... U septembru mjesecu 1954. Danilo Kiš je upisao svjetsku književnost na Filozofskom fakultetu u Beogradu, grupu osnovanu te godine. Pavle Đonović upisao je na istom Fakultetu grupu za srpski jezik i jugoslovensku književnost, na kojoj je, kao student, već godinu dana bio i Pavle Zorić. Ja sam sa Građevinskog fakulteta prešao na Prirodno-matematički fakultet, na grupu za matematiku. Te godine u Beogradu često smo se sastajali, i naše druženje iz gimnazijskih dana dobilo je viši oblik – ušlo u jedan čvrsti i iskreni odnos. Ubrzo naš prijateljski krug zatvorio je Milan-Beli Popović iz Titograda, takođe student srpskog jezika i jugoslovenske književnosti, sa kojim smo se iste godine upoznali…
Danilo Kiš i Pavle Zorić ulazili su u svijet literature, i svaki na svoj način raščlanjivali misli smještene u njemu.... Često smo se nalazili i u mom stanu, jer sam do sredine 1957. živio u ulici Tadeuša Košćuška, nedaleko od Narodne biblioteke. I Pavle Zorić je jedan kratak period stanovao sa mnom. Od početka studija Zorić se opredijelio za književni časopis „realista“ Savremenik, a Kiš za časopis „modernista“ Delo, od kada je počeo da izlazi. I jedan i drugi su pisali za ove časopise.
Ali, postojao je i jedan paralelan život ovom životu. Došavši iz sredine u kojoj smo preživjeli godine straha i beznađa, život nam se u Beogradu primamljivo javljao u osjećanju slobode. Jedan dio noćnog vremena provodili smo u kafanama, najčešće u „Prešernovoj kleti“ i „Tri šešira“. Sretali smo mnoge ljude, od pozera do iščašenih iz tokova života i sa njima ulazili u poznanstva. Kroz razgovor, raspravu, piće i pjesmu dodirnuli smo posljednje godine beogradske boemije. Postepeno se kafanski život gasio. Ja sam sa Kišom ili Zorićem, ili obojicom odlazio u Klub književnika u Francuskoj ulici. Kasnije, 1972. godine, Kiš je govorio o vremenu kafanskog života – kada se zagnjurio u „svet tzv. boemije, u „Tri šešira“, u „Prešernovu klet“, i pio (…) pošteno, na gladan stomak, ali do dna, uvek na eks“. Noću je pokušavao „sasvim glupo i uzaludno“ da otkrije „tajnu koju krije boemija“, a danju je „sedao u Narodnoj biblioteci i išao na časove“. Danilo Kiš nije bio „vuk samotnjak“. Volio je društvo i nikada sam nije pio. A i piće nije bio glavni motiv našeg odlaska u kafane …
Kako je u „Tri šešira“ bio veći izbor jela, poslije izvjesnog vremena uputili smo se u tu kafanu. Večerali smo, pili i uz prijatnu atmosferu uspostavili kontakt sa gostima susjednog stola – dvije žene i dva muškarca. Uz razgovor, protkan dosjetkama, oni su nas čašćavali pićem, a da bi se revanširali, i mi njima uzvraćali. Spojili smo stolove i slijedilo je predstavljanje. Jedan od muškaraca kazao je svoje ime, pokazao na ženu do sebe i rekao da mu je supruga, a žena dalja od njega bivša supruga. I drugi je kazao da je žena do njega njegova supruga a druga žena bivša supruga. Postavljena je zagonetka koju je trebalo riješiti. Kiš se brzo snašao i sa dozom ironije kazao: “Blago vama, vi ne dangubite kao mi. Samo da ne uspostavite i druge dve veze koje su ostale prazne između vas“. Tek tada je razgovor poprimio veseli ton. Novi naš poznanik, bio je psihijatar, izvadio je gumeni čekić i zahtijevao da nam provjerava reflekse, udarom čekića o naša koljena. Odjednom smo se našli okruženi atmosferom psihijatrijskog odjeljenja – nije nam bilo jasno gdje su granice između normalnosti i izopačenosti.
U poponoćnim satima htjeli smo da „osmotrimo“ i kafanu „Skadarliju“. Na prostoru ispred nje doživjeli smo susret sa Olgom Jančeveckom, ruskom emigrantkinjom. Njen glas i ruske romanse punile su godinama gostima „Skadarliju“. A ove noći, poslije završetka nastupa, uputila se svojoj kući. Prišli smo joj i opkolili je, s molbom da nam otpjeva jednu romansu. Odbila je, govoreći da ne može da pjeva u ovo doba noći na otvorenom prostoru, i da mora da ide kući. Iz njenih plavih očiju, na ostarelom licu, nije se pokazivala ljutnja. Danilo Kiš je napravio korak prema njoj i kazao: “Ljubimo vas, učinite nam to“. Naša dama je popustila i upitala: “Koju da vam pevam?“. Neko od nas je predložio: “Oči čornie“. Pjevala je Olga Jančevecka, a mi je ćuteći slušali. Kad je završila pjesmu, mi smo joj zahvaljivali aplauzom i usklicima oduševljenja, kao da smo u pozorišnoj dvorani…
Danilo Kiš i ja stanovali smo u blizini bioskopa „Zvezda“ na Terazijama. Posljednji dani aprila zatekli su nas bez novca, a trebalo je još nekoliko da prođe da bi Danilo dobio porodičnu penziju, ili ja stipendiju ili novac od svojih roditelja. Nikakav honorar za Danila nije bio na vidiku. Dani su bili topli i sunčani. Proljeće je ubrzano prodiralo sa svih strana na beogradske trgove i bulevare.
