Ево баште Вајфертове пиваре на филму власника Касине, Ђоке Богдановића.
Пивара је била на Смутековцу, изнад Мостара, а пивница је била у вароши.
Снимљено у току Балканских ратова када је у Вајфертовој пивари била привремена болница.
Десно је тераса, а онда се сиђе у башту, испод дрвећа. Виде се столови.
А ово је слика сале Ђокине Касине.
Иначе, кафана се не каже кафана, него кавоточје. Место где се точи кава.
То су Загрепчани детаљно проучили и примењивали, како се види на овој слици.
Kasina je jedan od prvih beogradskih hotela i najstariji postojeći hotel pod istim imenom i od samog početka nalazi se na istom mestu – na sred Terazija. Podignut je 1857. godine na lokaciji nekadašnjeg Seljačkog hana. Iako zvuči pomalo neobično sa aspekta današnjeg epicentra Beograda, ovaj naziv je potpuno priličio u tursko vreme, pošto na Terazijama početkom XIX veka nije bilo ni traga ni glasa o nekakvom urbanom izgledu i gradu – bile su samo šikare, staze i bogaze, na putu ka Carigradu, odnosno Kragujevcu. Mesto gde su seljaci odmarali i konačili pre ulaska u Grad, kroz Stambol kapiju koja se nalazila pored današnjeg spomenika knezu Mihailu.
Nema potpuno pouzdanih podataka ko je zapravo sagradio prvobitnu zgradu Kasine, ali se pretpostavlja da su to bili braća Lukić iz Velikog sela kraj Beograda. U svakom slučaju, prema dostupnim saznanjima, 1860. godine kao vlasnik bio je upisan jedan od braće - Stevan Lukić, po zanimanju činovnik. Zakupac ovog lokala od 15. Juna 1857.i naredne četiri godine bio je Todor Marković, ugostitelj ovdašnji, a podanik austrijski.
To je i period kada bezimena kafana postaje Kasina. Nastanak, pa i sam naziv Kasine, bio je predmet pažnje više istraživiča i hroničara beogradskih kafana i hotela, ali je ipak dosta toga ostalo nejasno, ili nedorečeno.Uz nešto novih sazananja, pokušaćemo da malo zaokružimo sliku.
Priča zapravo počinje još u Vozarevićevoj knjigoveznici 1929. godine, koja je bila i knjižara, ali istovremeno i čitaonica, i praktično jedino javno mesto u zatvorenom prostoru, a da nije mehana i kafana, gde su, pismen svet, kao i ljudi željni novih saznanja, mogli da se okupe i razmene misli. Na tom istom mestu, malo poviše Saborne crkve u Kralja Petra, formirano je 15. februra 1932. godine Čitalište. Ustvari, to je bila prva srpska javna biblioteka, osnovana pod visokim pokroviteljstvom knjaževog brata Jevrema Obrenovića i osvećena od strane beogradskog protoprezvitera Milosava Popovića, što samo govori o značaju koji je ova institucija imala od svog samog početka. Kako Srbija u to vreme još nije imala svoje zakonodavstvo, pa ni državu u pravom smislu, biblioteka nije bila zvanična ustanova. Ipak, bila je pod patronatom visokih srpskih veledostojnika i za pretpostaviti je da pređašnja ležernost neformalnog okupljanja kod Vozarevića više nije bila moguća.
Tako krajem 1840. godine registrujemo prvu zvaničnu inicijativu za formiranje jednog kluba, nazvanog Kasina, o čemu Upraviteljstvo Varoši beogradske 18. decembra javlja Popečiteljstvu vnutrenih dela sledeće : “ Budući da su se ovde u Beogradu izabrana lica soglasna , da u kući Zisinoj kasinu ustroje, gde ćedu se otmeno sastajati, i iz nji novosti razne predela crpiti, to dužnosno javlja Upravničestvo znanja radi o tome”. To je već bila prava preteča kasnije Kasine.
Za sada nismo uspeli da saznamo da li je dotična Kasina zaživela u ondašnjoj dosta prostranoj Zisinoj kafani u Sava-mali, ali pouzdano smo utvrdili da je slična ideja urodila plodom 18 godina kasnije. Doduše, u međuvremenu je 18. februara1846. ustanovljeno je i Beogradsko čitalište na čelu sa Mišom Anastasijevićem, smešteno u školi iznad Saborne crkve, sa sličnom idejom okupljanja kulturne i intelektualne elite, ali ipak to nije bila Kasina.
