Фотографија је, наравно, из фамозне збирке такође фамозног И. В. Громана, вероватно већ била овде, или на другим форумима сигурно, као и линк ка читавој е-збирци
Јуче и данас сам покушао да постујем неке слике на форуму, пре подне, док сам на послу. Нисам успео. Односно, аплоудовање фотографије на TinyPic-у траје од 5-10 минута, а онда постављање на форуму исто толико. Очигледно да се у интерној интернет мрежи (интранет) моје фирме нешто ради, па је пропусна моћ смањена на минимум. Синоћ сам код куће све одрадио без проблема. Ваљда ће ИТ мајстори то да опослују за пар дана...
Ништа, видимо се поподне!
Veoma cenim vase razlikovanje u misljenju! I dalje sam siguran da na primerima ovakvih ljudi (kao i Mise Anastasijevica, Igumanova, Spasica, Kikija ali i ratnih vojnih heroja kod nas pa i u svetu kao Karnegija i sl.) treba deci da se predaje istorija a ne iz suvoparnih udzbenika. Svi pomenuti bili su veoma bogati ali i velike patriote. Naravno ne prenebregavam ni clanke o skoro postovanim junacima kao o Radomiru Elezovic, gen. Kosticu, majoru Gavrilovicu i drugima - ovi nisu nikada bili bogati materijalno ali i oni bili su velike patriote. Upravo, tesko je biti patriota kada se jako obogatis jer prokletstvo velikog novca (cak i posteno zaradjenog) odrodjava od svog naroda. Nas narod je imao jako puno (nedovoljno poznatih) domacina koji su bili veliki donatori , itd. To je poznato. Naravno dobro se zna i za one koji su vojsci 1914g. liferovali Srpskoj armiji brasno mesano sa peskom i kartonske opanke - ti su odavno odbaceni (zna se i ko su) iako su se obogatili pa kasnije i davali bogate priloge drzavi i crkvi. Pozdrav padobrancu75! grk
Не бих рекао да су баш сви одбачени.
Управо оном који је 1914. године лиферовао српској војсци опанке од пресованог картона недавно је подигнут споменик у Београду...
Nekako mi je promakao originalni odgovor, pa koristim ovaj citat. Imeđu ostalog i zbog toga što odražava moj stav prema napisanom u članku o Živkoviću.
Nisam ja kriitikovao bogate patriote. Takođe, i moje je mišljenje da istorija treba da se predaje na pravim primerima.
Kritikovao sam one koji su unovčili "patriotizam" i izrazio sumnju da je Živković jedan od takvih.
Obratite pažnju na samo dve uzastopne rečenice u drugom pasusu:
1. "Zato je Miteser protu uputio na pouzdanog čoveka, zemunskog trgovca Stevana Živkovića.";
2. "Kada je Živković čuo o čemu se radi, pristao je da za gotov novac Srbima nabavlja džebanu".
Samo pokušavam da stvari složim hronološki.
Ako je u tom trenutku Živković samo pouzdan čovek, ali nije i bogati zemunski trgovac, logično je da nema gotov novac da finansira tu trgovinu.
Onda je njegovo kasnije bogatstvo stvoreno i na toj trgovini.
Mislim da obrnutu verziju ne treba ni da objašnjavam.
Prvo stručno glasilo Udruženja srpskih inženjera i arhitekata "Srpski tehnički list" izašlo je 1890. godine. (Prvi počasni član udruženja je bio Nikola Tesla, koji je to priznanje dobio prilikom svoje jedine posete Beogradu 1892. godine.) Za vreme Prvog svetskog rata u Solunu izlaze dva broja Srpskog tehničkog lista, gde se nalazio veliki broj inženjera-vojnika. U Solunu je, takođe, 1918. godine održana skupština sa 463 inženjera.
Jugo-Dada
Nakon što je oktobra 1920. u Pragu - gde je studirao slavistiku - sročio i izložio svoju teoriju orgarta, koja je prepoznata kao"originalni dadaizam", Dragan Aleksić (1901-1958) je stupio u vezu sa bardovima Cabareta Voltaire: Tristanom Tzarom, Richardom Hulsenbeckom i Raoulom Hausmannom te s Kurtom Schvvittersom, Walterom Mehringom i Махоm Ernstom i priključio se dadaističkom pokretu "kao prvi jugoslovenski predstavnik i balkanski voda". U njegovoj četi "našlo se nekoliko talenata: pok. Dragan Sremac, pok. Vido Laslov (prvi Rus koji je 1921. znao perfektno srpski), dr Slavko Stanić, Mihajlo S. Petrov (slikar), dr A. Milinković i drugi". Aleksić je već od drugog broja pisao za Zenit, ali su - nakon što je sredinom 1922. u Zagrebu osnovao dada-direktorijat i zatim objavio časopise Dada-Tank i Dada-Jazz - tu saradnju Micići demonstrativno prekinuli i žustro objavili dva antidadaistička pamfleta Dada-Jok.
