Прегледао сам доста страница Београда..., али нисам нигде запазио фотографију "Изложбени павиљон Масарикова 4" а још мање шта или која зграда је била пре тога на том месту?
Koliko se ja sećam, ova zgrada je bila na mestu današnje garaže u Masarikovoj i porušena je bi se upravo garaža izgradila.
Ja se lično jako maglovito sećam, ali čini mi se da je to bio jedan objekat sa zalučenim krovom i onim prozorima u betonskim kvadratičnim ramovima. No ovo je, samo, maglovito sećanje, a sećanje ume da bude varljivo.
Taj paviljon projektovao je malo poznati arhitekta koji je projektovao i npr. posleratnu zgradu na uglu Bulevara i Resavske (u prizmelju je danas ona prodaja keramike, a mislim da je zgrada bila poznata pod nazivom "Tehnopromet"). Arhitekta se zvao Ljubiša Dragić i umro je pre desetak godina.
Svojevremeno je Mihajlo Mitrović povodom njegove smrti uputio par divnih reči sećajući se Dragića i, kako je tada u Politici naveo, njegovog velikog doprinosa istoriji posleratne srpske arhitekture u kojoj je ovaj izložbeni paviljon zauzimao značajno i važno mesto.
Jureći malo po internetu, biće da su se u ovom paviljonu održavali oktobarski saloni likovne umetnosti, npr:
Уживао сам гледајући ваше слике са форумског конгреса за карираним столом. (И, помало завидео...:)
Међутим, изостала је традиција да фото-референт прикаже и садржај трпезе: ћевапчиће са много лука, печене паприке с белим луком, замагљен бокал са вином, дељење последњег непоједеног ћевапчета на равне части... Онда би ми, који смо били одсутни, могли да кажемо:
- Па и нису неки ћевапчићи, прилично су бледуњави, а лукац је давно исецкан, па је пустио воду... Пих! Драго ми је што сам „упознао“ наше нове чланице/чланове. Богами, јако појачање!
Прегледао сам доста страница Београда..., али нисам нигде запазио фотографију "Изложбени павиљон Масарикова 4" а још мање шта или која зграда је била пре тога на том месту?
Koliko se ja sećam, ova zgrada je bila na mestu današnje garaže u Masarikovoj i porušena je bi se upravo garaža izgradila.
Ja se lično jako maglovito sećam, ali čini mi se da je to bio jedan objekat sa zalučenim krovom i onim prozorima u betonskim kvadratičnim ramovima. No ovo je, samo, maglovito sećanje, a sećanje ume da bude varljivo.
Taj paviljon projektovao je malo poznati arhitekta koji je projektovao i npr. posleratnu zgradu na uglu Bulevara i Resavske (u prizmelju je danas ona prodaja keramike, a mislim da je zgrada bila poznata pod nazivom "Tehnopromet"). Arhitekta se zvao Ljubiša Dragić i umro je pre desetak godina.
Svojevremeno je Mihajlo Mitrović povodom njegove smrti uputio par divnih reči sećajući se Dragića i, kako je tada u Politici naveo, njegovog velikog doprinosa istoriji posleratne srpske arhitekture u kojoj je ovaj izložbeni paviljon zauzimao značajno i važno mesto.
Jureći malo po internetu, biće da su se u ovom paviljonu održavali oktobarski saloni likovne umetnosti, npr:
Да баш на том месту тј био број 4 и поред њега нека зградица број 6.
Сада се гаража води на број 4-6, а власници празног простора на углу Ресавске и Масарикове се стално ките да је то Масарикова 4.
Изложбени павиљон је био тзв. привременог типа док се не дефинише тај простор детаљним урбанистичким планом.
Плац је био већи од павиљона тако да је око њега са свих страна па и према улици био травњак.
Павиљон је припадао УЛУС-у и ту су се одржавале Октобарске манифестације и велике изложбе.
Све то памтим од 1959. године када сам туда пролазио у школу али не памтим шта је било пре њега.
Прегледао сам доста страница Београда..., али нисам нигде запазио фотографију "Изложбени павиљон Масарикова 4" а још мање шта или која зграда је била пре тога на том месту?
Koliko se ja sećam, ova zgrada je bila na mestu današnje garaže u Masarikovoj i porušena je bi se upravo garaža izgradila.
Ja se lično jako maglovito sećam, ali čini mi se da je to bio jedan objekat sa zalučenim krovom i onim prozorima u betonskim kvadratičnim ramovima. No ovo je, samo, maglovito sećanje, a sećanje ume da bude varljivo.
Taj paviljon projektovao je malo poznati arhitekta koji je projektovao i npr. posleratnu zgradu na uglu Bulevara i Resavske (u prizmelju je danas ona prodaja keramike, a mislim da je zgrada bila poznata pod nazivom "Tehnopromet"). Arhitekta se zvao Ljubiša Dragić i umro je pre desetak godina.
Svojevremeno je Mihajlo Mitrović povodom njegove smrti uputio par divnih reči sećajući se Dragića i, kako je tada u Politici naveo, njegovog velikog doprinosa istoriji posleratne srpske arhitekture u kojoj je ovaj izložbeni paviljon zauzimao značajno i važno mesto.