U proleće 1858. godine ponovo se okuplja grupa uglednih Beograđana i 29. aprila održava svoju prvu osnivačku sednicu na kojoj je izabran odbor od 18 članova, a među njima I Toma Cincar-Janković, sin vojvode Cincar Janka i Milovan Spasić, član Državnog saveta, Društva srpske slovesnosti i upravnik Uprave fondova . Njihov prvi zadatak bio je da skupe priloge od članova , da se “ugovor sa kasinarom veže, te da na taj način on odmah pristupi opravci zgrade, kako što potreba zavoda iziskuje, pa da se kroz nedelju ili dve dana Kasina otvori. Kasina će biti na Terazijama u kafani g.Todora Markovića”. Odbor Kasine beogradske na sledećoj sednici održanoj 24. maja iste godine odlučio je “da se Kasina otvori u u nedelju. 1. Jula u pet sati popodne”.
I tako bi Kasina.
Nastanak Kasine zabeležio je i Jevrem Grujić u svojim uspomenama : “ … do tog leta (1858.g. n.a.) građani, činovnici i đaci najviše su se sastajali u Čitalištu, a od letos gospoda se najviše sastaju u “Kasini” koju držaše Marković na Terazijama”, i to, kako kaže Grujić, “u Kasinu samo zapisani činovnici, građani i konzuli dolazahu “.
Međutim, već krajem februara 1859. godine na izvanrednoj skupštini Kasine beogradske, odlučeno je da će se potražiti nova lokacija za buduća okupljanja, ali tadašnjoj gostionici, a kasnije hotelu, ostade ime Kasina do današnjih dana.
Kasina je na samom početku bila jednospratnica, sa kafanom u prizemlju i na zahtev kasinara posebno odvojenom salom - čitaonicom i četiri gostinske sobe na spratu. Nakon Todora Markovića i njegovih kasinara, kormilo vođenja Kasine preuzima Antonije (Anton) Beker, iskusni ugostitelj iz Novoga Sada. Beker je bio poznat kafedžija koji je i pre i posle Kasine vodio više kafana i hotela, a svoj ugled među beograđanima stekao je još četrdesetih godina kada je držao restoran u prvom, najvećem i tada prestižnom hotelu Jelen. U vreme Bekera kao zakupca beleži se i promena samog vlasnika, tako da je 1861.godine sajbija Kasine bio Cincarin Petar Papa-Nasko, tri godine kasnije upisan kao Petar Papanasković.
Naredni zakupac koga registrujemo u Kasini bio je Vasa Brkić 1867. godine, a već sledeće 1868.g. štafetu preuzima Ilija Nikolić, takođe renomirani beogradski ugostitelj, koji je prethodno držao gostionice sa smeštajem na tadašnjim Terazijama – obližnji ”Zlatan krst” i “Hajduk Veljko”.
Kasnije Kasinu preuzima Pavle J. Šokorac koji u oglasima oktobra 1878. godine najavljuje da 1. novembra otvara gostionicu, pređašnju Kasinu, ali pod novim imenom – kod Lava “Poštovanu gospodu putnike “ obaveštava da je gostionicu proširio – verovatno na račun ranije sale za čitanje – kao i da je “sobe za putnike snabdeo sa novim nameštajem , štalu, šupe za kola , magazu za tovare, i sobu za kočijaše po najpraktičnijem načinu udesio”. Sledeće godine isti zakupac se na sličan način reklamira, ali u potpisu stoji - Pavle H. Ristić, Šokorac ugostitelj.
... nastavak moje, takoreći autobigrafske priče o Kasini ...
Nekadašnju Kasinu, sada već pod novim imenom Kod lava, ili kako se tada narodski govorilo Kod lafa, osamdestih godina XIX veka, od Petra Papa-Naska, kupuje i lično vodi njen najpoznatiji vlasnik i ugostitelj – Vasa Mijatović, zvani “bezobrazni Vasa”. Nušić ga naziva “najznamenitijim zakupcem i gazdom”sa čime se slažu svi hroničari tadašnjeg Beograda , uz ocenu da je bio “čestit i omiljen čovek koji je voleo šalu”. U njegovo vreme nastale su brojne anegdote koje najbolje ilustruju tekstovi Dimitrija C. Đorđevića.
