Izuzetno uman, beskrajno radoznao i fanatično radan, Gligorije Vozarović (1790-1848) ostavio je iza sebe veliki i trajan beleg. U obnovljenoj Srbiji bio je prvi knjigovezac, knjižar, izdavač, mecena... Na mestu gde je držao svoju knjižaru u Kralja Petra 4, u sredu u 11 sati biće otkrivena spomen-ploča. To je šesnaesto obeležje u okviru kulturnog poduhvata „Vratimo dug piscima“ koji vode Ministarstvo kulture, „Večernje novosti“ i opštine.

Rođen u Ležimiru na Fruškoj gori, za Vozarovića se ne zna gde se školovao u ranoj mladosti, ali je ostalo zapisano da je u Zemunu izvesno vreme radio kao gostioničarski poslužitelj. Početkom dvadesetih godina 19. veka došao je u Beograd, odakle se željan znanja otisnuo u „carstvujušću Vijenu“. Darivavši mu 150 forinti, put u Beč omogućila mu je ćerka kneza Miloša, Petrija U Beču ga je, prema priči njegovog kasnije velikog prijatelja i kuma Sime Milutinovića Sarajlije, prihvatio Vuk Karadžić i uredio da se zaposli kod knjigovezačkog majstora Jakoba Hermana. Darovit i spretan vrlo brzo je savladao zanat, pa ga je Vuk posavetovao da se vrati u Srbiju .

 

ZBUNJENI TURCINA vratima svoje radnje Vozarović je, kao znak zanimanja, postavio knjigu koja je visila. To je posebno zbunjivalo Turke o čemu je nemački putopisac Oto Pirh po povratku iz Beograda 1829. ostavio zapis: „Komične su pogreške u koje upadaju Turci, ne znajući šta upravo radi (Gligorije). Knjigovezački zanat je van domašaja njihovih pojmova. Knjiga koja visi, stakleni prozori na dućanu, zavode ih svaki čas te ulaze, jedni u misli da je tu nekakav vešt đaur koji opravlja pokvarene satove, drugi da je neka nova berbernica.“

 

Vozarović ga je poslušao i tako se definitivno nastanio u Beogradu gde je 1827. otvorio knjigovezačko-knjižarsku radnju, koja se nalazila odmah kraj tadašnje Ećim-Tomine kafane, današnjeg „Znaka pitanja“. Bio je to, kako je zabeleženo, „mali jedan dućančić u koji se, na nekoliko kamenih stepenica, unutra ulazilo“, a čiji su prozori imali staklena okna što je za ono vreme bila izuzetna retkost. Mlađani knjigovezac odmah se pokazao kao majstor prvoga reda. Iskusni bibliofili i danas poznaju njegov rad po specijalno pripremljenoj koži u crvenoj kadifi dobavljanoj iz Beča i po finoj izradi. Iako je upotrebljavao najjednostavnija sredstva, kao što su kanap, tutkalo, vosak i žicu, knjige koje je radio predstavljaju trajno koričarsko dostignuće. Vrhunac svoga umeća dostigao je radeći za Državnu štampariju (Knjažesko-srbsku tipografiju) zbog koje je jedno vreme, kada je izmeštena iz Beograda, živeo u Kragujevcu.

Vrlo brzo, međutim, Vozarović je uvideo da se od knjigovezačkog posla teško može živeti, pa je u istom „dućančiću“ otvorio prvu pravu knjižaru u obnovljenoj Srbiji, koja je za kratko vreme prerasla svoju namenu. Bilo je to, prema rečima Tihomira R. Đorđevića, „zborno mesto ljudi od knjige“. Pod ovim krovom, kao u nekakvom književnom salonu, okupljali su se Sima Milutinović Sarajlija, Vuk Karadžić, Dimitrije Davidović, Joakim Vujić, Lazar Arsenijević Batalaka, Cvetko Rajević, Jovan Hadžić, Dimitrije Tirol, prota Mateja Nenadović, Aleksa Simić, Jovan Stejić, Janko Šafarik, Dimitrije Isailović... lekari, advokati, oficiri i drugi najugledniji građani. Iz tog kulturnog centra Beograda uskoro su se pojavile i prve objavljene knjige po kojima je Vozarović postao i prvi samostalni izdavač u Srbiji...
http://www.novosti.rs/vesti/kultura.71.html:358440-Spomen-ploca-Gligoriju-Vozarovicu