Za ovu su mi rekli otprilike koja je lokacija i da je u pitanju 1941. ali meni ni to ne pomaže...
Da ne bih unosio zabunu, probajte prvo bez sugestija...
Za ovu su mi rekli otprilike koja je lokacija i da je u pitanju 1941. ali meni ni to ne pomaže...
Da ne bih unosio zabunu, probajte prvo bez sugestija...
Ljudi su se, noseći teške kofere i uvezane kartonske kutije, gubili u lavirintu uzavrele mase putnika. Spuštalo se veče a vazduh je još bio vreo. Svetina je trčala i nestajala u gomili vukući zbunjenu decu za sobom. I dok su retki mirno stajali i pušili, većina njih se dovikivala ili nekome mahala, a sa razglasa je stizalo obaveštenje o prispeću voza preko Ljubljane, Zagreba i Vinkovaca. Nosači sa zelenim kapama vabili su mušterije dok su električna kolica sa bagažom nečujno i spretno vijugala kroz šarenoliku masu. Na peronima je vrvelo. Neke kompozicije su pristizale, druge opet, uz trzaj, polazile. Na neke su se, pak, kačila nova kola ili menjale lokomotive iz kojih je šištala bela para koja je putnicima zaklanjala vidik. Iz garavih čunkova ovih grdosija sukljao je crni dim koji je gušio. Sve je podsećalo na Moneova uljana platna pariske stanice Sen Lazar.
Kada smo se konačno smestili na jednu stranu kupea počela su uobičajena pitanja poput onih „kada ćemo da krenemo” ili „da li smo seli u pravi voz”, pa onda „žedan sam”, „gladan sam”... Mati je vadila delove pečenog pileta i zreo paradajz, što je, u to vreme, bio uobičajeni obrok na putovanjima. Negde, u toku tog raspakivanja i voz bi se konačno pokrenuo a ja sam utonuo u san. (Crtice iz autobiografije)
Ljudi su se, noseći teške kofere i uvezane kartonske kutije, gubili u lavirintu uzavrele mase putnika. Spuštalo se veče a vazduh je još bio vreo. Svetina je trčala i nestajala u gomili vukući zbunjenu decu za sobom. I dok su retki mirno stajali i pušili, većina njih se dovikivala ili nekome mahala, a sa razglasa je stizalo obaveštenje o prispeću voza preko Ljubljane, Zagreba i Vinkovaca. Nosači sa zelenim kapama vabili su mušterije dok su električna kolica sa bagažom nečujno i spretno vijugala kroz šarenoliku masu. Na peronima je vrvelo. Neke kompozicije su pristizale, druge opet, uz trzaj, polazile. Na neke su se, pak, kačila nova kola ili menjale lokomotive iz kojih je šištala bela para koja je putnicima zaklanjala vidik. Iz garavih čunkova ovih grdosija sukljao je crni dim koji je gušio. Sve je podsećalo na Moneova uljana platna pariske stanice Sen Lazar.
Kada smo se konačno smestili na jednu stranu kupea počela su uobičajena pitanja poput onih „kada ćemo da krenemo” ili „da li smo seli u pravi voz”, pa onda „žedan sam”, „gladan sam”... Mati je vadila delove pečenog pileta i zreo paradajz, što je, u to vreme, bio uobičajeni obrok na putovanjima. Negde, u toku tog raspakivanja i voz bi se konačno pokrenuo a ja sam utonuo u san. (Crtice iz autobiografije)
Simpatično pišeš, valjda me podseća na moja putovanja. Javi kad objaviš autobiografiju. :)
Hvala na lepim rečima, ali mislim da je nikad neću objaviti. To je više, nekako, za porodičnu biblioteku – da se ne zaboravi.
Uostalom ne znam kako bih završio? Verovatno mi tada neće biti do pisanja.
Na prethodnoj razlednici iz leta 1913 se vide drvene bandere na terazijama, a na ovoj se vide one čuvene čelične:
1913 - fontana radi, a na ovoj ne radi.
Na ovoj nedatiranoj drveće je već poraslo, ali kao da je fotografisano u isto godišnje doba. Dakle - nakon 1913.
Koje godine su postavljene čelične bandere na Terazijama?
Прва је фотографисана августа 1913. Ова друга, гледајући по величини дрвећа касније, али не много, могло би бити следеће 1914. године. Колико примећујем на средини оне из 1916. види се метална бандера. Могуће да су питомци, не кажем, али нас и Руса 300 милиона :))) у августу 1914. године је у Реснику био сместен одред од 106 руских морнара који су вршили обуку наше војске за минирање Дунава и Саве. Дал` су и морнари имали шапке није ми познато, виђао сам их само са оним морнарским капама.
