Јосиф Најман је након Шестоаприлског рата завршио у заробљеничком логору из кога успева да побегне, да би од 1942-1945 већи део времена провео у Швајцарској заједно са супругом Јулијом Најман.
Након рата се враћа у Београд и одмах се запошљава у архитектонском одсеку Комуналног одељења Извршног одбора Народног одбора (ИОНО) где врло брзо постаје шеф одсека и руководи израдом Генералног урбанистичког плана Београда 1950. године.
Јануара 1951. изненада умире.
Наиме, планови за зграду су постојали а објекат је завршен 1940. године изузев неколико стамбених зграда за раднике и помоћних зграда које су завршене током окупације.
Након савезничког бомбардовања и касније операција за ослобођење Београда, комплекс је претрпео незнатна оштећења која су након рата санирана.
Санацију и детаље је Најман тада могао да надгледа с обзиром на положај који је имао, тако да су наводи његове супруге о изведеним радовима који су се разликовали од пројекта (вероватно незнатно када говоримо о главној згради) мало претерани и наведени из неких других разлога.
Ради објективности некада жртвујете популарност али једно је писати са сентиментом а сасвим друго језиком чињеница.
Uz dopunu da se na navedenim fotografijama jasno može sagledati da do 1943. ili 1944. (a svakako posle 1942.) objekat markarnice nije mogao biti završen, već je "izidan" u meri u kojoj se i vidi na fotografijama.
Takođe, koliko je neko mogao da nadgleda ili ne dovršenje svog dela posle rata poprilično je spekulativno nagađanje, pa makar ta osoba bila (kao što je to bio Josif Najman) na čelu komunalnih i drugih građevinskih organizacija koje su se bavile obnovom porušenih zgrada. U priču se, takođe, upliće i saznanje o posleratnoj prenameni objekta u drugu svrhu.
Poznato je da su mnogi oštećeni objekti obnavljani - bilo u toku okupacije bilo posle rata - po projektima sasvim drugih lica koja su nam ostala nepoznata. U slučaju manjih stambenih zgrada, napomenuo sam više puta, to su bili pravi mali herojski poduhvati jer su predratne zgrade obnavljane identičnim materijalima i u identične oblike i forme kao što su bile i pre rata, u doba krajnje oskudice i siromaštva i u vreme kada nije moglo biti govora o armiji učenih zanatlija koje su izvele sve one sjajne predratne primere u doba do 1941.
Najzad, postojao je jedan broj objekata koji nisu dovršeni kako su zamišljeni ili autentično obnovljeni. Sve je ipak bilo na savesti arhitekata.
Dva primera su rečita: Dobrovićeva kritika Brašovanove obnove Starog dvora (koji je slavnog takmaca i konkurenta kritikovao što je kao vrsni poznavaoc stilova upotrebio stilsku dogradnju ka Aleksandrovoj ulici/Bulevaru, misleći da bi tu bolje bilo upotrebiti nekakav "modernu", ili barem "modernističku" interpolaciju).
Drugi je primer još značajniji jer svedoči o visokom nivou svesti stručne sredine - arhitekta koji je rekonstruisao Krsmanovićevu kuću (Protokol) na Terazijama doživeo je od strane kolega veliko "ribanje" što je postavio neautetničan ulazni portal u kovanom gvožđu koji je, iako stilski i, iako danas ne bode oči, za arhitekte od znanja materije predstavljao nepotrebnu i lošu intervenciju.
Lepo bi bilo da i danas postoje ovakvi stručni forumi koji bi, pritom imali nekakvu izvršnu vlast. Barem bi Beograd tada bio van ruku nepismenih i samozvanih dunđera u čije je ruke dopao i koji su ga u dobroj meri upropastili pod firmom "obnove"...
I na kraju, vraćajući se na Markarnicu/Institut: konačan sud o nepoštovanju autorstva Najmanovog dela može se dati samo simultanim poređenjem oba projekta i iznošenjem svih relevantnih dokaza i činjenica ko je i na koji način radio na ovoj zgradi (ako je to uopšte bitno). Sa svoje strane izneo sam jedan delić priče koji je autentičan kao svedočenje osobe koja je bila vrlo bliska akteru izgradnje ove zgrade.
Kompletna istorije je, svakako, daleko složenija i, čini mi se, danas, jedino ispisiva na osnovu sačuvanih dokumenata, jer svedoka odavno - nema.