...
Klub književnika bio je sastajalište pisaca, slikara, glumaca i kulturnih stvaralaca, kao i tobožnjih stvaralaca. Ja nijesam pripadao ni prvoj ni drugoj grupi, već sam povremeno silazio u njegove prostore i osjećao zadovoljstvo ako bih upoznao nekog istinskog stvaraoca. Kada bi se mogla izmjeriti energetska misaona gustina njegovih prostorija, tada ona ne bi zavisila od broja posjetilaca niti od njihovih godina, već od duhovnog zračenja svakog ponaosob posjetioca…
...
U vremenu provedenom na studijama u Beogradu bio sam Kišov intiman prijatelj. Bivajući često zajedno i stanujući jedno vrijeme u istom stanu, kroz razgovor i njegove postupke sam saznao o njegovom unutrašnjem životu, bilo da se radi o životnim željama, nadanjima i ljubavima, kao i o drugim emocijama koje se u čovjeku prepliću. Bilo je dana kada se ponašao kao da mu nije bilo stalo ni do čega. Ovakvo ponašanje gledao sam kao njegovo izmotavanje. Jednom prilikom, izlaskom iz Narodne biblioteke, na početku Kalemegdana naišli smo na kolica za đubrivo. Tu je bio i fotograf. Kiš je ubacio svoje knjige u kantu i fotografisao se u ulozi čistača ulica. Kasnije na poleđini fotografije je napisao: “Fušer, ti si svedok da su u ovoj kanti za đubre moje knjige. Nadam se da ćeš uskoro biti i svedok da sam u kanti za đubre – ja lično. (Možda me neće drugi prepoznati) D E Kiš“. (Fušer je moj nadimak kojega mi je dao Pavle Zorić za vrijeme gimnazijskog školovanja. Često sam dobijao partije šaha, ne pridržavajući se teorije)…
( Iz sjećanja Boška Mijanovića na Danila Kiša) http://www.cetinje-mojgrad.org/?p=4062
Пошто су на овом форуму кафане на цени, ево једне фотографије из вероватно 1940. Улица је ваљда Драгослава Јовановића, већ ће неко боље знати. Десно је Кафана код Скупштине, у средини Гурмански ресторан код Мите, лево Све врсте ... производа ...
Teško je prepoznati na osnovu karakterističnih portala i izloga. Ovakav nije viđen u današnjoj zoni oko Skupštine (što ne znači i da nije postojao), a posebno ga danas nema u ulici Dragoslava Jovanovića.
Možda je u pitanju neka druga ulica.
Da nije Vlajkoviceva, a da skrece u Kosovsku?
To i meni pade napamet. Ono veliko slovo cirilicom " ш " na firmi krajnje levo, odgovaralo bi lokaciji bifea "Rab" u soc-real. fazi.
Ко се први буде шетао Гавриним крајем нека баци поглед да ли је остало нешто од тих улаза и подрумских отвора па да потврди или оповргне ову тврдњу. Овако, на други поглед, и мени то изгледа сасвим могуће. Уосталом око Скупштине и нема других улица које имају овакав нагиб.
Ова кафана је постојала донедавно. Наравно, пострадала је у десетковању београдских кафана (само да би се отвориле неке "љепше и старије" - поздрав за Милована : ). Налазила се на почетку Булевара краља Александра, у Поповској згради, одмах до представништва ЈАТ-а (ето, и он оде у историју...). Него, сада ми стаде мозак: прекопута је била "Мала Банка", чувена по својим коленицама, али како се звала кафана на углу с Ресавском?
Huh, istina. Beše ona jedna od poslednjih bastiona. Sećam se izvanrednih firmopisanih tabli (po starom načinu - na staklu) sa strane ulaza i originalnih (još iz doba nastanka zgrade) drvenih izloga. Razmišljam, da li je iko barem negde, fotografski zabeležio takve detalje - mnogi su bili ako ne izvanredni primerci primenjene umetnosti, a ono barem odlično firmopisačko zanatstvo.