Гледајућу људе по Теразијма, ово би могла да буде нека парада пре уласка у рат, некако ми атмосфера не делује као да је рат, мада видели смо више пута да је то прилично варљива ставка. Аустроугарска је објавила рат Србији 28. јула, а колико је мени познато Русија је објавила рат Аустроугарској 30. јула. Ово и могло бити негде тих дана.
То би могао бити разлог за руске заставе.
Ти Руси су дошли теко пошто је почео рат а испоставило се да су швапски монитори недодирљиви. (Узгред, волео бих да ми неко објасни у чему је ту био штос, да ли само није било топова већег калибра на реци или...?). Друго, Велики рат је у Београду почео изненада, никако парадама. То не би ни било могуће пошто је био под ватром с друге стране река. Мислим да нема ништа лакше помешати српску и руску заставу, не треба ту других објашњења.
zastave na postu 42986 nisu ruske, to je očigledno po položaju bele pruge koja je najniža u odnosu na vrh koplja.
Na postu 42990 nije aerodrom Banjica. Na snimku gde je mnoštvo srpskih i francuskih oficira verovatno je aerodrom kod Smederevske Palanke gde su prvo stigli francuski avioni. Na drugom snimku kolona ljudi i magaraca natovarenih drvima za pijacu odaju da nije reč o Banjici. Bio bi ovo prvi snimak sa ovakvim mnoštvom ovih tovarnih grla u Beogradu. Biće da se pre radi o nekom pomoćnom letalištu kada je već započeto povlačenje 1915., negde na jugu (ima jedna ili dve osobe koje su izgleda obučene u šiptarsku nošnju).
Поздрав за КМ-а! За авијатику нисам стручњак, али бих волео да чујем још неке аргументе око тога које је ово летелиште. Сељаци с нарамцима дрва и ношње с југа Србије нису добар аргумент у овој расправи. Не бих ишао у детаље али свега тога је тада било и у Београду а верујем и на Бањици.
Za ovu su mi rekli otprilike koja je lokacija i da je u pitanju 1941. ali meni ni to ne pomaže...
Da ne bih unosio zabunu, probajte prvo bez sugestija...
zastave na postu 42986 nisu ruske, to je očigledno po položaju bele pruge koja je najniža u odnosu na vrh koplja.
Не ради се о застави у првом плану него о оној одмах иза ње, види се да је распоред боја обрнут, бела је на врху копља.
Tek sam je sad primetio, prilično je pokrivena na fotografiji. Izvinjavam se zbog nesporazuma.
Добро нам дошао и остао на форуму! У последње време има више нових чланова, лепо, лепо...
Вероватно једно од предложених решења на конкурсу за Евангелистичку цркву на којем је реализован пројекат Хуга Ерлиха.
Za ovu su mi rekli otprilike koja je lokacija i da je u pitanju 1941. ali meni ni to ne pomaže...
Da ne bih unosio zabunu, probajte prvo bez sugestija...
Da probam da lupim, savsko pristaniste?
Ljudi su se, noseći teške kofere i uvezane kartonske kutije, gubili u lavirintu uzavrele mase putnika. Spuštalo se veče a vazduh je još bio vreo. Svetina je trčala i nestajala u gomili vukući zbunjenu decu za sobom. I dok su retki mirno stajali i pušili, većina njih se dovikivala ili nekome mahala, a sa razglasa je stizalo obaveštenje o prispeću voza preko Ljubljane, Zagreba i Vinkovaca. Nosači sa zelenim kapama vabili su mušterije dok su električna kolica sa bagažom nečujno i spretno vijugala kroz šarenoliku masu. Na peronima je vrvelo. Neke kompozicije su pristizale, druge opet, uz trzaj, polazile. Na neke su se, pak, kačila nova kola ili menjale lokomotive iz kojih je šištala bela para koja je putnicima zaklanjala vidik. Iz garavih čunkova ovih grdosija sukljao je crni dim koji je gušio. Sve je podsećalo na Moneova uljana platna pariske stanice Sen Lazar.
Kada smo se konačno smestili na jednu stranu kupea počela su uobičajena pitanja poput onih „kada ćemo da krenemo” ili „da li smo seli u pravi voz”, pa onda „žedan sam”, „gladan sam”... Mati je vadila delove pečenog pileta i zreo paradajz, što je, u to vreme, bio uobičajeni obrok na putovanjima. Negde, u toku tog raspakivanja i voz bi se konačno pokrenuo a ja sam utonuo u san.
