Скоро је било и ја се извињавао због коментара да је у средини Друга београдска гимназија "Иво Лола Рибар"...
али мислим да је лоцирано у Гаврила Принципа а требало би у Адмирала Гепрата.
Jovan Mišević sa psom Crnim ispred bilborda za „Siluete”
Četrdeset dana od smrti prvog bubnjara „Silueta” Jovana Miševića Mišketa, pravnika i stručnjaka za berzu, kao i direktora Fakulteta za bezbednost i diplomatiju do penzije, navršava se u petak. Otišao je tiho i nigde nije pomenut, kao i sa većina rokera koji su nekad slavljeni, a onda surovo zaboravljeni (Mile Lojpur, Zoran Miščević…).
Sa Jovanom Miševićem sam se upoznao u osnovnoj školi „Radoje Domanović” u Cetinjskoj ulici, u centru Beograda, odakle je i krenula rok ofanziva na Beograd. Njegova majka Milica je bila profesorka matematike, sjajna žena koja je odgojila tri sina. Miške je bio najstariji. Uvek je bio sklon avanturama. Sećam se da me je terao da mopedom (nismo ih imali, ali on je imao ideju kako da ih nabavimo) odemo na more. Meni se to u početku dopalo, a onda sam shvatio da treba voziti do mora, pa sam se odlučio za voz. On je išao mopedom.
Krajem osnovne škole imali smo ogromnu pauzu, jer se škola završavala u maju, a gimnazija kretala tek u septembru, a nismo imali nikakve prijemne ili završne ispite. Sa nama u razred je išao i Ljuba Đorđević (kasnije član „Silueta”), koji je imao nesreću da kao mali dobije dečiju paralizu i to kod majke u dispanzeru. Miške mu je uvek pomagao kad su se vraćali kući.
Takmičenje „Elipse/Siluete”, 1967. godine (Foto Lična arhiva)
U toj velikoj pauzi više nismo znali šta da radimo. Bili smo na moru, ko je imao rođaka i na selu, pa smo sedeli u Beogradu i krali bogu dane. Javio mi se Miške i rekao da se nalazimo kod Ljube u dvorištu da sviramo. Nisam imao klavir u dvorištu, ali sam došao. Bilo je tu dve harmonike, nekoliko gitara (jednu od njih imao je Aleksandar Cvetković, poznati slikar) i svirali smo. Svirali smo svašta, ali bolje i to nego ništa. Onda su se pojavili Zoran Miščević i Ika Stanić i tako je počeo rokenrol u Beogradu.
Počeli smo da vežbamo kod Mišketa, jer je imao klavir, a naterao je oca da mu kupi bubnjeve. Nažalost, izgleda neverovatno, ali lakše je bilo svirati početnički gitare nego bubnjeve. Pridružio nam se i Branko Gluščević i onda je došlo do najtužnijeg trenutka. Trebalo je reći Mišketu da još mora da uči, a mi smo uzeli Mineta, tada najtalentovanijeg bubnjara u Beogradu. Miške se složio sa našom odlukom, ali je rekao da će on da nastavi da vežba i da ćemo jednog dana ponovo svirati. Te 1961. smo svirali na prvoj igranci sa električnim gitarama u Ekonomskoj školi u Cetinjskoj ulici, napravili prve snimke za Radio Beograd, trajali do 1963. i razišli se.
Najednom sam čuo da se „Siluete” opet sastaju. Svirali su Ljuba Đorđević, orgulje (zamenio je harmoniku, koja u tom trenutku nije bila zgodna za rok), Miške, bubnjeve, Dejan Dunić, bas, Miomir Petrović Kraka, ritam gitaru, i Ika Stanić, solo gitaru. Ja sam otišao u „Elipse” i tu su nam se putevi razišli. Sretali smo se na raznim svirkama „Gitarijadama”, takmičenju „Elipse/Siluete”, gde smo mi („Elipse”) pobedili, ali smo se uvek sjajno zabavljali.