Svakako, i u mnogo širem obimu ovih dana nestaju oni sjajni unikatni beogradski portali koji su na najbolji način obeležili jednu fascinantnu epohu. Malo, malo pa ih vidim unakarađene onim novim plastičnim, ređe aluminijumskim đubretom. Ne vidim da iko iz struke (ili iz šire javnosti) diže svoj glas protiv ovog jezivog divljanja po gradu. Ako su tolike vredne i zanimljive zgrade pale pod naletom novokomponovanog urbanizma, ako su, pride tolike fasade uništene nakaradnim rekonstrukcijama, mogli su barem da nam ostave te "mikro" poteze jednog vremena koga više nikad biti neće i napora istinskih neimara i zanatlija koji su se, za samo par međuratnih godina vinuli u svetske okvire...
Надам се, Миловане, да барем ти сликаш те улазе и остале детаље. Позивам и остале да се прикључе том мало видљивом али битном документарном раду.
Већ је скоро поноћ! Моји су се давно предали у загрљај Морфеју (сну). Само ја у овој дубокој тишини, праћена потмулим зујањем ноћних буба и тихим ћарлијањем ветра, мислим на Вас и сликам непостижне идеале ружичастом бојом... Пишите ми о свему у опште, како живите? Ваљда нећете мислити да вам ласкам, али верујте, да Вас много волем. Много и много поздравите све Ваше и примите искрено поздравље од свих мојих. Поздрављајући Вас срдачно, љуби Вас и воле
Ваша Дивна.
Коментар:
Кад мало размислим, изгледа да „Дивна“ има бујне бркове, и да поподне одседа у башти Дарданела, уз густо књажевачко...
По садржају би се тако рекло, али да ли је то налаз и граголошке анализе?
Ова кафана је постојала донедавно. Наравно, пострадала је у десетковању београдских кафана (само да би се отвориле неке "љепше и старије" - поздрав за Милована : ). Налазила се на почетку Булевара краља Александра, у Поповској згради, одмах до представништва ЈАТ-а (ето, и он оде у историју...). Него, сада ми стаде мозак: прекопута је била "Мала Банка", чувена по својим коленицама, али како се звала кафана на углу с Ресавском?
"Mala madera", bife na roglju Resavske i BKA. Ali pre nego sto je nastala "Mala madera", na istovetnom roglju Resavske i BKA, bio jer bife "Lovcen". Bile su te slike odavno na Forumu. Pozdrav ...
Тако је, "Мала Мадера"! Хвала на овом подсећању, Грче! Занимљиво је да се ту, на одстојању од само пар десетина метара, налазило ништа мање него три кафане са епитетом "Мала/и" у називу! А улица притом никад већа! Контраст.
Ако нисте до сада, погледајте ову сјајну серију. У овој епизоди реч је о сниматељима и филмовима из Балканских ратова. Пошто смо, као држава, тако срамно обележили век Брегалничке битке, хајде да се барем ми на форуму сетимо тих славних дана.
Има одличних снимака. За мене је посебно изненађење био део на 21.05. Неколико секунди касније види се игралиште на коме клинчадија игра лопте. Зечевић каже да је то Доњи град што, чини ми се, неће бити. Усудио бих се рећи да је у питању нека ливада на Малом Калемегдану (мада ми се чини да је река преблизу) или пак нека лево од последњег дела данашње улице Тадеуша Кошћушка, са погледом на Дунав близу Ђачког купатила о којем смо недавно писали (с тим што ми онда није јасно где је Душанова улица). Шта ви мислите?
Узгред, у филму се подвукла још једна мала грешка из београдске топонимије. Аутор каже да је болница Фердинанда Грандберга била на Смутековцу "данашњем Топчидерском брду". То заправо није нетачно, али нам не говори где је ово било. Смутековац је био крај изнад Вајфертове пиваре, на месту где је данас "Рудо". Да ли је та болница наследник ове 34. резервне болнице?
Proučavaocima i ljubiteljima ovog segmenta filmskog stvaralaštva, preporučio bih dva poslednja DVD-a izašla iz radionice za digitalizaciju u Jugoslovenskoj kinoteci, a vezana za Đoku Bogdanovića i njegov snimateljsko-producentski rad (koji je obuhvatao i period balkanskih ratova). Ovi diskovi su, nažalost, malo poznati u širokoj javnosti i mogu se (valjda) pronaći u Kinoteci, ako ne u Kosovskoj, a ono, verovatno u Filmskom gradu... U stvari cela serija edicije srpskog filma (ako se ne varam, dosada je izašlo oko 14 diskova) zavređuje svaku pažnju.
Odgledao sam ovaj dokumentarac bez treptaja. Pored izvanrednog dugog kadra Knez Mihailove na kraju filma osećam se dužan da kažem i moje skromno mošljenje o ovom Kalemegdanskom kadru.
Mislim da je onaj poplavljeni deo zapravo desno od današnjeg podvožnjaka koji je posle rata nasipan peskom upravo zbog ovakvog izlivanja Dunava. One kuće u nastavku bi trebalo da je Jalija.
A ova padina, mesto sa kojeg je snimano bih rekao da je deo današnjeg zoo-vrta. Dušanova, bojim se da nije u kadru.