(Crtice iz autobiografije)
Ljudi su se, noseći teške kofere i uvezane kartonske kutije, gubili u lavirintu uzavrele mase putnika. Spuštalo se veče a vazduh je još bio vreo. Svetina je trčala i nestajala u gomili vukući zbunjenu decu za sobom. I dok su retki mirno stajali i pušili, većina njih se dovikivala ili nekome mahala, a sa razglasa je stizalo obaveštenje o prispeću voza preko Ljubljane, Zagreba i Vinkovaca. Nosači sa zelenim kapama vabili su mušterije dok su električna kolica sa bagažom nečujno i spretno vijugala kroz šarenoliku masu. Na peronima je vrvelo. Neke kompozicije su pristizale, druge opet, uz trzaj, polazile. Na neke su se, pak, kačila nova kola ili menjale lokomotive iz kojih je šištala bela para koja je putnicima zaklanjala vidik. Iz garavih čunkova ovih grdosija sukljao je crni dim koji je gušio. Sve je podsećalo na Moneova uljana platna pariske stanice Sen Lazar.
Kada smo se konačno smestili na jednu stranu kupea počela su uobičajena pitanja poput onih „kada ćemo da krenemo” ili „da li smo seli u pravi voz”, pa onda „žedan sam”, „gladan sam”... Mati je vadila delove pečenog pileta i zreo paradajz, što je, u to vreme, bio uobičajeni obrok na putovanjima. Negde, u toku tog raspakivanja i voz bi se konačno pokrenuo a ja sam utonuo u san.
(Crtice iz autobiografije)
Simpatično pišeš, valjda me podseća na moja putovanja. Javi kad objaviš autobiografiju. :)
Uostalom ne znam kako bih završio? Verovatno mi tada neće biti do pisanja.
1913 - fontana radi, a na ovoj ne radi.
Na ovoj nedatiranoj drveće je već poraslo, ali kao da je fotografisano u isto godišnje doba. Dakle - nakon 1913.
Koje godine su postavljene čelične bandere na Terazijama?
Прва је фотографисана августа 1913. Ова друга, гледајући по величини дрвећа касније, али не много, могло би бити следеће 1914. године. Колико примећујем на средини оне из 1916. види се метална бандера. Могуће да су питомци, не кажем, али нас и Руса 300 милиона :))) у августу 1914. године је у Реснику био сместен одред од 106 руских морнара који су вршили обуку наше војске за минирање Дунава и Саве. Дал` су и морнари имали шапке није ми познато, виђао сам их само са оним морнарским капама.
Гледајућу људе по Теразијма, ово би могла да буде нека парада пре уласка у рат, некако ми атмосфера не делује као да је рат, мада видели смо више пута да је то прилично варљива ставка. Аустроугарска је објавила рат Србији 28. јула, а колико је мени познато Русија је објавила рат Аустроугарској 30. јула. Ово и могло бити негде тих дана.
То би могао бити разлог за руске заставе.
Ти Руси су дошли теко пошто је почео рат а испоставило се да су швапски монитори недодирљиви. (Узгред, волео бих да ми неко објасни у чему је ту био штос, да ли само није било топова већег калибра на реци или...?). Друго, Велики рат је у Београду почео изненада, никако парадама. То не би ни било могуће пошто је био под ватром с друге стране река. Мислим да нема ништа лакше помешати српску и руску заставу, не треба ту других објашњења.
zastave na postu 42986 nisu ruske, to je očigledno po položaju bele pruge koja je najniža u odnosu na vrh koplja.
Na postu 42990 nije aerodrom Banjica. Na snimku gde je mnoštvo srpskih i francuskih oficira verovatno je aerodrom kod Smederevske Palanke gde su prvo stigli francuski avioni. Na drugom snimku kolona ljudi i magaraca natovarenih drvima za pijacu odaju da nije reč o Banjici. Bio bi ovo prvi snimak sa ovakvim mnoštvom ovih tovarnih grla u Beogradu. Biće da se pre radi o nekom pomoćnom letalištu kada je već započeto povlačenje 1915., negde na jugu (ima jedna ili dve osobe koje su izgleda obučene u šiptarsku nošnju).
Поздрав за КМ-а! За авијатику нисам стручњак, али бих волео да чујем још неке аргументе око тога које је ово летелиште. Сељаци с нарамцима дрва и ношње с југа Србије нису добар аргумент у овој расправи. Не бих ишао у детаље али свега тога је тада било и у Београду а верујем и на Бањици.