Vojnički dani u Somboru 1973. godine: Slobodan Šijan (prvi, gore), Jovan Mišević (drugi gore) i Zoran Sijmanović (treći, dole) (Foto Lična arhiva)
Došlo je vreme za vojsku. Igrom slučaja dobio sam Sombor. U Beogradu sretnem Mišketa, koji mi kaže da i on ide u Sombor. Tamo ima vezu – kapetana Lazića, i odmah ćemo da napravimo orkestar. Stignem u Sombor i taman kad sam hteo da se ubijem, jer smo za doručak imali pire od graška i čaj, sretnem raspoloženog Mišketa, koji me obavesti da je sve sređeno, da se desetari sele iz neke sobe, a da mi tamo dobijamo muzičku sekciju. To nas je sve spaslo, iako su nas desetari gledali dosta divljački, ali šta su mogli. Svirali smo desetine koncerata sa raznim pevačima i tako se potvrdila njegova pretpostavka da ćemo ponovo svirati. Sa nama su bili i Ivan Bekjarev, koji je vodio programe, i Slobodan Šijan, koji je svirao bas-gitaru. Bile su to naše poslednje svirke. Dobio je kasnije prekomandu i negde otišao. Ja sam ostao u Somboru do kraja. I opet su nam se putevi razišli kao sa mopedima.
Sreo sam ga posle mnogo godina i pitao šta radi. Bio je nesrećan, jer su ga kao pedesetpetogodišnjaka otpustili iz „Invest banke”, koja je ukinuta, iako je bio veliki stručnjak za berzu. To je specijalizirao u Londonu, a sad nije znao šta da radi. Pozvao sam ga na promociju moje knjige „Kako sam postao (i prestao da budem) roker”. Mnogo mi se zahvaljivao i video sam da je uživao.
Nešto kasnije ga sretnem. Veoma srećan. Postao je direktor Fakulteta za diplomatiju i bezbednost. Hvalio mi se da je među prvima napravio akreditaciju za svoj fakultet i rekao mi da i mi (FDU) moramo to što pre da uradimo.
Opet sam ga sreo i rekao mi je da je u penziji. Pitao sam ga zašto, a on mi je odgovorio kratko: 65 godina.
Više ga nisam sretao. Nije ni čudo. Živeo je povučeno u vikendici svoje majke sa kučkom Crnim. Za smrt sam čuo sasvim slučajno od slikara i rokera Aleksandra Cvetkovića Ala.
Verovatno još jurca svojim mopedom i svira rok. Sreo se sa svim „Siluetama” osim Dejana. Napraviće oni neku svirku, ako ne u Gradskom podrumu, ono u nekom rajskom podrumu. Ni tamo ih neće pustiti u veliku salu.
reminuo Vladimir Furduj Furda, bubnjar „Elipsi” i „Korni grupe”
(Foto Privatna arhiva Zorana Simjanovića)
Vladimir Furduj Furda, čuveni jugoslovenski bubnjar, preminuo je u Beogradu, posle kraće i teške bolesti. Odlazak Furduja potvrdio je na „Fejsbuku” Boris Furduj, bubnjarev sin.
Furda je rođen 1945. godine u Beogradu. Karijeru je počeo 1962, od 1963. do 1968. svirao je sa grupom „Elipse”, a onda je prešao u „Korni grupu”, sa kojom je predstavljao Jugoslaviju na „Pesmi Evrovizije” u Brajtonu 1974. godine. Bio je član bendova „Kornelijans”, „Mag” i „Sedmorica mladih” i osnivač džez-rok sastava „Into bend” u okviru kojeg je sarađivao sa Dadom Topićem.