Да, то је правац у којем сам и ја размишљао него никако да склопим целу слику. Волео бих да чујем шта кажу Француз и остали експерти за проналажење локација. Мени се за сада чини да је реч о попречној стази која се види на овој мапи и која пресеца преко подручја данашњег ЗОО врта.
Ако нисте до сада, погледајте ову сјајну серију. У овој епизоди реч је о сниматељима и филмовима из Балканских ратова. Пошто смо, као држава, тако срамно обележили век Брегалничке битке, хајде да се барем ми на форуму сетимо тих славних дана.
Има одличних снимака. За мене је посебно изненађење био део на 21.05. Неколико секунди касније види се игралиште на коме клинчадија игра лопте. Зечевић каже да је то Доњи град што, чини ми се, неће бити. Усудио бих се рећи да је у питању нека ливада на Малом Калемегдану (мада ми се чини да је река преблизу) или пак нека лево од последњег дела данашње улице Тадеуша Кошћушка, са погледом на Дунав близу Ђачког купатила о којем смо недавно писали (с тим што ми онда није јасно где је Душанова улица). Шта ви мислите?
Узгред, у филму се подвукла још једна мала грешка из београдске топонимије. Аутор каже да је болница Фердинанда Грандберга била на Смутековцу "данашњем Топчидерском брду". То заправо није нетачно, али нам не говори где је ово било. Смутековац је био крај изнад Вајфертове пиваре, на месту где је данас "Рудо". Да ли је та болница наследник ове 34. резервне болнице?
Proučavaocima i ljubiteljima ovog segmenta filmskog stvaralaštva, preporučio bih dva poslednja DVD-a izašla iz radionice za digitalizaciju u Jugoslovenskoj kinoteci, a vezana za Đoku Bogdanovića i njegov snimateljsko-producentski rad (koji je obuhvatao i period balkanskih ratova). Ovi diskovi su, nažalost, malo poznati u širokoj javnosti i mogu se (valjda) pronaći u Kinoteci, ako ne u Kosovskoj, a ono, verovatno u Filmskom gradu... U stvari cela serija edicije srpskog filma (ako se ne varam, dosada je izašlo oko 14 diskova) zavređuje svaku pažnju.
Odgledao sam ovaj dokumentarac bez treptaja. Pored izvanrednog dugog kadra Knez Mihailove na kraju filma osećam se dužan da kažem i moje skromno mošljenje o ovom Kalemegdanskom kadru.
Mislim da je onaj poplavljeni deo zapravo desno od današnjeg podvožnjaka koji je posle rata nasipan peskom upravo zbog ovakvog izlivanja Dunava. One kuće u nastavku bi trebalo da je Jalija.
A ova padina, mesto sa kojeg je snimano bih rekao da je deo današnjeg zoo-vrta. Dušanova, bojim se da nije u kadru.
Да, то је правац у којем сам и ја размишљао него никако да склопим целу слику. Волео бих да чујем шта кажу Француз и остали експерти за проналажење локација. Мени се за сада чини да је реч о попречној стази која се види на овој мапи и која пресеца преко подручја данашњег ЗОО врта.
Ta staza po sredini što izbija na sredinu robijaške bašte, tj. bivšu školu Petar Drapšin, bi mogla da bude rešenje. Ako potvrde eksperti.
Завршио је студије у Београду1906. године усавршавао се у Прагу, Риму и Паризу. Испројектовао је 30 соколских домова и 20 цркава широм земље, као и монументалне спомен-костурнице на Зебрњаку и Мачковом камену. Његова најпознатија дела су Соколски дом у Београду (Стари ДИФ), Палата Управе заједнице телефоније, телеграфије и пошта у Београду (налази се између улица Косовске и Мајке Јевросима, у којој је данас смештен Музеј ПТТ) и Палата Поште бр. 2 код железничке станице[2] за коју многи критичари тврде да је то његово најбоље остварење, ова палата је тешко страдала током бомбардовања у Другом светском рату, али након рата није обновљена по оригиналном решењу јер је фасада на њој наводно за нове власти у држави била у прескупом буржоаском стилу. Коруновић је градио соколске домове и вежбаонице у Београду, Бијељини, Куманову, Јајцу, Лозници, Обреновцу, Травнику,Прокупљу. Коруновић је поред соколских домова градио велики број цркава у: Прилепу, Крупњу, Цељу, Љубљани, наВису1933, (срушена 1970), затим цркву-пирг Светог Јована Владимира у манастиру Светог Наума у Охриду, као и у Београду, цркву Свете Петке на Калемегдану1937, Покрова Пресвете Богородице 1932. Коруновић је урадио спомен-обележје на Зебрњаку код Куманова које је отворено 1937. године, посвећено кумановској бици из 1912. Ову костурницу-маузолеј обелиск-светионик висок 48,5 метара срушиле су бугарске окупаторске трупе 1942.