А кад сам, такође недавно, писао о ратним оштећењима на фасади Народног позоришта која су се видела пре реконструкције зграде, мислио сам на ову фотографију са "старог" форума снимљену 1984. године:
Хвала Вам,одмах ће бити архивирано :) данас открих јоше једну фасаду у сличном стању. Краљице Наталије ако се не варам бр.17
У новом броју интернет магазина „Авант Арт“, који је овом приликом тематски посвећен Београду и историји Београда, између осталог су и моје фотографије Победника, прича о изградњи споменика,и одломци из романа "Повратак кошаве у Београд"
moji odgovori a i strana 3738 su se vratili. U svemu ovome neobicno mi je sto smo mi u jednom periodu bili komsije. Petrinjska ( a prema Vasoj ulici u Uciteljskom naselju) se zvala stanica na Konjarniku na kom sam ziveo najlepsi deo detinjstva i gde sam cekao autobus za grad.
Takodje sam ziveo u istoj ulici u kojoj ste ziveli kasnije, ali jedno cetrdesetak brojeva iznad. Osnovna skola je pretpostavljam bila Janko Veselinovic...ili neka cak i ranije, Konjarnik je naseljavan od '73 god, a u to vreme ste Vi vec krenuli u srednju.
Jedina stvar oko koje sam se prevario u Vasem slucaju je godiste. Ocigledno sam na fotografijama skupova forumasa pogresno skapirao polozaj sedenja za stolom i ispod napisan redosled forumasa. Stoga sam polako i neoprezno prezao na ti, jer sam racunao da nije mnogo velika razlika izmedju nas, kao sto sam to jasno uvideo u odnosu na vecinu ostalih ucesnika foruma. Zato se ovom prilikom izvinjavam.
moji odgovori a i strana 3738 su se vratili. U svemu ovome neobicno mi je sto smo mi u jednom periodu bili komsije. Petrinjska ( a prema Vasoj ulici u Uciteljskom naselju) se zvala stanica na Konjarniku na kom sam ziveo najlepsi deo detinjstva i gde sam cekao autobus za grad.
Takodje sam ziveo u istoj ulici u kojoj ste ziveli kasnije, ali jedno cetrdesetak brojeva iznad. Osnovna skola je pretpostavljam bila Janko Veselinovic...ili neka cak i ranije, Konjarnik je naseljavan od '73 god, a u to vreme ste Vi vec krenuli u srednju.
Jedina stvar oko koje sam se prevario u Vasem slucaju je godiste. Ocigledno sam na fotografijama skupova forumasa pogresno skapirao polozaj sedenja za stolom i ispod napisan redosled forumasa. Stoga sam polako i neoprezno prezao na ti, jer sam racunao da nije mnogo velika razlika izmedju nas, kao sto sam to jasno uvideo u odnosu na vecinu ostalih ucesnika foruma. Zato se ovom prilikom izvinjavam.
Са повластица ГСП-а види се да сам променио више адреса... наиме, три године смо становали приватно, онда сам годину дана био код баке и на крају стигосмо (моји родитељи и ја) у Панчево.
Рецимо, баш у Петрињској (тачније, у Новој од Петрињске) живели смо од септембра 1974. до маја 1975. године.
Многи мисле да сам доста млађи него што изгледам. Можда то није тако лоше, сем у аутобусу кад седнем...
С обзиром да нас овде спаја интересовање за Београд и његову прошлост, нема потребе за персирањем, а самим тим ни да ми се извињаваш. Бар у мом случају - можда неки чланови форума инсистирају на персирању. Ко зна, можда им је то једина прилика да их неко поштује. Са друге стране, има форума где је у правилнику написано да је персирање међу члановима забрањено. Шта пише у правилнику овог форума нисам стигао да прочитам, исто као што не стижем да поставим неколико фотографија Црвеног крста. Да исправим грешку, постављам две које су већ биле на овом или оном форуму, а кад стигнем скенираћу пар фотографија из приватног албума.
Ова ми је драга јер ме враћа у детињство, у време кад се тролејбус 11 (данашња 22) окретао око сквера са крстом и враћао ка Калемегдану. Сећам се и зелено обојене чекаонице, и то у време кад унутра није било преграђених делова за диспечера и продавца маркица, већ је уз зид скроз била клупа. Скроз десно је киоск за новине, где сам са дедом ујутру ишао да купимо новине...
После су најпре прерадили, а потом и уклонили чекаоницу:
Јосиф Најман је након Шестоаприлског рата завршио у заробљеничком логору из кога успева да побегне, да би од 1942-1945 већи део времена провео у Швајцарској заједно са супругом Јулијом Најман.
Након рата се враћа у Београд и одмах се запошљава у архитектонском одсеку Комуналног одељења Извршног одбора Народног одбора (ИОНО) где врло брзо постаје шеф одсека и руководи израдом Генералног урбанистичког плана Београда 1950. године.
Јануара 1951. изненада умире.
Наиме, планови за зграду су постојали а објекат је завршен 1940. године изузев неколико стамбених зграда за раднике и помоћних зграда које су завршене током окупације.