Jureći malo po internetu, biće da su se u ovom paviljonu održavali oktobarski saloni likovne umetnosti, npr:
Да баш на том месту тј био број 4 и поред њега нека зградица број 6.
Сада се гаража води на број 4-6, а власници празног простора на углу Ресавске и Масарикове се стално ките да је то Масарикова 4.
Изложбени павиљон је био тзв. привременог типа док се не дефинише тај простор детаљним урбанистичким планом.
Плац је био већи од павиљона тако да је око њега са свих страна па и према улици био травњак.
Павиљон је припадао УЛУС-у и ту су се одржавале Октобарске манифестације и велике изложбе.
Све то памтим од 1959. године када сам туда пролазио у школу али не памтим шта је било пре њега.
Уживао сам гледајући ваше слике са форумског конгреса за карираним столом. (И, помало завидео...:)
Међутим, изостала је традиција да фото-референт прикаже и садржај трпезе: ћевапчиће са много лука, печене паприке с белим луком, замагљен бокал са вином, дељење последњег непоједеног ћевапчета на равне части... Онда би ми, који смо били одсутни, могли да кажемо:
- Па и нису неки ћевапчићи, прилично су бледуњави, а лукац је давно исецкан, па је пустио воду... Пих! Драго ми је што сам „упознао“ наше нове чланице/чланове. Богами, јако појачање!
Није било времена за сликање ћевапчића јер су нестали брзином светлости, винце је било црно а не румено а око последњег смо се нуткали Дорћолац и Ја, а моја маленкост се жртвовала за уништавање последњег Мохиканца.
Beše to vreme kada se vodilo računa ne samo o izgledu zgrada, već i o materijalima, kvalitetu i naravno njihovom uklapanju u ambijentalnu celinu. Pa šta reći. Lep tekst. Velika je šteta što je nekoliko godina kasnije došlo do velikog razaranja grada i što su te arhitektonske praznine posle rata popunjavane revolucionarnim načinom obnove. Ako se tim dunđerima i moglo, zbog datih okolnosti, progledati kroz prste, kako onda objasniti kasnije, pa i današnje odstupanje od osnovnih arhitektonskih postulata. I na kraju – da li ćemo zbog platežne moći stranih investitora platiti najveću cenu koju jedan grad može da plati – gubitak svog identiteta i siluete. I šta ćemo onda dobiti?
Koliko se ja sećam, ova zgrada je bila na mestu današnje garaže u Masarikovoj i porušena je bi se upravo garaža izgradila.
Ja se lično jako maglovito sećam, ali čini mi se da je to bio jedan objekat sa zalučenim krovom i onim prozorima u betonskim kvadratičnim ramovima. No ovo je, samo, maglovito sećanje, a sećanje ume da bude varljivo.
Taj paviljon projektovao je malo poznati arhitekta koji je projektovao i npr. posleratnu zgradu na uglu Bulevara i Resavske (u prizmelju je danas ona prodaja keramike, a mislim da je zgrada bila poznata pod nazivom "Tehnopromet"). Arhitekta se zvao Ljubiša Dragić i umro je pre desetak godina.
Svojevremeno je Mihajlo Mitrović povodom njegove smrti uputio par divnih reči sećajući se Dragića i, kako je tada u Politici naveo, njegovog velikog doprinosa istoriji posleratne srpske arhitekture u kojoj je ovaj izložbeni paviljon zauzimao značajno i važno mesto.
Jureći malo po internetu, biće da su se u ovom paviljonu održavali oktobarski saloni likovne umetnosti, npr:
http://www.worldcat.org/title/oktobarski-salon-1966-beograd-20-oktobar-20-nov...
http://www.worldcat.org/title/deseti-oktobarski-salon-likovnih-i-primenjenih-...
http://www.worldcat.org/title/oktobarski-salon-likovnih-i-primenjenih-umetnos...
Међутим, изостала је традиција да фото-референт прикаже и садржај трпезе: ћевапчиће са много лука, печене паприке с белим луком, замагљен бокал са вином, дељење последњег непоједеног ћевапчета на равне части... Онда би ми, који смо били одсутни, могли да кажемо:
- Па и нису неки ћевапчићи, прилично су бледуњави, а лукац је давно исецкан, па је пустио воду... Пих!
Драго ми је што сам „упознао“ наше нове чланице/чланове. Богами, јако појачање!
Koliko se ja sećam, ova zgrada je bila na mestu današnje garaže u Masarikovoj i porušena je bi se upravo garaža izgradila.
Ja se lično jako maglovito sećam, ali čini mi se da je to bio jedan objekat sa zalučenim krovom i onim prozorima u betonskim kvadratičnim ramovima. No ovo je, samo, maglovito sećanje, a sećanje ume da bude varljivo.
Taj paviljon projektovao je malo poznati arhitekta koji je projektovao i npr. posleratnu zgradu na uglu Bulevara i Resavske (u prizmelju je danas ona prodaja keramike, a mislim da je zgrada bila poznata pod nazivom "Tehnopromet"). Arhitekta se zvao Ljubiša Dragić i umro je pre desetak godina.