Posle dadaističkih manifestacija u Osijeku i Vinkovcima te novembarske matineja u Subotici — sa aktivistima tamošnjeg avangardnog mađarskog časopisa Ut (Put), Dragan Aleksić se seli u Beograd, gde će poslušati "apel Raoula Hausmanna na sve dadaiste sveta, da sačekaju jedno sto godina dok čovečanstvo dozre za njihovu elastičnost duha."
Dragan Aleksić (Bunić, near Korenica, 1901. - Beograd, 1958.), was a poet, author, journalist, passionate filmmaker. Aleksić graduated from high school in Vinkovci. His first poems were published in 1918 in Zagreb for the high school newspaper "Omladina/Youth". From 1920 Aleksić studied Slavic languages in Prague, where he coincidentally discovered his penchant for Dadaism, and incorporated it both in his speech and in the form of his written manifesto. He also wrote stories, poems, plays and publicly declared himself a theoretician of "organic art" - orgart. In his own words, he was in contact with leading European Dadaists: Kurt Schwitters (Hannover), Raoul Hausmann, Walter Mehring, Richard Huelsenbeckom (Berlin), Max Ernst (Cologne), Tristan Tzara (Paris).
Aleksić corresponded with Ljubomir Micic and thus, in Prague in April of 1921, his collaboration with "Zenit" as a radical and consistent Dadaist began. He organized public events of Dadaism and Zenitism with Branko Poljanski, who left the art and theater scene in Slovenia and travelled to Prague via Vienna. Aleksić met Karel Teige and Jaroslav Seifert, members of the Czech avant-garde group Devĕtsil and became acquainted with their work. During his summer holidays, he returned to Yugoslavia where he lived and worked between Vinkovci, Zagreb and Belgrade. Concurrent with his work with "Zenit", he established a "purebred troop" of Dadaists, intending to develop the group into a movement. Aleksić notified T. Tzara of these developments in May 1922. Members of the troop included: Dragan Sremac, Vido Lastovo, Slavko Stanic, Mihailo S. Petrov, Anthony Milinkovic.
Aleksić was perceived as a danger to "Zenit" and its movement, and thus Micic ended their collaboration. In return Poljanski published a polemic and pamphlet-like Dada-Jok magazine in late May. Aleksic stands out as an important animator of the group and as a publisher of the magazines "Dada Tank" and "Dada Jazz" (1922). He performed independently or with members of his "troop" at the Dadaist manifestations in Osijek, Vinkovci, and Subotica. He established cooperation with domestic and international journals of the same or similar orientation: "Ut" (Novi Sad), "Ma" (Vienna), "Hypnos", "Black on White", "Eternity", "50 in Europe". Aleksić published Dadaist texts up to 1928, but in the meantime, he gradually returned to more conventional language in his analysis and descriptions written for the to journals "Thought", "Contemporary Review", "Ideas". His themes were Negro art, Constructivist painting, relationship between cinema and poetry, and the pragmatics of documentary genres: reportage.
Simultaneously with his intense journalistic period, and thanks to the organization of the Belgrade Film Fans Club in 1924 Aleksic helped Boško Tokin to direct Kačaci on Topčider or So Help Us God, a film burlesque in two acts based on the screenplay by writer Branimir Cosic.
During the World War II and Yugoslavia's occupation, Aleksić was arrested and tortured in prison. After several months he was released with severe spine injuries. He was confined to bed permanently, which made his work impossible.
Aleksić's contributions to "Zenit" were strongly influenced by Dadaism. Some critics interpreted Aleksić's Dadaist influence as an important stage of development in Micić's magazine. During his Zenit phase Aleksić wrote in manifesto style, but also published poetry, fiction, dada-essays (on Schwitters and K. V. Tatlin) and Dada-criticism (on Czech poet J. Seifert and his collection ofpoetry City in Tears).