Након савезничког бомбардовања и касније операција за ослобођење Београда, комплекс је претрпео незнатна оштећења која су након рата санирана.
Санацију и детаље је Најман тада могао да надгледа с обзиром на положај који је имао, тако да су наводи његове супруге о изведеним радовима који су се разликовали од пројекта (вероватно незнатно када говоримо о главној згради) мало претерани и наведени из неких других разлога.
Ради објективности некада жртвујете популарност али једно је писати са сентиментом а сасвим друго језиком чињеница.
Uz dopunu da se na navedenim fotografijama jasno može sagledati da do 1943. ili 1944. (a svakako posle 1942.) objekat markarnice nije mogao biti završen, već je "izidan" u meri u kojoj se i vidi na fotografijama.
Takođe, koliko je neko mogao da nadgleda ili ne dovršenje svog dela posle rata poprilično je spekulativno nagađanje, pa makar ta osoba bila (kao što je to bio Josif Najman) na čelu komunalnih i drugih građevinskih organizacija koje su se bavile obnovom porušenih zgrada. U priču se, takođe, upliće i saznanje o posleratnoj prenameni objekta u drugu svrhu.
Poznato je da su mnogi oštećeni objekti obnavljani - bilo u toku okupacije bilo posle rata - po projektima sasvim drugih lica koja su nam ostala nepoznata. U slučaju manjih stambenih zgrada, napomenuo sam više puta, to su bili pravi mali herojski poduhvati jer su predratne zgrade obnavljane identičnim materijalima i u identične oblike i forme kao što su bile i pre rata, u doba krajnje oskudice i siromaštva i u vreme kada nije moglo biti govora o armiji učenih zanatlija koje su izvele sve one sjajne predratne primere u doba do 1941.
Najzad, postojao je jedan broj objekata koji nisu dovršeni kako su zamišljeni ili autentično obnovljeni. Sve je ipak bilo na savesti arhitekata.
Dva primera su rečita: Dobrovićeva kritika Brašovanove obnove Starog dvora (koji je slavnog takmaca i konkurenta kritikovao što je kao vrsni poznavaoc stilova upotrebio stilsku dogradnju ka Aleksandrovoj ulici/Bulevaru, misleći da bi tu bolje bilo upotrebiti nekakav "modernu", ili barem "modernističku" interpolaciju).
Drugi je primer još značajniji jer svedoči o visokom nivou svesti stručne sredine - arhitekta koji je rekonstruisao Krsmanovićevu kuću (Protokol) na Terazijama doživeo je od strane kolega veliko "ribanje" što je postavio neautetničan ulazni portal u kovanom gvožđu koji je, iako stilski i, iako danas ne bode oči, za arhitekte od znanja materije predstavljao nepotrebnu i lošu intervenciju.
Lepo bi bilo da i danas postoje ovakvi stručni forumi koji bi, pritom imali nekakvu izvršnu vlast. Barem bi Beograd tada bio van ruku nepismenih i samozvanih dunđera u čije je ruke dopao i koji su ga u dobroj meri upropastili pod firmom "obnove"...
I na kraju, vraćajući se na Markarnicu/Institut: konačan sud o nepoštovanju autorstva Najmanovog dela može se dati samo simultanim poređenjem oba projekta i iznošenjem svih relevantnih dokaza i činjenica ko je i na koji način radio na ovoj zgradi (ako je to uopšte bitno). Sa svoje strane izneo sam jedan delić priče koji je autentičan kao svedočenje osobe koja je bila vrlo bliska akteru izgradnje ove zgrade.
Kompletna istorije je, svakako, daleko složenija i, čini mi se, danas, jedino ispisiva na osnovu sačuvanih dokumenata, jer svedoka odavno - nema.
А кад сам, такође недавно, писао о ратним оштећењима на фасади Народног позоришта која су се видела пре реконструкције зграде, мислио сам на ову фотографију са "старог" форума снимљену 1984. године:
Хвала Вам,одмах ће бити архивирано :) данас открих јоше једну фасаду у сличном стању. Краљице Наталије ако се не варам бр.17
У новом броју интернет магазина „Авант Арт“, који је овом приликом тематски посвећен Београду и историји Београда, између осталог су и моје фотографије Победника, прича о изградњи споменика, и одломци из романа "Повратак кошаве у Београд"
http://www.avantartmagazin.com/
moji odgovori a i strana 3738 su se vratili. U svemu ovome neobicno mi je sto smo mi u jednom periodu bili komsije. Petrinjska ( a prema Vasoj ulici u Uciteljskom naselju) se zvala stanica na Konjarniku na kom sam ziveo najlepsi deo detinjstva i gde sam cekao autobus za grad.