Svojevremeno je Mihajlo Mitrović povodom njegove smrti uputio par divnih reči sećajući se Dragića i, kako je tada u Politici naveo, njegovog velikog doprinosa istoriji posleratne srpske arhitekture u kojoj je ovaj izložbeni paviljon zauzimao značajno i važno mesto.
Jureći malo po internetu, biće da su se u ovom paviljonu održavali oktobarski saloni likovne umetnosti, npr:
http://www.worldcat.org/title/oktobarski-salon-1966-beograd-20-oktobar-20-nov...
http://www.worldcat.org/title/deseti-oktobarski-salon-likovnih-i-primenjenih-...
http://www.worldcat.org/title/oktobarski-salon-likovnih-i-primenjenih-umetnos...
Да баш на том месту тј био број 4 и поред њега нека зградица број 6.
Сада се гаража води на број 4-6, а власници празног простора на углу Ресавске и Масарикове се стално ките да је то Масарикова 4.
Изложбени павиљон је био тзв. привременог типа док се не дефинише тај простор детаљним урбанистичким планом.
Плац је био већи од павиљона тако да је око њега са свих страна па и према улици био травњак.
Павиљон је припадао УЛУС-у и ту су се одржавале Октобарске манифестације и велике изложбе.
Све то памтим од 1959. године када сам туда пролазио у школу али не памтим шта је било пре њега.
Koliko se ja sećam, ova zgrada je bila na mestu današnje garaže u Masarikovoj i porušena je bi se upravo garaža izgradila.
Ja se lično jako maglovito sećam, ali čini mi se da je to bio jedan objekat sa zalučenim krovom i onim prozorima u betonskim kvadratičnim ramovima. No ovo je, samo, maglovito sećanje, a sećanje ume da bude varljivo.
Taj paviljon projektovao je malo poznati arhitekta koji je projektovao i npr. posleratnu zgradu na uglu Bulevara i Resavske (u prizmelju je danas ona prodaja keramike, a mislim da je zgrada bila poznata pod nazivom "Tehnopromet"). Arhitekta se zvao Ljubiša Dragić i umro je pre desetak godina.
Svojevremeno je Mihajlo Mitrović povodom njegove smrti uputio par divnih reči sećajući se Dragića i, kako je tada u Politici naveo, njegovog velikog doprinosa istoriji posleratne srpske arhitekture u kojoj je ovaj izložbeni paviljon zauzimao značajno i važno mesto.
Jureći malo po internetu, biće da su se u ovom paviljonu održavali oktobarski saloni likovne umetnosti, npr:
http://www.worldcat.org/title/oktobarski-salon-1966-beograd-20-oktobar-20-nov...
http://www.worldcat.org/title/deseti-oktobarski-salon-likovnih-i-primenjenih-...
http://www.worldcat.org/title/oktobarski-salon-likovnih-i-primenjenih-umetnos...
Да баш на том месту тј био број 4 и поред њега нека зградица број 6.
Сада се гаража води на број 4-6, а власници празног простора на углу Ресавске и Масарикове се стално ките да је то Масарикова 4.
Изложбени павиљон је био тзв. привременог типа док се не дефинише тај простор детаљним урбанистичким планом.
Плац је био већи од павиљона тако да је око њега са свих страна па и према улици био травњак.
Павиљон је припадао УЛУС-у и ту су се одржавале Октобарске манифестације и велике изложбе.
Све то памтим од 1959. године када сам туда пролазио у школу али не памтим шта је било пре њега.
Међутим, изостала је традиција да фото-референт прикаже и садржај трпезе: ћевапчиће са много лука, печене паприке с белим луком, замагљен бокал са вином, дељење последњег непоједеног ћевапчета на равне части... Онда би ми, који смо били одсутни, могли да кажемо:
- Па и нису неки ћевапчићи, прилично су бледуњави, а лукац је давно исецкан, па је пустио воду... Пих!
Драго ми је што сам „упознао“ наше нове чланице/чланове. Богами, јако појачање!
Није било времена за сликање ћевапчића јер су нестали брзином светлости, винце је било црно а не румено а око последњег смо се нуткали Дорћолац и Ја, а моја маленкост се жртвовала за уништавање последњег Мохиканца.
Beše to vreme kada se vodilo računa ne samo o izgledu zgrada, već i o materijalima, kvalitetu i naravno njihovom uklapanju u ambijentalnu celinu. Pa šta reći. Lep tekst. Velika je šteta što je nekoliko godina kasnije došlo do velikog razaranja grada i što su te arhitektonske praznine posle rata popunjavane revolucionarnim načinom obnove. Ako se tim dunđerima i moglo, zbog datih okolnosti, progledati kroz prste, kako onda objasniti kasnije, pa i današnje odstupanje od osnovnih arhitektonskih postulata. I na kraju – da li ćemo zbog platežne moći stranih investitora platiti najveću cenu koju jedan grad može da plati – gubitak svog identiteta i siluete. I šta ćemo onda dobiti?