Od 1975. radio je kao studijski muzičar sa poznatijim jugoslovenskim pevačima: Zdravkom Čolićem, Nadom Knežević, Arsenom Dedićem, Gabi Novak, Biserom Veletanlić, Josipom Lisac, Oliverom Mandićem, Đorđem Balaševićem, a sarađivao je i sa značajnim sviračima beogradske muzičke scene poput Nenada Stefanovića – Japanca, Dragana Jovanovića Krleta, braće Jelić iz „Ju grupe” i drugima.
Snimio je muziku za više od 30 filmova sa našim najeminentnijim kompozitorima, ostvario je više od 1.000 tonskih zapisa i veliki broj džinglova i špica za Dnevnik RTS-a, Radio Studio B... Vlasnik je 15 srebrnih i pet zlatnih ploča, koje je komponovao je i aranžirao.
Bio je učesnik mnogih stranih muzičkih festivala, a u Jugoslaviji učestvovao je na „Beogradskom proleću”, festivalima u Opatiji, Zagrebu, Ljubljani, Skoplju, Prištini i Novom Sadu, Beogradskom džez festivalu i na Omladinskom festivalu u Subotici.
Studirao je Džez akademiju u Bernu u Švajcarskoj, u klasi profesora Bilija Bruksa. Osamdesetih je izdao nekoliko ploča, a fjužn džez-rok album „Furda” objavio je 1985. godine. Bio je član Udruženja džez muzičara, duže od 50 godina, i sarađivao sa ovdašnjim džez velikanima: Stjepkom Gutom, Duškom Gojkovićem, Mićom Markovićem...
Sahrana Vladimira Furduja biće u četvrtak 4. juna na Novom groblju u 11.30 časova.
Скоро је било и ја се извињавао због коментара да је у средини Друга београдска гимназија "Иво Лола Рибар"...
али мислим да је лоцирано у Гаврила Принципа а требало би у Адмирала Гепрата.
Скоро је било и ја се извињавао због коментара да је у средини Друга београдска гимназија "Иво Лола Рибар"...
али мислим да је лоцирано у Гаврила Принципа а требало би у Адмирала Гепрата.
Jovan Mišević (1946–2015)
Ljubitelj mopeda i začetnik domaćeg rokenrola
Četrdeset dana od smrti prvog bubnjara „Silueta” Jovana Miševića Mišketa, pravnika i stručnjaka za berzu, kao i direktora Fakulteta za bezbednost i diplomatiju do penzije, navršava se u petak. Otišao je tiho i nigde nije pomenut, kao i sa većina rokera koji su nekad slavljeni, a onda surovo zaboravljeni (Mile Lojpur, Zoran Miščević…).
Sa Jovanom Miševićem sam se upoznao u osnovnoj školi „Radoje Domanović” u Cetinjskoj ulici, u centru Beograda, odakle je i krenula rok ofanziva na Beograd. Njegova majka Milica je bila profesorka matematike, sjajna žena koja je odgojila tri sina. Miške je bio najstariji. Uvek je bio sklon avanturama. Sećam se da me je terao da mopedom (nismo ih imali, ali on je imao ideju kako da ih nabavimo) odemo na more. Meni se to u početku dopalo, a onda sam shvatio da treba voziti do mora, pa sam se odlučio za voz. On je išao mopedom.
Krajem osnovne škole imali smo ogromnu pauzu, jer se škola završavala u maju, a gimnazija kretala tek u septembru, a nismo imali nikakve prijemne ili završne ispite. Sa nama u razred je išao i Ljuba Đorđević (kasnije član „Silueta”), koji je imao nesreću da kao mali dobije dečiju paralizu i to kod majke u dispanzeru. Miške mu je uvek pomagao kad su se vraćali kući.
Takmičenje „Elipse/Siluete”, 1967. godine (Foto Lična arhiva)
U toj velikoj pauzi više nismo znali šta da radimo. Bili smo na moru, ko je imao rođaka i na selu, pa smo sedeli u Beogradu i krali bogu dane. Javio mi se Miške i rekao da se nalazimo kod Ljube u dvorištu da sviramo. Nisam imao klavir u dvorištu, ali sam došao. Bilo je tu dve harmonike, nekoliko gitara (jednu od njih imao je Aleksandar Cvetković, poznati slikar) i svirali smo. Svirali smo svašta, ali bolje i to nego ništa. Onda su se pojavili Zoran Miščević i Ika Stanić i tako je počeo rokenrol u Beogradu.