At the beginning of 1922 members of the Vinkovci Dadaist Group surrounding Dragan Aleksic were considered an integral part of the Zenit Movement. They presented their poetry under the name of "The Youngest Yugoslav Zenitists" . Similarly, Aleksić's novel-grotesque Incursion of Mr. Christ (intended to be "a Dadaist Renan") was accepted as a fulfiling of the Zenitist program and listed in the Zenit Library. It is likely that the polemics between Aleksić and Micić prevented its publication, even though a printed advertising-propaganda note announced it would be published.
Ништа, видимо се поподне!
Veoma cenim vase razlikovanje u misljenju! I dalje sam siguran da na primerima ovakvih ljudi (kao i Mise Anastasijevica, Igumanova, Spasica, Kikija ali i ratnih vojnih heroja kod nas pa i u svetu kao Karnegija i sl.) treba deci da se predaje istorija a ne iz suvoparnih udzbenika. Svi pomenuti bili su veoma bogati ali i velike patriote. Naravno ne prenebregavam ni clanke o skoro postovanim junacima kao o Radomiru Elezovic, gen. Kosticu, majoru Gavrilovicu i drugima - ovi nisu nikada bili bogati materijalno ali i oni bili su velike patriote. Upravo, tesko je biti patriota kada se jako obogatis jer prokletstvo velikog novca (cak i posteno zaradjenog) odrodjava od svog naroda. Nas narod je imao jako puno (nedovoljno poznatih) domacina koji su bili veliki donatori , itd. To je poznato. Naravno dobro se zna i za one koji su vojsci 1914g. liferovali Srpskoj armiji brasno mesano sa peskom i kartonske opanke - ti su odavno odbaceni (zna se i ko su) iako su se obogatili pa kasnije i davali bogate priloge drzavi i crkvi. Pozdrav padobrancu75! grk
Не бих рекао да су баш сви одбачени.
Управо оном који је 1914. године лиферовао српској војсци опанке од пресованог картона недавно је подигнут споменик у Београду...
Nekako mi je promakao originalni odgovor, pa koristim ovaj citat. Imeđu ostalog i zbog toga što odražava moj stav prema napisanom u članku o Živkoviću.
Nisam ja kriitikovao bogate patriote. Takođe, i moje je mišljenje da istorija treba da se predaje na pravim primerima.
Kritikovao sam one koji su unovčili "patriotizam" i izrazio sumnju da je Živković jedan od takvih.
Obratite pažnju na samo dve uzastopne rečenice u drugom pasusu:
1. "Zato je Miteser protu uputio na pouzdanog čoveka, zemunskog trgovca Stevana Živkovića.";
2. "Kada je Živković čuo o čemu se radi, pristao je da za gotov novac Srbima nabavlja džebanu".
Samo pokušavam da stvari složim hronološki.
Ako je u tom trenutku Živković samo pouzdan čovek, ali nije i bogati zemunski trgovac, logično je da nema gotov novac da finansira tu trgovinu.
Onda je njegovo kasnije bogatstvo stvoreno i na toj trgovini.
Mislim da obrnutu verziju ne treba ni da objašnjavam.
http://www.sits.rs/textview.php?file=istorijat.html
Ne zaboravite: Prvog ukidaju "Iimageshack".
I Kristo bi bio zadovoljan!
Nakon što je oktobra 1920. u Pragu - gde je studirao slavistiku - sročio i izložio svoju teoriju orgarta, koja je prepoznata kao"originalni dadaizam", Dragan Aleksić (1901-1958) je stupio u vezu sa bardovima Cabareta Voltaire: Tristanom Tzarom, Richardom Hulsenbeckom i Raoulom Hausmannom te s Kurtom Schvvittersom, Walterom Mehringom i Махоm Ernstom i priključio se dadaističkom pokretu "kao prvi jugoslovenski predstavnik i balkanski voda". U njegovoj četi "našlo se nekoliko talenata: pok. Dragan Sremac, pok. Vido Laslov (prvi Rus koji je 1921. znao perfektno srpski), dr Slavko Stanić, Mihajlo S. Petrov (slikar), dr A. Milinković i drugi". Aleksić je već od drugog broja pisao za Zenit, ali su - nakon što je sredinom 1922. u Zagrebu osnovao dada-direktorijat i zatim objavio časopise Dada-Tank i Dada-Jazz - tu saradnju Micići demonstrativno prekinuli i žustro objavili dva antidadaistička pamfleta Dada-Jok.