Та гостионица везана је за многе интересантне догађаје, не само по гостима, који су ти кафану посећивали, већ и по самом њеном закупцу, чувеноме газда Васи Мијатовићу, кога је цела чаршија звала Безобразни Васа.
Такав надимак газда Васа није добио ни из какве милости, нити по каквој протекцији, већ једино по својој заслузи. Такав надимак никада га није љутио, нити се од њега женирао. Шта више, изгледа да се он њиме чак и поносио. Није свакоме дато да уме лепо да буде безобразан, као рецимо Васа, који је у томе одиста носио рекорд. Тај надимак пратио је газда Васу све до гроба. И после његове смрти, још дуго времена, па око хоћете још и данас, Безобразни Васа је код многих Београђана остао у живој успомени.
Ако сте баш ради да знате зашто је добио овај заслужени епитет, рећи ћу вам одмах. Добио је само зато што је имао нарочито задовољство да свакога свога госта пецне буд-зашто, да га насамари, па му се после смеје и он и цела кафана. Безобразни Васа притом није гледао ни на године старости ни на положај госта, који је заузимао у друштву. Сваки тако насамарени гост се, у почетку, љутио, али кад је после видео да он са сваким тера такву шегу, одбијао му је све на дару и жељно је очекивао да му врати истом мером. Међутим, кад би неко насамарио Безобразног Васу, онда се цела кафана тресла од смеха, а Безобразни Васа би се, црвен као рак, одједном нашао у неком послу око келнераја и правио се невешт, као да се то тицало неког другог, а не њега.
Иначе, Безобразни Васа је био врло добар човек, и радо је свакоме излазио у сусрет и притицао у помоћ. Он је био познат целој предратној Србији, не само по своме безобразлуку, већ и по својој доброј кујни и још бољем пићу. Због тих својих угоститељских одлика, Васа је стекао, поред редовних гостију, као што су угледне занатлије, трговци, чиновници, још и симпатије елите ондашњега Београда, као и извесних боема и ђувеч кардаша.
*
Био је један кафеџија из унутрашњости, звани Репоња, који је био дорастао Безобразном Васи по безобразлуку и који је једва чекао да му врати жао за срамоту.
По доласку у Београд, Репоња одседне код „Лафа“, па кад је приметио да га Васа није познао, направио се луд и пришао Васи, који је седео испред касе, са високим црвеним фесом на глави, те га је учтиво запитао:
– Молим вас, господине, први пут овде долазим, како се зове ова кафана?
Безобразни Васа се нашао чисто увређен, што овај не зна име тако чувене кафане, па му љутито одврати:
– Зар не видиш да је ово „Лаф“?!
– Извините, – рече Репоња учтивим тоном, – али ја пред собом видим само једног маторог магарца у фесу, а нигде не видим никаквога лафа!
Кад је чуо овакве дрске речи и дошао до уверења да од њега има и горих, штоно кажу да има и над попом поп – Васа је зинуо од чуда и, онако згранут, није скидао поглед са Репоње. У том тренутку је праснуо громогласни узвик околних гостију:
– Уа!... Уа, лаф са фесом у магарећој кожи!... Уа!
После овога догађаја, Безобразни Васа је променио своју фирму. Уместо „Гостионица код Лафа“, стајала је амо једна реч: „Касина“.
*
Мада је Васа био према свакоме безобразан и свакоме госту одмах почео да говори „ти“, ипак се у његовој кафани скупљао отмен свет, нарочито оних дана пред ускршње празнике, када је точио црни, минхенски Салватор. И они који су Васине шале примали к срцу, и они који су се на њега озбиљно љутили, кад почне да се точи пенушави Салватор, заборавили би све увреде које им је наносио Безобразни Васа и журили би да заузму место, било у пивници, било у пространој башти или салону.