Počeli smo da vežbamo kod Mišketa, jer je imao klavir, a naterao je oca da mu kupi bubnjeve. Nažalost, izgleda neverovatno, ali lakše je bilo svirati početnički gitare nego bubnjeve. Pridružio nam se i Branko Gluščević i onda je došlo do najtužnijeg trenutka. Trebalo je reći Mišketu da još mora da uči, a mi smo uzeli Mineta, tada najtalentovanijeg bubnjara u Beogradu. Miške se složio sa našom odlukom, ali je rekao da će on da nastavi da vežba i da ćemo jednog dana ponovo svirati. Te 1961. smo svirali na prvoj igranci sa električnim gitarama u Ekonomskoj školi u Cetinjskoj ulici, napravili prve snimke za Radio Beograd, trajali do 1963. i razišli se.
Najednom sam čuo da se „Siluete” opet sastaju. Svirali su Ljuba Đorđević, orgulje (zamenio je harmoniku, koja u tom trenutku nije bila zgodna za rok), Miške, bubnjeve, Dejan Dunić, bas, Miomir Petrović Kraka, ritam gitaru, i Ika Stanić, solo gitaru. Ja sam otišao u „Elipse” i tu su nam se putevi razišli. Sretali smo se na raznim svirkama „Gitarijadama”, takmičenju „Elipse/Siluete”, gde smo mi („Elipse”) pobedili, ali smo se uvek sjajno zabavljali.
Vojnički dani u Somboru 1973. godine: Slobodan Šijan (prvi, gore), Jovan Mišević (drugi gore) i Zoran Sijmanović (treći, dole) (Foto Lična arhiva)
Došlo je vreme za vojsku. Igrom slučaja dobio sam Sombor. U Beogradu sretnem Mišketa, koji mi kaže da i on ide u Sombor. Tamo ima vezu – kapetana Lazića, i odmah ćemo da napravimo orkestar. Stignem u Sombor i taman kad sam hteo da se ubijem, jer smo za doručak imali pire od graška i čaj, sretnem raspoloženog Mišketa, koji me obavesti da je sve sređeno, da se desetari sele iz neke sobe, a da mi tamo dobijamo muzičku sekciju. To nas je sve spaslo, iako su nas desetari gledali dosta divljački, ali šta su mogli. Svirali smo desetine koncerata sa raznim pevačima i tako se potvrdila njegova pretpostavka da ćemo ponovo svirati. Sa nama su bili i Ivan Bekjarev, koji je vodio programe, i Slobodan Šijan, koji je svirao bas-gitaru. Bile su to naše poslednje svirke. Dobio je kasnije prekomandu i negde otišao. Ja sam ostao u Somboru do kraja. I opet su nam se putevi razišli kao sa mopedima.
Sreo sam ga posle mnogo godina i pitao šta radi. Bio je nesrećan, jer su ga kao pedesetpetogodišnjaka otpustili iz „Invest banke”, koja je ukinuta, iako je bio veliki stručnjak za berzu. To je specijalizirao u Londonu, a sad nije znao šta da radi. Pozvao sam ga na promociju moje knjige „Kako sam postao (i prestao da budem) roker”. Mnogo mi se zahvaljivao i video sam da je uživao.
Nešto kasnije ga sretnem. Veoma srećan. Postao je direktor Fakulteta za diplomatiju i bezbednost. Hvalio mi se da je među prvima napravio akreditaciju za svoj fakultet i rekao mi da i mi (FDU) moramo to što pre da uradimo.
Opet sam ga sreo i rekao mi je da je u penziji. Pitao sam ga zašto, a on mi je odgovorio kratko: 65 godina.