... U septembru mjesecu 1954. Danilo Kiš je upisao svjetsku književnost na Filozofskom fakultetu u Beogradu, grupu osnovanu te godine. Pavle Đonović upisao je na istom Fakultetu grupu za srpski jezik i jugoslovensku književnost, na kojoj je, kao student, već godinu dana bio i Pavle Zorić. Ja sam sa Građevinskog fakulteta prešao na Prirodno-matematički fakultet, na grupu za matematiku. Te godine u Beogradu često smo se sastajali, i naše druženje iz gimnazijskih dana dobilo je viši oblik – ušlo u jedan čvrsti i iskreni odnos. Ubrzo naš prijateljski krug zatvorio je Milan-Beli Popović iz Titograda, takođe student srpskog jezika i jugoslovenske književnosti, sa kojim smo se iste godine upoznali…
Danilo Kiš i Pavle Zorić ulazili su u svijet literature, i svaki na svoj način raščlanjivali misli smještene u njemu.... Često smo se nalazili i u mom stanu, jer sam do sredine 1957. živio u ulici Tadeuša Košćuška, nedaleko od Narodne biblioteke. I Pavle Zorić je jedan kratak period stanovao sa mnom. Od početka studija Zorić se opredijelio za književni časopis „realista“ Savremenik, a Kiš za časopis „modernista“ Delo, od kada je počeo da izlazi. I jedan i drugi su pisali za ove časopise.
Ali, postojao je i jedan paralelan život ovom životu. Došavši iz sredine u kojoj smo preživjeli godine straha i beznađa, život nam se u Beogradu primamljivo javljao u osjećanju slobode. Jedan dio noćnog vremena provodili smo u kafanama, najčešće u „Prešernovoj kleti“ i „Tri šešira“. Sretali smo mnoge ljude, od pozera do iščašenih iz tokova života i sa njima ulazili u poznanstva. Kroz razgovor, raspravu, piće i pjesmu dodirnuli smo posljednje godine beogradske boemije. Postepeno se kafanski život gasio. Ja sam sa Kišom ili Zorićem, ili obojicom odlazio u Klub književnika u Francuskoj ulici. Kasnije, 1972. godine, Kiš je govorio o vremenu kafanskog života – kada se zagnjurio u „svet tzv. boemije, u „Tri šešira“, u „Prešernovu klet“, i pio (…) pošteno, na gladan stomak, ali do dna, uvek na eks“. Noću je pokušavao „sasvim glupo i uzaludno“ da otkrije „tajnu koju krije boemija“, a danju je „sedao u Narodnoj biblioteci i išao na časove“. Danilo Kiš nije bio „vuk samotnjak“. Volio je društvo i nikada sam nije pio. A i piće nije bio glavni motiv našeg odlaska u kafane …
Kako je u „Tri šešira“ bio veći izbor jela, poslije izvjesnog vremena uputili smo se u tu kafanu. Večerali smo, pili i uz prijatnu atmosferu uspostavili kontakt sa gostima susjednog stola – dvije žene i dva muškarca. Uz razgovor, protkan dosjetkama, oni su nas čašćavali pićem, a da bi se revanširali, i mi njima uzvraćali. Spojili smo stolove i slijedilo je predstavljanje. Jedan od muškaraca kazao je svoje ime, pokazao na ženu do sebe i rekao da mu je supruga, a žena dalja od njega bivša supruga. I drugi je kazao da je žena do njega njegova supruga a druga žena bivša supruga. Postavljena je zagonetka koju je trebalo riješiti. Kiš se brzo snašao i sa dozom ironije kazao: “Blago vama, vi ne dangubite kao mi. Samo da ne uspostavite i druge dve veze koje su ostale prazne između vas“. Tek tada je razgovor poprimio veseli ton. Novi naš poznanik, bio je psihijatar, izvadio je gumeni čekić i zahtijevao da nam provjerava reflekse, udarom čekića o naša koljena. Odjednom smo se našli okruženi atmosferom psihijatrijskog odjeljenja – nije nam bilo jasno gdje su granice između normalnosti i izopačenosti.
U poponoćnim satima htjeli smo da „osmotrimo“ i kafanu „Skadarliju“. Na prostoru ispred nje doživjeli smo susret sa Olgom Jančeveckom, ruskom emigrantkinjom. Njen glas i ruske romanse punile su godinama gostima „Skadarliju“. A ove noći, poslije završetka nastupa, uputila se svojoj kući. Prišli smo joj i opkolili je, s molbom da nam otpjeva jednu romansu. Odbila je, govoreći da ne može da pjeva u ovo doba noći na otvorenom prostoru, i da mora da ide kući. Iz njenih plavih očiju, na ostarelom licu, nije se pokazivala ljutnja. Danilo Kiš je napravio korak prema njoj i kazao: “Ljubimo vas, učinite nam to“. Naša dama je popustila i upitala: “Koju da vam pevam?“. Neko od nas je predložio: “Oči čornie“. Pjevala je Olga Jančevecka, a mi je ćuteći slušali. Kad je završila pjesmu, mi smo joj zahvaljivali aplauzom i usklicima oduševljenja, kao da smo u pozorišnoj dvorani…
Danilo Kiš i ja stanovali smo u blizini bioskopa „Zvezda“ na Terazijama. Posljednji dani aprila zatekli su nas bez novca, a trebalo je još nekoliko da prođe da bi Danilo dobio porodičnu penziju, ili ja stipendiju ili novac od svojih roditelja. Nikakav honorar za Danila nije bio na vidiku. Dani su bili topli i sunčani. Proljeće je ubrzano prodiralo sa svih strana na beogradske trgove i bulevare.