Posle dadaističkih manifestacija u Osijeku i Vinkovcima te novembarske matineja u Subotici — sa aktivistima tamošnjeg avangardnog mađarskog časopisa Ut (Put), Dragan Aleksić se seli u Beograd, gde će poslušati "apel Raoula Hausmanna na sve dadaiste sveta, da sačekaju jedno sto godina dok čovečanstvo dozre za njihovu elastičnost duha."
DRAGAN ALEKSIĆ
: biography : works : influences : bibliography :
biography
Dragan Aleksić (Bunić, near Korenica, 1901. - Beograd, 1958.), was a poet, author, journalist, passionate filmmaker. Aleksić graduated from high school in Vinkovci. His first poems were published in 1918 in Zagreb for the high school newspaper "Omladina/Youth". From 1920 Aleksić studied Slavic languages in Prague, where he coincidentally discovered his penchant for Dadaism, and incorporated it both in his speech and in the form of his written manifesto. He also wrote stories, poems, plays and publicly declared himself a theoretician of "organic art" - orgart. In his own words, he was in contact with leading European Dadaists: Kurt Schwitters (Hannover), Raoul Hausmann, Walter Mehring, Richard Huelsenbeckom (Berlin), Max Ernst (Cologne), Tristan Tzara (Paris).
Aleksić corresponded with Ljubomir Micic and thus, in Prague in April of 1921, his collaboration with "Zenit" as a radical and consistent Dadaist began. He organized public events of Dadaism and Zenitism with Branko Poljanski, who left the art and theater scene in Slovenia and travelled to Prague via Vienna. Aleksić met Karel Teige and Jaroslav Seifert, members of the Czech avant-garde group Devĕtsil and became acquainted with their work. During his summer holidays, he returned to Yugoslavia where he lived and worked between Vinkovci, Zagreb and Belgrade. Concurrent with his work with "Zenit", he established a "purebred troop" of Dadaists, intending to develop the group into a movement. Aleksić notified T. Tzara of these developments in May 1922. Members of the troop included: Dragan Sremac, Vido Lastovo, Slavko Stanic, Mihailo S. Petrov, Anthony Milinkovic.
Aleksić was perceived as a danger to "Zenit" and its movement, and thus Micic ended their collaboration. In return Poljanski published a polemic and pamphlet-like Dada-Jok magazine in late May. Aleksic stands out as an important animator of the group and as a publisher of the magazines "Dada Tank" and "Dada Jazz" (1922). He performed independently or with members of his "troop" at the Dadaist manifestations in Osijek, Vinkovci, and Subotica. He established cooperation with domestic and international journals of the same or similar orientation: "Ut" (Novi Sad), "Ma" (Vienna), "Hypnos", "Black on White", "Eternity", "50 in Europe". Aleksić published Dadaist texts up to 1928, but in the meantime, he gradually returned to more conventional language in his analysis and descriptions written for the to journals "Thought", "Contemporary Review", "Ideas". His themes were Negro art, Constructivist painting, relationship between cinema and poetry, and the pragmatics of documentary genres: reportage.
Simultaneously with his intense journalistic period, and thanks to the organization of the Belgrade Film Fans Club in 1924 Aleksic helped Boško Tokin to direct Kačaci on Topčider or So Help Us God, a film burlesque in two acts based on the screenplay by writer Branimir Cosic.
During the World War II and Yugoslavia's occupation, Aleksić was arrested and tortured in prison. After several months he was released with severe spine injuries. He was confined to bed permanently, which made his work impossible.
Aleksić's contributions to "Zenit" were strongly influenced by Dadaism. Some critics interpreted Aleksić's Dadaist influence as an important stage of development in Micić's magazine. During his Zenit phase Aleksić wrote in manifesto style, but also published poetry, fiction, dada-essays (on Schwitters and K. V. Tatlin) and Dada-criticism (on Czech poet J. Seifert and his collection ofpoetry City in Tears).
At the beginning of 1922 members of the Vinkovci Dadaist Group surrounding Dragan Aleksic were considered an integral part of the Zenit Movement. They presented their poetry under the name of "The Youngest Yugoslav Zenitists" . Similarly, Aleksić's novel-grotesque Incursion of Mr. Christ (intended to be "a Dadaist Renan") was accepted as a fulfiling of the Zenitist program and listed in the Zenit Library. It is likely that the polemics between Aleksić and Micić prevented its publication, even though a printed advertising-propaganda note announced it would be published.
Vida Golubović
је данашња 27. марта, непарна страна, преко пута СДК, а друга (пост 33199) је Коче Капетана...
А сада, нешто ново: станица "шестице" на Ташу, седамдесетих прошлог века...