krenuo u tu školu, a Jaša je 84. godište.
Сваки додатни податак у вези с било чим овде поменутим био би ми занимљив...