...
Klub književnika bio je sastajalište pisaca, slikara, glumaca i kulturnih stvaralaca, kao i tobožnjih stvaralaca. Ja nijesam pripadao ni prvoj ni drugoj grupi, već sam povremeno silazio u njegove prostore i osjećao zadovoljstvo ako bih upoznao nekog istinskog stvaraoca. Kada bi se mogla izmjeriti energetska misaona gustina njegovih prostorija, tada ona ne bi zavisila od broja posjetilaca niti od njihovih godina, već od duhovnog zračenja svakog ponaosob posjetioca…
U vremenu provedenom na studijama u Beogradu bio sam Kišov intiman prijatelj. Bivajući često zajedno i stanujući jedno vrijeme u istom stanu, kroz razgovor i njegove postupke sam saznao o njegovom unutrašnjem životu, bilo da se radi o životnim željama, nadanjima i ljubavima, kao i o drugim emocijama koje se u čovjeku prepliću. Bilo je dana kada se ponašao kao da mu nije bilo stalo ni do čega. Ovakvo ponašanje gledao sam kao njegovo izmotavanje. Jednom prilikom, izlaskom iz Narodne biblioteke, na početku Kalemegdana naišli smo na kolica za đubrivo. Tu je bio i fotograf. Kiš je ubacio svoje knjige u kantu i fotografisao se u ulozi čistača ulica. Kasnije na poleđini fotografije je napisao: “Fušer, ti si svedok da su u ovoj kanti za đubre moje knjige. Nadam se da ćeš uskoro biti i svedok da sam u kanti za đubre – ja lično. (Možda me neće drugi prepoznati) D E Kiš“. (Fušer je moj nadimak kojega mi je dao Pavle Zorić za vrijeme gimnazijskog školovanja. Često sam dobijao partije šaha, ne pridržavajući se teorije)…
( Iz sjećanja Boška Mijanovića na Danila Kiša) http://www.cetinje-mojgrad.org/?p=4062
Teško je prepoznati na osnovu karakterističnih portala i izloga. Ovakav nije viđen u današnjoj zoni oko Skupštine (što ne znači i da nije postojao), a posebno ga danas nema u ulici Dragoslava Jovanovića.
Možda je u pitanju neka druga ulica.
Da nije Vlajkoviceva, a da skrece u Kosovsku?
To i meni pade napamet. Ono veliko slovo cirilicom " ш " na firmi krajnje levo, odgovaralo bi lokaciji bifea "Rab" u soc-real. fazi.
Ко се први буде шетао Гавриним крајем нека баци поглед да ли је остало нешто од тих улаза и подрумских отвора па да потврди или оповргне ову тврдњу. Овако, на други поглед, и мени то изгледа сасвим могуће. Уосталом око Скупштине и нема других улица које имају овакав нагиб.
Ова кафана је постојала донедавно. Наравно, пострадала је у десетковању београдских кафана (само да би се отвориле неке "љепше и старије" - поздрав за Милована : ). Налазила се на почетку Булевара краља Александра, у Поповској згради, одмах до представништва ЈАТ-а (ето, и он оде у историју...). Него, сада ми стаде мозак: прекопута је била "Мала Банка", чувена по својим коленицама, али како се звала кафана на углу с Ресавском?
Huh, istina. Beše ona jedna od poslednjih bastiona. Sećam se izvanrednih firmopisanih tabli (po starom načinu - na staklu) sa strane ulaza i originalnih (još iz doba nastanka zgrade) drvenih izloga. Razmišljam, da li je iko barem negde, fotografski zabeležio takve detalje - mnogi su bili ako ne izvanredni primerci primenjene umetnosti, a ono barem odlično firmopisačko zanatstvo.
Svakako, i u mnogo širem obimu ovih dana nestaju oni sjajni unikatni beogradski portali koji su na najbolji način obeležili jednu fascinantnu epohu. Malo, malo pa ih vidim unakarađene onim novim plastičnim, ređe aluminijumskim đubretom. Ne vidim da iko iz struke (ili iz šire javnosti) diže svoj glas protiv ovog jezivog divljanja po gradu. Ako su tolike vredne i zanimljive zgrade pale pod naletom novokomponovanog urbanizma, ako su, pride tolike fasade uništene nakaradnim rekonstrukcijama, mogli su barem da nam ostave te "mikro" poteze jednog vremena koga više nikad biti neće i napora istinskih neimara i zanatlija koji su se, za samo par međuratnih godina vinuli u svetske okvire...