Takodje sam ziveo u istoj ulici u kojoj ste ziveli kasnije, ali jedno cetrdesetak brojeva iznad. Osnovna skola je pretpostavljam bila Janko Veselinovic...ili neka cak i ranije, Konjarnik je naseljavan od '73 god, a u to vreme ste Vi vec krenuli u srednju.
Jedina stvar oko koje sam se prevario u Vasem slucaju je godiste. Ocigledno sam na fotografijama skupova forumasa pogresno skapirao polozaj sedenja za stolom i ispod napisan redosled forumasa. Stoga sam polako i neoprezno prezao na ti, jer sam racunao da nije mnogo velika razlika izmedju nas, kao sto sam to jasno uvideo u odnosu na vecinu ostalih ucesnika foruma. Zato se ovom prilikom izvinjavam.
POZDRAV SVIMA ...
moji odgovori a i strana 3738 su se vratili. U svemu ovome neobicno mi je sto smo mi u jednom periodu bili komsije. Petrinjska ( a prema Vasoj ulici u Uciteljskom naselju) se zvala stanica na Konjarniku na kom sam ziveo najlepsi deo detinjstva i gde sam cekao autobus za grad.
Takodje sam ziveo u istoj ulici u kojoj ste ziveli kasnije, ali jedno cetrdesetak brojeva iznad. Osnovna skola je pretpostavljam bila Janko Veselinovic...ili neka cak i ranije, Konjarnik je naseljavan od '73 god, a u to vreme ste Vi vec krenuli u srednju.
Jedina stvar oko koje sam se prevario u Vasem slucaju je godiste. Ocigledno sam na fotografijama skupova forumasa pogresno skapirao polozaj sedenja za stolom i ispod napisan redosled forumasa. Stoga sam polako i neoprezno prezao na ti, jer sam racunao da nije mnogo velika razlika izmedju nas, kao sto sam to jasno uvideo u odnosu na vecinu ostalih ucesnika foruma. Zato se ovom prilikom izvinjavam.
Са повластица ГСП-а види се да сам променио више адреса... наиме, три године смо становали приватно, онда сам годину дана био код баке и на крају стигосмо (моји родитељи и ја) у Панчево.
Рецимо, баш у Петрињској (тачније, у Новој од Петрињске) живели смо од септембра 1974. до маја 1975. године.
Многи мисле да сам доста млађи него што изгледам. Можда то није тако лоше, сем у аутобусу кад седнем...
С обзиром да нас овде спаја интересовање за Београд и његову прошлост, нема потребе за персирањем, а самим тим ни да ми се извињаваш. Бар у мом случају - можда неки чланови форума инсистирају на персирању. Ко зна, можда им је то једина прилика да их неко поштује. Са друге стране, има форума где је у правилнику написано да је персирање међу члановима забрањено. Шта пише у правилнику овог форума нисам стигао да прочитам, исто као што не стижем да поставим неколико фотографија Црвеног крста. Да исправим грешку, постављам две које су већ биле на овом или оном форуму, а кад стигнем скенираћу пар фотографија из приватног албума.
Ова ми је драга јер ме враћа у детињство, у време кад се тролејбус 11 (данашња 22) окретао око сквера са крстом и враћао ка Калемегдану. Сећам се и зелено обојене чекаонице, и то у време кад унутра није било преграђених делова за диспечера и продавца маркица, већ је уз зид скроз била клупа. Скроз десно је киоск за новине, где сам са дедом ујутру ишао да купимо новине...
После су најпре прерадили, а потом и уклонили чекаоницу:
Мислим да више није сачувана ни једна.
Ova razglednica Slavije je već par puta "bila". Ali, evo je još jednom, pošto je mnogo lepa...
A evo ga i približan datum nastanka fotografije (potvrđen uvidom u Godišnjak Dunavskog kola jahača "Knez Mihajlo" za 1925. godinu...
Na plakatu piše:
Дунавско коло јахача
"Кнез Михаило"
приређује III пролећни тркачки дан
у недељу 26 априла 1925 2 (?) часа
Ova razglednica Slavije je već par puta "bila". Ali, evo je još jednom, pošto je mnogo lepa...
A evo ga i približan datum nastanka fotografije (potvrđen uvidom u Godišnjak Dunavskog kola jahača "Knez Mihajlo" za 1925. godinu...
Na plakatu piše:
Дунавско коло јахача
"Кнез Михаило"
приређује III пролећни тркачки дан
у недељу 26 априла 1925 2 (?) часа
Sjajno. Kad se gleda u ovako dobroj rezoluciji vide se mnogi zanimljivi detalji.
А где је ово? Да ли је и ова фотографија из серијала о изградњи Моста краља Александра?
Јесте.
Стара железничка станица Земун.