Многи политички противници који би, само да се не сретну, бирали улице којима ће да прођу, морали су, често, код Васе да седну сто до стола. Тако, например, за време Салватора, могли су се видети у непосредној близини: др Владан Ђорђевић, власник и уредник „Отаџбине“, Пера Тодоровић, уредник „Самоуправе“, Митко Ценић, власник и уредник „Борбе“ и Драгиша Станојевић, новинар. То су била четири љута противника, који су баш тих дана били осули један против другога жестоку паљбу преко новина. Видећи их тако на окупу, скоро сто до стола, како испијају кригле и мере један другога испод очију, Безобразни Васа није могао да се уздржи, а да их све одједном не уједе.
– Пази, молим те, ону четворицу, што један на другога реже и лају преко новина, да се све тресе, а сада код мене лочу из једног чанка!
Доктор Владан, као културан и отмен господин, није хтео овај Васин безобразни испад да прими као увреду, а схватајући правилно и, наравно, много боље од Васе, тадању политичку ситуацију, одговорио му је гласно, да су она тројица могли чути:
– Ти, Васо, треба да знаш да у Србији има четири рундова, и кад они залају, сви остали морају да кушују. И кад би, којом срећом, сва четворица били на једној страни, насигурно би надлајали целу Европу! Зато, куш Васо!
Васа – ни да лане. Само је салутирао и казао:
– Разумем!
Na osnovu jednog oglasa iz maja 1890. godine saznajemo da Kasinu kao gostioničar, a moguće I kao vlasnik, drži Svetozar Andrejević. Početkom 1897.godine zakupac je bio kafedžija Milan Petrović, kasnije iste godine Vasa Marinković. To je ujedno i period kada je Kasinu već dobrano pregazilo vreme, a i konkurencija novijih i savremenijih hotela, tako da se iz prethodne višedecenijske kategorije prvog reda, svrstava u hotel drugog reda.
Godine 1911. vlasnik Kasine je Đorđe - Đoka Bogdanović, poznati beogradski hotelijer, i još poznatiji filmski entuzijasta. U velikoj sali hotela Bogdanović otvorio je bioskop (kasnije bioskop Kozara), a kao pasionirani filmadžija bio je producent i osnivač Preduzeća za snimanje filmova 1913. godine. Za sobom je ostavio neprocenljiv dragulj - sačuvan najkompletnij fond srpskih filmova pre Prvog svetskog rata. Nakon smrti 1914. godine, vlasnica hotela postaje njegova udovica Sofija Bogdanović koja je obnovila staru slavu Kasine. Početkom dvadestih godina prošlog veka srušila je staru jednospratnu zgradu i podigla novu višespratnu gizdalinku, koja je doduše štrčala između svojih jednospratnih komšijskih zgrada, ali je svojim izgledom nagoveštavala duh novog vremena. Hotel Kasina postaje moderan evropski hotel sa pet spratova i mansardom, 76 soba i 117 kreveta, nekoliko sala, velikim restoranom, baštom i obnovljenim bioskopom.
Poslednji privatni vlasnik Kasine u deceniji pre Drugog svetskog rata bio je Lj. Popović i u tom periodu je u prizemlju otvoren ekspres-restoran, koji je u “drušvenom vlasništvu” opstao i u socijalističkom vremenu.
Hotel Kasina svedok je brojnih političkih događaja, okupljanja i manifestacija. Još 1858. godine bila je mesto okupljanja učesnika Svetoandrejske skupštine, a u njoj je za vreme đačke demonstracije u znak podrške ustanku Luke Vukalovića 1861. godine govor održao Jovan Marinković. Napoznatiji događaj se međutim odigrao 14. Maja 1889. godine kada je Kasina demolirana za vreme tuče Naprednjaka i njihovih protivnika. Kasina je inače vremenom ponela epitet kao “naprednjačka”.
U Kasini su održavan i koncerti, balovi, pozorišne predstave, sastanci i skupštine esnafskih i drugih udruženja, brojna predavanja i uopšte, Kasina je zahvaljujući svojoj lokaciji, prigodnim salama i renomeu, od samog osnivanja bila mesto okupljanja raznih vrsta.
... ovo je radna verzija teksta, koji će pre izlaska u štampu biti malo izmenjena, popravljena, i dopunjena novim saznanjima ...
Ево баште Вајфертове пиваре на филму власника Касине, Ђоке Богдановића.
Пивара је била на Смутековцу, изнад Мостара, а пивница је била у вароши.
Снимљено у току Балканских ратова када је у Вајфертовој пивари била привремена болница.