Надам се, Миловане, да барем ти сликаш те улазе и остале детаље. Позивам и остале да се прикључе том мало видљивом али битном документарном раду.
Београд - Обреновац
17. VI 1904. год.
Београд
Г-ђице Вуко,
О чему да Вам пишем!?
Већ је скоро поноћ! Моји су се давно предали у загрљај Морфеју (сну). Само ја у овој дубокој тишини, праћена потмулим зујањем ноћних буба и тихим ћарлијањем ветра, мислим на Вас и сликам непостижне идеале ружичастом бојом...
Пишите ми о свему у опште, како живите?
Ваљда нећете мислити да вам ласкам, али верујте, да Вас много волем.
Много и много поздравите све Ваше и примите искрено поздравље од свих мојих.
Поздрављајући Вас срдачно, љуби Вас и воле
Ваша Дивна.
Коментар:Кад мало размислим, изгледа да „Дивна“ има бујне бркове, и да поподне одседа у башти Дарданела, уз густо књажевачко...
По садржају би се тако рекло, али да ли је то налаз и граголошке анализе?
Ова кафана је постојала донедавно. Наравно, пострадала је у десетковању београдских кафана (само да би се отвориле неке "љепше и старије" - поздрав за Милована : ). Налазила се на почетку Булевара краља Александра, у Поповској згради, одмах до представништва ЈАТ-а (ето, и он оде у историју...). Него, сада ми стаде мозак: прекопута је била "Мала Банка", чувена по својим коленицама, али како се звала кафана на углу с Ресавском?
"Mala madera", bife na roglju Resavske i BKA. Ali pre nego sto je nastala "Mala madera", na istovetnom roglju Resavske i BKA, bio jer bife "Lovcen". Bile su te slike odavno na Forumu. Pozdrav ...
Тако је, "Мала Мадера"! Хвала на овом подсећању, Грче! Занимљиво је да се ту, на одстојању од само пар десетина метара, налазило ништа мање него три кафане са епитетом "Мала/и" у називу! А улица притом никад већа! Контраст.
http://www.youtube.com/watch?v=z14Q-dpH-YA
Ако нисте до сада, погледајте ову сјајну серију. У овој епизоди реч је о сниматељима и филмовима из Балканских ратова. Пошто смо, као држава, тако срамно обележили век Брегалничке битке, хајде да се барем ми на форуму сетимо тих славних дана.
Има одличних снимака. За мене је посебно изненађење био део на 21.05. Неколико секунди касније види се игралиште на коме клинчадија игра лопте. Зечевић каже да је то Доњи град што, чини ми се, неће бити. Усудио бих се рећи да је у питању нека ливада на Малом Калемегдану (мада ми се чини да је река преблизу) или пак нека лево од последњег дела данашње улице Тадеуша Кошћушка, са погледом на Дунав близу Ђачког купатила о којем смо недавно писали (с тим што ми онда није јасно где је Душанова улица). Шта ви мислите?
Узгред, у филму се подвукла још једна мала грешка из београдске топонимије. Аутор каже да је болница Фердинанда Грандберга била на Смутековцу "данашњем Топчидерском брду". То заправо није нетачно, али нам не говори где је ово било. Смутековац је био крај изнад Вајфертове пиваре, на месту где је данас "Рудо". Да ли је та болница наследник ове 34. резервне болнице?
Proučavaocima i ljubiteljima ovog segmenta filmskog stvaralaštva, preporučio bih dva poslednja DVD-a izašla iz radionice za digitalizaciju u Jugoslovenskoj kinoteci, a vezana za Đoku Bogdanovića i njegov snimateljsko-producentski rad (koji je obuhvatao i period balkanskih ratova). Ovi diskovi su, nažalost, malo poznati u širokoj javnosti i mogu se (valjda) pronaći u Kinoteci, ako ne u Kosovskoj, a ono, verovatno u Filmskom gradu... U stvari cela serija edicije srpskog filma (ako se ne varam, dosada je izašlo oko 14 diskova) zavređuje svaku pažnju.
Odgledao sam ovaj dokumentarac bez treptaja. Pored izvanrednog dugog kadra Knez Mihailove na kraju filma osećam se dužan da kažem i moje skromno mošljenje o ovom Kalemegdanskom kadru.
Mislim da je onaj poplavljeni deo zapravo desno od današnjeg podvožnjaka koji je posle rata nasipan peskom upravo zbog ovakvog izlivanja Dunava. One kuće u nastavku bi trebalo da je Jalija.
A ova padina, mesto sa kojeg je snimano bih rekao da je deo današnjeg zoo-vrta. Dušanova, bojim se da nije u kadru.
Да, то је правац у којем сам и ја размишљао него никако да склопим целу слику. Волео бих да чујем шта кажу Француз и остали експерти за проналажење локација. Мени се за сада чини да је реч о попречној стази која се види на овој мапи и која пресеца преко подручја данашњег ЗОО врта.
http://www.youtube.com/watch?v=z14Q-dpH-YA
Ако нисте до сада, погледајте ову сјајну серију. У овој епизоди реч је о сниматељима и филмовима из Балканских ратова. Пошто смо, као држава, тако срамно обележили век Брегалничке битке, хајде да се барем ми на форуму сетимо тих славних дана.