Više ga nisam sretao. Nije ni čudo. Živeo je povučeno u vikendici svoje majke sa kučkom Crnim. Za smrt sam čuo sasvim slučajno od slikara i rokera Aleksandra Cvetkovića Ala.
Verovatno još jurca svojim mopedom i svira rok. Sreo se sa svim „Siluetama” osim Dejana. Napraviće oni neku svirku, ako ne u Gradskom podrumu, ono u nekom rajskom podrumu. Ni tamo ih neće pustiti u veliku salu.
Kompozitor i član „Silueta” i „Elipsa”
reminuo Vladimir Furduj Furda, bubnjar „Elipsi” i „Korni grupe”
Vladimir Furduj Furda, čuveni jugoslovenski bubnjar, preminuo je u Beogradu, posle kraće i teške bolesti. Odlazak Furduja potvrdio je na „Fejsbuku” Boris Furduj, bubnjarev sin.
Furda je rođen 1945. godine u Beogradu. Karijeru je počeo 1962, od 1963. do 1968. svirao je sa grupom „Elipse”, a onda je prešao u „Korni grupu”, sa kojom je predstavljao Jugoslaviju na „Pesmi Evrovizije” u Brajtonu 1974. godine. Bio je član bendova „Kornelijans”, „Mag” i „Sedmorica mladih” i osnivač džez-rok sastava „Into bend” u okviru kojeg je sarađivao sa Dadom Topićem.
Od 1975. radio je kao studijski muzičar sa poznatijim jugoslovenskim pevačima: Zdravkom Čolićem, Nadom Knežević, Arsenom Dedićem, Gabi Novak, Biserom Veletanlić, Josipom Lisac, Oliverom Mandićem, Đorđem Balaševićem, a sarađivao je i sa značajnim sviračima beogradske muzičke scene poput Nenada Stefanovića – Japanca, Dragana Jovanovića Krleta, braće Jelić iz „Ju grupe” i drugima.
Snimio je muziku za više od 30 filmova sa našim najeminentnijim kompozitorima, ostvario je više od 1.000 tonskih zapisa i veliki broj džinglova i špica za Dnevnik RTS-a, Radio Studio B... Vlasnik je 15 srebrnih i pet zlatnih ploča, koje je komponovao je i aranžirao.
Bio je učesnik mnogih stranih muzičkih festivala, a u Jugoslaviji učestvovao je na „Beogradskom proleću”, festivalima u Opatiji, Zagrebu, Ljubljani, Skoplju, Prištini i Novom Sadu, Beogradskom džez festivalu i na Omladinskom festivalu u Subotici.
Studirao je Džez akademiju u Bernu u Švajcarskoj, u klasi profesora Bilija Bruksa. Osamdesetih je izdao nekoliko ploča, a fjužn džez-rok album „Furda” objavio je 1985. godine. Bio je član Udruženja džez muzičara, duže od 50 godina, i sarađivao sa ovdašnjim džez velikanima: Stjepkom Gutom, Duškom Gojkovićem, Mićom Markovićem...
Sahrana Vladimira Furduja biće u četvrtak 4. juna na Novom groblju u 11.30 časova.
I. A.
Стара црква Св. Саве 1929-1930, вероватно раније...
Imam jednu molbu,
Dali neko ima fotografiju Eduarda Nadlera, generalni direktor Srpakih Dražbnih Železbica
Unapred hvalaСкоро је било и ја се извињавао због коментара да је у средини Друга београдска гимназија "Иво Лола Рибар"...
али мислим да је лоцирано у Гаврила Принципа а требало би у Адмирала Гепрата.
Jeste, Gavrila Principa je, nije Gepratova.
Pisano je ovde:
http://politikin-zabavnik.co.rs/pz/content/beograd-koga-vise-nema?page=5190#c...
Snimljeno sve verovatno istog dana...
Pitanje je samo koje godine...