Десно је тераса, а онда се сиђе у башту, испод дрвећа. Виде се столови.
А ово је слика сале Ђокине Касине.
Иначе, кафана се не каже кафана, него кавоточје. Место где се точи кава.
То су Загрепчани детаљно проучили и примењивали, како се види на овој слици.
... a šta je i kako sve bilo u Imperijalu i drugim nekadašnjim hotelima i kafanama beogradskim - uskoro u knjizi Putnika i Kasine
А ово је слика сале Ђокине Касине.
Иначе, кафана се не каже кафана, него кавоточје. Место где се точи кава.
То су Загрепчани детаљно проучили и примењивали, како се види на овој слици.
... sala bioskopa Kasine, a uz film se opuštalo uz raznorazne đakonije i pićence - da uživaju sva čula !... eh, stara dobra vremena ...
Kasina je jedan od prvih beogradskih hotela i najstariji postojeći hotel pod istim imenom i od samog početka nalazi se na istom mestu – na sred Terazija. Podignut je 1857. godine na lokaciji nekadašnjeg Seljačkog hana. Iako zvuči pomalo neobično sa aspekta današnjeg epicentra Beograda, ovaj naziv je potpuno priličio u tursko vreme, pošto na Terazijama početkom XIX veka nije bilo ni traga ni glasa o nekakvom urbanom izgledu i gradu – bile su samo šikare, staze i bogaze, na putu ka Carigradu, odnosno Kragujevcu. Mesto gde su seljaci odmarali i konačili pre ulaska u Grad, kroz Stambol kapiju koja se nalazila pored današnjeg spomenika knezu Mihailu.
Nema potpuno pouzdanih podataka ko je zapravo sagradio prvobitnu zgradu Kasine, ali se pretpostavlja da su to bili braća Lukić iz Velikog sela kraj Beograda. U svakom slučaju, prema dostupnim saznanjima, 1860. godine kao vlasnik bio je upisan jedan od braće - Stevan Lukić, po zanimanju činovnik. Zakupac ovog lokala od 15. Juna 1857.i naredne četiri godine bio je Todor Marković, ugostitelj ovdašnji, a podanik austrijski.
To je i period kada bezimena kafana postaje Kasina. Nastanak, pa i sam naziv Kasine, bio je predmet pažnje više istraživiča i hroničara beogradskih kafana i hotela, ali je ipak dosta toga ostalo nejasno, ili nedorečeno.Uz nešto novih sazananja, pokušaćemo da malo zaokružimo sliku.
Priča zapravo počinje još u Vozarevićevoj knjigoveznici 1929. godine, koja je bila i knjižara, ali istovremeno i čitaonica, i praktično jedino javno mesto u zatvorenom prostoru, a da nije mehana i kafana, gde su, pismen svet, kao i ljudi željni novih saznanja, mogli da se okupe i razmene misli. Na tom istom mestu, malo poviše Saborne crkve u Kralja Petra, formirano je 15. februra 1932. godine Čitalište. Ustvari, to je bila prva srpska javna biblioteka, osnovana pod visokim pokroviteljstvom knjaževog brata Jevrema Obrenovića i osvećena od strane beogradskog protoprezvitera Milosava Popovića, što samo govori o značaju koji je ova institucija imala od svog samog početka. Kako Srbija u to vreme još nije imala svoje zakonodavstvo, pa ni državu u pravom smislu, biblioteka nije bila zvanična ustanova. Ipak, bila je pod patronatom visokih srpskih veledostojnika i za pretpostaviti je da pređašnja ležernost neformalnog okupljanja kod Vozarevića više nije bila moguća.
Tako krajem 1840. godine registrujemo prvu zvaničnu inicijativu za formiranje jednog kluba, nazvanog Kasina, o čemu Upraviteljstvo Varoši beogradske 18. decembra javlja Popečiteljstvu vnutrenih dela sledeće : “ Budući da su se ovde u Beogradu izabrana lica soglasna , da u kući Zisinoj kasinu ustroje, gde ćedu se otmeno sastajati, i iz nji novosti razne predela crpiti, to dužnosno javlja Upravničestvo znanja radi o tome”. To je već bila prava preteča kasnije Kasine.