Има одличних снимака. За мене је посебно изненађење био део на 21.05. Неколико секунди касније види се игралиште на коме клинчадија игра лопте. Зечевић каже да је то Доњи град што, чини ми се, неће бити. Усудио бих се рећи да је у питању нека ливада на Малом Калемегдану (мада ми се чини да је река преблизу) или пак нека лево од последњег дела данашње улице Тадеуша Кошћушка, са погледом на Дунав близу Ђачког купатила о којем смо недавно писали (с тим што ми онда није јасно где је Душанова улица). Шта ви мислите?
Узгред, у филму се подвукла још једна мала грешка из београдске топонимије. Аутор каже да је болница Фердинанда Грандберга била на Смутековцу "данашњем Топчидерском брду". То заправо није нетачно, али нам не говори где је ово било. Смутековац је био крај изнад Вајфертове пиваре, на месту где је данас "Рудо". Да ли је та болница наследник ове 34. резервне болнице?
Proučavaocima i ljubiteljima ovog segmenta filmskog stvaralaštva, preporučio bih dva poslednja DVD-a izašla iz radionice za digitalizaciju u Jugoslovenskoj kinoteci, a vezana za Đoku Bogdanovića i njegov snimateljsko-producentski rad (koji je obuhvatao i period balkanskih ratova). Ovi diskovi su, nažalost, malo poznati u širokoj javnosti i mogu se (valjda) pronaći u Kinoteci, ako ne u Kosovskoj, a ono, verovatno u Filmskom gradu... U stvari cela serija edicije srpskog filma (ako se ne varam, dosada je izašlo oko 14 diskova) zavređuje svaku pažnju.
Odgledao sam ovaj dokumentarac bez treptaja. Pored izvanrednog dugog kadra Knez Mihailove na kraju filma osećam se dužan da kažem i moje skromno mošljenje o ovom Kalemegdanskom kadru.
Mislim da je onaj poplavljeni deo zapravo desno od današnjeg podvožnjaka koji je posle rata nasipan peskom upravo zbog ovakvog izlivanja Dunava. One kuće u nastavku bi trebalo da je Jalija.
A ova padina, mesto sa kojeg je snimano bih rekao da je deo današnjeg zoo-vrta. Dušanova, bojim se da nije u kadru.
Да, то је правац у којем сам и ја размишљао него никако да склопим целу слику. Волео бих да чујем шта кажу Француз и остали експерти за проналажење локација. Мени се за сада чини да је реч о попречној стази која се види на овој мапи и која пресеца преко подручја данашњег ЗОО врта.
Ta staza po sredini što izbija na sredinu robijaške bašte, tj. bivšu školu Petar Drapšin, bi mogla da bude rešenje. Ako potvrde eksperti.
Препознајете ли овог соколског "брата"?
Препознајете ли овог соколског "брата"?
Korunović
Момир Коруновић
Момир Коруновић (Глоговац код Јагодине, 1. јануар 1883 — Београд, 17. април 1969[1]) је био српски архитекта у првој половини 20. века, остао је упамћен као зачетник савременог српско-византијског стила, који је једини архитектонски оригинални стил који је настао на овим просторима.
Садржај
[сакриј]Биографија[уреди]
Завршио је студије у Београду 1906. године усавршавао се у Прагу, Риму и Паризу. Испројектовао је 30 соколских домова и 20 цркава широм земље, као и монументалне спомен-костурнице на Зебрњаку и Мачковом камену. Његова најпознатија дела су Соколски дом у Београду (Стари ДИФ), Палата Управе заједнице телефоније, телеграфије и пошта у Београду (налази се између улица Косовске и Мајке Јевросима, у којој је данас смештен Музеј ПТТ) и Палата Поште бр. 2 код железничке станице[2] за коју многи критичари тврде да је то његово најбоље остварење, ова палата је тешко страдала током бомбардовања у Другом светском рату, али након рата није обновљена по оригиналном решењу јер је фасада на њој наводно за нове власти у држави била у прескупом буржоаском стилу. Коруновић је градио соколске домове и вежбаонице у Београду, Бијељини, Куманову, Јајцу, Лозници, Обреновцу, Травнику,Прокупљу. Коруновић је поред соколских домова градио велики број цркава у: Прилепу, Крупњу, Цељу, Љубљани, наВису 1933, (срушена 1970), затим цркву-пирг Светог Јована Владимира у манастиру Светог Наума у Охриду, као и у Београду, цркву Свете Петке на Калемегдану 1937, Покрова Пресвете Богородице 1932. Коруновић је урадио спомен-обележје на Зебрњаку код Куманова које је отворено 1937. године, посвећено кумановској бици из 1912. Ову костурницу-маузолеј обелиск-светионик висок 48,5 метара срушиле су бугарске окупаторске трупе 1942.