Za sada nismo uspeli da saznamo da li je dotična Kasina zaživela u ondašnjoj dosta prostranoj Zisinoj kafani u Sava-mali, ali pouzdano smo utvrdili da je slična ideja urodila plodom 18 godina kasnije. Doduše, u međuvremenu je 18. februara1846. ustanovljeno je i Beogradsko čitalište na čelu sa Mišom Anastasijevićem, smešteno u školi iznad Saborne crkve, sa sličnom idejom okupljanja kulturne i intelektualne elite, ali ipak to nije bila Kasina.
U proleće 1858. godine ponovo se okuplja grupa uglednih Beograđana i 29. aprila održava svoju prvu osnivačku sednicu na kojoj je izabran odbor od 18 članova, a među njima I Toma Cincar-Janković, sin vojvode Cincar Janka i Milovan Spasić, član Državnog saveta, Društva srpske slovesnosti i upravnik Uprave fondova . Njihov prvi zadatak bio je da skupe priloge od članova , da se “ugovor sa kasinarom veže, te da na taj način on odmah pristupi opravci zgrade, kako što potreba zavoda iziskuje, pa da se kroz nedelju ili dve dana Kasina otvori. Kasina će biti na Terazijama u kafani g.Todora Markovića”. Odbor Kasine beogradske na sledećoj sednici održanoj 24. maja iste godine odlučio je “da se Kasina otvori u u nedelju. 1. Jula u pet sati popodne”.
I tako bi Kasina.
Nastanak Kasine zabeležio je i Jevrem Grujić u svojim uspomenama : “ … do tog leta (1858.g. n.a.) građani, činovnici i đaci najviše su se sastajali u Čitalištu, a od letos gospoda se najviše sastaju u “Kasini” koju držaše Marković na Terazijama”, i to, kako kaže Grujić, “u Kasinu samo zapisani činovnici, građani i konzuli dolazahu “.
Međutim, već krajem februara 1859. godine na izvanrednoj skupštini Kasine beogradske, odlučeno je da će se potražiti nova lokacija za buduća okupljanja, ali tadašnjoj gostionici, a kasnije hotelu, ostade ime Kasina do današnjih dana.
Kasina je na samom početku bila jednospratnica, sa kafanom u prizemlju i na zahtev kasinara posebno odvojenom salom - čitaonicom i četiri gostinske sobe na spratu. Nakon Todora Markovića i njegovih kasinara, kormilo vođenja Kasine preuzima Antonije (Anton) Beker, iskusni ugostitelj iz Novoga Sada. Beker je bio poznat kafedžija koji je i pre i posle Kasine vodio više kafana i hotela, a svoj ugled među beograđanima stekao je još četrdesetih godina kada je držao restoran u prvom, najvećem i tada prestižnom hotelu Jelen. U vreme Bekera kao zakupca beleži se i promena samog vlasnika, tako da je 1861.godine sajbija Kasine bio Cincarin Petar Papa-Nasko, tri godine kasnije upisan kao Petar Papanasković.
Naredni zakupac koga registrujemo u Kasini bio je Vasa Brkić 1867. godine, a već sledeće 1868.g. štafetu preuzima Ilija Nikolić, takođe renomirani beogradski ugostitelj, koji je prethodno držao gostionice sa smeštajem na tadašnjim Terazijama – obližnji ”Zlatan krst” i “Hajduk Veljko”.
Kasnije Kasinu preuzima Pavle J. Šokorac koji u oglasima oktobra 1878. godine najavljuje da 1. novembra otvara gostionicu, pređašnju Kasinu, ali pod novim imenom – kod Lava “Poštovanu gospodu putnike “ obaveštava da je gostionicu proširio – verovatno na račun ranije sale za čitanje – kao i da je “sobe za putnike snabdeo sa novim nameštajem , štalu, šupe za kola , magazu za tovare, i sobu za kočijaše po najpraktičnijem načinu udesio”. Sledeće godine isti zakupac se na sličan način reklamira, ali u potpisu stoji - Pavle H. Ristić, Šokorac ugostitelj.
Nekadašnju Kasinu, sada već pod novim imenom Kod lava, ili kako se tada narodski govorilo Kod lafa, osamdestih godina XIX veka, od Petra Papa-Naska, kupuje i lično vodi njen najpoznatiji vlasnik i ugostitelj – Vasa Mijatović, zvani “bezobrazni Vasa”. Nušić ga naziva “najznamenitijim zakupcem i gazdom”sa čime se slažu svi hroničari tadašnjeg Beograda , uz ocenu da je bio “čestit i omiljen čovek koji je voleo šalu”. U njegovo vreme nastale su brojne anegdote koje najbolje ilustruju tekstovi Dimitrija C. Đorđevića.
Та гостионица везана је за многе интересантне догађаје, не само по гостима, који су ти кафану посећивали, већ и по самом њеном закупцу, чувеноме газда Васи Мијатовићу, кога је цела чаршија звала Безобразни Васа.
Такав надимак газда Васа није добио ни из какве милости, нити по каквој протекцији, већ једино по својој заслузи. Такав надимак никада га није љутио, нити се од њега женирао. Шта више, изгледа да се он њиме чак и поносио. Није свакоме дато да уме лепо да буде безобразан, као рецимо Васа, који је у томе одиста носио рекорд. Тај надимак пратио је газда Васу све до гроба. И после његове смрти, још дуго времена, па око хоћете још и данас, Безобразни Васа је код многих Београђана остао у живој успомени.
Ако сте баш ради да знате зашто је добио овај заслужени епитет, рећи ћу вам одмах. Добио је само зато што је имао нарочито задовољство да свакога свога госта пецне буд-зашто, да га насамари, па му се после смеје и он и цела кафана. Безобразни Васа притом није гледао ни на године старости ни на положај госта, који је заузимао у друштву. Сваки тако насамарени гост се, у почетку, љутио, али кад је после видео да он са сваким тера такву шегу, одбијао му је све на дару и жељно је очекивао да му врати истом мером. Међутим, кад би неко насамарио Безобразног Васу, онда се цела кафана тресла од смеха, а Безобразни Васа би се, црвен као рак, одједном нашао у неком послу око келнераја и правио се невешт, као да се то тицало неког другог, а не њега.
Иначе, Безобразни Васа је био врло добар човек, и радо је свакоме излазио у сусрет и притицао у помоћ. Он је био познат целој предратној Србији, не само по своме безобразлуку, већ и по својој доброј кујни и још бољем пићу. Због тих својих угоститељских одлика, Васа је стекао, поред редовних гостију, као што су угледне занатлије, трговци, чиновници, још и симпатије елите ондашњега Београда, као и извесних боема и ђувеч кардаша.
*
Био је један кафеџија из унутрашњости, звани Репоња, који је био дорастао Безобразном Васи по безобразлуку и који је једва чекао да му врати жао за срамоту.
По доласку у Београд, Репоња одседне код „Лафа“, па кад је приметио да га Васа није познао, направио се луд и пришао Васи, који је седео испред касе, са високим црвеним фесом на глави, те га је учтиво запитао:
– Молим вас, господине, први пут овде долазим, како се зове ова кафана?
Безобразни Васа се нашао чисто увређен, што овај не зна име тако чувене кафане, па му љутито одврати:
– Зар не видиш да је ово „Лаф“?!
– Извините, – рече Репоња учтивим тоном, – али ја пред собом видим само једног маторог магарца у фесу, а нигде не видим никаквога лафа!
Кад је чуо овакве дрске речи и дошао до уверења да од њега има и горих, штоно кажу да има и над попом поп – Васа је зинуо од чуда и, онако згранут, није скидао поглед са Репоње. У том тренутку је праснуо громогласни узвик околних гостију:
– Уа!... Уа, лаф са фесом у магарећој кожи!... Уа!
После овога догађаја, Безобразни Васа је променио своју фирму. Уместо „Гостионица код Лафа“, стајала је амо једна реч: „Касина“.
*
Мада је Васа био према свакоме безобразан и свакоме госту одмах почео да говори „ти“, ипак се у његовој кафани скупљао отмен свет, нарочито оних дана пред ускршње празнике, када је точио црни, минхенски Салватор. И они који су Васине шале примали к срцу, и они који су се на њега озбиљно љутили, кад почне да се точи пенушави Салватор, заборавили би све увреде које им је наносио Безобразни Васа и журили би да заузму место, било у пивници, било у пространој башти или салону.
Многи политички противници који би, само да се не сретну, бирали улице којима ће да прођу, морали су, често, код Васе да седну сто до стола. Тако, например, за време Салватора, могли су се видети у непосредној близини: др Владан Ђорђевић, власник и уредник „Отаџбине“, Пера Тодоровић, уредник „Самоуправе“, Митко Ценић, власник и уредник „Борбе“ и Драгиша Станојевић, новинар. То су била четири љута противника, који су баш тих дана били осули један против другога жестоку паљбу преко новина. Видећи их тако на окупу, скоро сто до стола, како испијају кригле и мере један другога испод очију, Безобразни Васа није могао да се уздржи, а да их све одједном не уједе.
– Пази, молим те, ону четворицу, што један на другога реже и лају преко новина, да се све тресе, а сада код мене лочу из једног чанка!
Доктор Владан, као културан и отмен господин, није хтео овај Васин безобразни испад да прими као увреду, а схватајући правилно и, наравно, много боље од Васе, тадању политичку ситуацију, одговорио му је гласно, да су она тројица могли чути:
– Ти, Васо, треба да знаш да у Србији има четири рундова, и кад они залају, сви остали морају да кушују. И кад би, којом срећом, сва четворица били на једној страни, насигурно би надлајали целу Европу! Зато, куш Васо!
Васа – ни да лане. Само је салутирао и казао:
– Разумем!
Na osnovu jednog oglasa iz maja 1890. godine saznajemo da Kasinu kao gostioničar, a moguće I kao vlasnik, drži Svetozar Andrejević. Početkom 1897.godine zakupac je bio kafedžija Milan Petrović, kasnije iste godine Vasa Marinković. To je ujedno i period kada je Kasinu već dobrano pregazilo vreme, a i konkurencija novijih i savremenijih hotela, tako da se iz prethodne višedecenijske kategorije prvog reda, svrstava u hotel drugog reda.
Godine 1911. vlasnik Kasine je Đorđe - Đoka Bogdanović, poznati beogradski hotelijer, i još poznatiji filmski entuzijasta. U velikoj sali hotela Bogdanović otvorio je bioskop (kasnije bioskop Kozara), a kao pasionirani filmadžija bio je producent i osnivač Preduzeća za snimanje filmova 1913. godine. Za sobom je ostavio neprocenljiv dragulj - sačuvan najkompletnij fond srpskih filmova pre Prvog svetskog rata. Nakon smrti 1914. godine, vlasnica hotela postaje njegova udovica Sofija Bogdanović koja je obnovila staru slavu Kasine. Početkom dvadestih godina prošlog veka srušila je staru jednospratnu zgradu i podigla novu višespratnu gizdalinku, koja je doduše štrčala između svojih jednospratnih komšijskih zgrada, ali je svojim izgledom nagoveštavala duh novog vremena. Hotel Kasina postaje moderan evropski hotel sa pet spratova i mansardom, 76 soba i 117 kreveta, nekoliko sala, velikim restoranom, baštom i obnovljenim bioskopom.
Poslednji privatni vlasnik Kasine u deceniji pre Drugog svetskog rata bio je Lj. Popović i u tom periodu je u prizemlju otvoren ekspres-restoran, koji je u “drušvenom vlasništvu” opstao i u socijalističkom vremenu.
Hotel Kasina svedok je brojnih političkih događaja, okupljanja i manifestacija. Još 1858. godine bila je mesto okupljanja učesnika Svetoandrejske skupštine, a u njoj je za vreme đačke demonstracije u znak podrške ustanku Luke Vukalovića 1861. godine govor održao Jovan Marinković. Napoznatiji događaj se međutim odigrao 14. Maja 1889. godine kada je Kasina demolirana za vreme tuče Naprednjaka i njihovih protivnika. Kasina je inače vremenom ponela epitet kao “naprednjačka”.
U Kasini su održavan i koncerti, balovi, pozorišne predstave, sastanci i skupštine esnafskih i drugih udruženja, brojna predavanja i uopšte, Kasina je zahvaljujući svojoj lokaciji, prigodnim salama i renomeu, od samog osnivanja bila mesto okupljanja raznih vrsta.
... ovo je radna verzija teksta, koji će pre izlaska u štampu biti malo izmenjena, popravljena, i dopunjena novim saznanjima ...