Ово је оно што је остало од земунског аеродрома после бомбардовања 1944. године.
Занимљиво, али десни део који је уништен, више никада није обновљен (зграда је само закрпљена са те стране обичним зидом, а мислим да је и овај делић крила што се види накнадно порушен, али о томе немам ближих података).
Ово крпљење делује поприлично чудно, јер су у исто време обнављали толике друге зграде "у комплету". Можда није било новца, ко зна.
Био сам на улазу овог бифеа баш пре неки дан. Не изгледа више овако, већ као класична оронула биртија. Требало би поближе погледати да ли је остао који детаљ : ) Иначе, нигде не пише име кафане, не знам ни да ли се зове више овако...
Ови у првом плану крећу се стазама свога идења, да испрате тату на повратку у касарну, али где је ово снимљено? Има елемената и у другом плану који могу да помогну у форензичкој анализи....
Branko Marušić Čutura je doajen beogradske, ali i jugoslovenske rokenrol scene.
- Na svet sam došao 27. jula 1939. u Beogradu, tako da sam jedini živi roker rođen u vreme Kraljevine Jugoslavije. Odrastao sam u centru prestonice, u Kosovskoj ulici nadomak zgrade Savezne skupštine. Počeo sam da sviram sa 16 godina, kao mangupčić iz centra grada.
- Beograd je u vreme kada sam počeo da grabim život bio sladak grad od 500.000 stanovnika.
U centru grada, na Trgu republike i početku Knez Mihailove ulice okupljali su se svi koji su značili nešto, košarkaš Radivoje Korać, glumice Beba Lončar i Milena Dravić sa svojim društvom, fudbaler Dragoslav Šekularac, da ne nabrajam. I svuda je treštala neka muzika. Igranke su se održavale u tada čuvenom Lazarcu, u KUD-u "Branko Krsmanović", ali i restoranima i klubovima gde su svirali džezeri.
- U Beogradu je gotovo svaki mlad čovek želeo da skrene pažnju na sebe. Sa drugarom Časlavom Pješčićem Ćatom počeo sam da muziciram u parku pored Skupštine. Stanovali smo u Kosovskoj ulici, pa smo osnovali duet Kosovac. Dok bismo držali noćne koncerte, otvarali bi se prozori na obližnjim zgradama, ljudi su nas gađali pepeljarama, flašama i teglama, neke su bile i pune. Na sreću, nisu mogli da dobace pa smo ostajali nepovređeni.
- Rokenrol je počeo da se prišunjava Beogradu sa "trulog" Zapada. Ćata i ja svirali smo repertoar Fetsa Domina i Elvisa Prislija. Uzmemo gitare i kažemo: "Vidi bre, to možemo i mi bez muzičke škole, nota, solfeđa... Prava stvar!" Grad je bio tada muzički podeljen. U elitnim restoranima i salama za igranke su svirali džezeri, rokeri su svirali po parkovima i podrumima i ne znajući šta sviraju, a na periferiji, po kafančinama, grmeli su narodnjaci.
Miščević bolji od Džegera
- Pitaju me ko mi je bio uzor od rok muzičara. Nikada nisam imao uzor, ali je Zoran Miščević, frontmen Silueta, za mene bio i ostao čudo. Miščević je na sceni skakao, vrištao, cepao košulju, radio ono što Mik Džeger nije ni sanjao da će raditi kao pevač Rolingstonsa. Opet, dajem desnu ruku da je Džeger bio i ostao samo bleda kopija našeg Zokija Miščevića.
Sećam se da sam leti igrao fudbal na obali Save između Brankovog i Železničkog mosta. Bila je to plaža koju smo zvali Kopakabana. Tada su se na Radio Beogradu svakog dana od pola pet do pet popodne emitovale reklame i puštale pesme Fetsa Domina, Elvis Prislija ili Čak Berija. Sa plaže sam trčao kući po najvećoj žegi da bih čuo neku pesmu i naučio je. Drugog načina nije bilo. Uveče bih izlazio na ulicu i pevao: "Kaorina, Kaorina"! Ženskice su padale u trans, govorile: "On to zna, jaoj kako peva, baš je cakan".
- Muzičke grupe počele su da niču po gradu, svaki kraj imao je svoj bend. Nešto se događalo. Ljudi iz Radio-Beograda su shvatili da neka nova muzika potiskuje džez i domaću zabavnu muziku.
Dogodilo se to sa pojavom britanske grupe Šedouzi, koja je na gitarama cepala samo instrumentale. Nisi morao da znaš da pevaš, niti da znaš engleski, već samo osnovne akorde na gitari i da budeš kralj. Druga stvar je što je do električne gitare tada bilo teško doći, na akustične su se stavljali magneti, a sviralo se pomoću nekih starih vojnih razglasa i zvučnih kutija iz domaće radinosti. Bubnjari su lupali po stolici, a umesto činele služile su im velike kafanske pepeljare.
- U Beogradu 1961. godine počinje da gruva VIS Albatrosi, koji su osnovali braća Jelić, Žika, Dragi i Rade. Pozvali su me da pevam. U elitnom restoranu Topčiderska noć četvrtkom su održavane igranke na koje je dolazio krem tadašnjeg Beograda.
Svirao je džez big bend sastavljen od vrhunskih muzičara, a mi Albatrosi smo bili kao neko osveženje. Šef restorana nam je govorio: "Samo tiho, nemojte da cepate gostima bubne opne". Ali, gruvali smo zato na drugim mestima. Imali smo već i jaku konkurenciju u grupama Samonikli, Smeli, Siluete, Crni panteri, Delfini...
Pevao sam sa Albatrosima, ali sam 1964. osnovao grupu Beogradski alasi. Nikada neću zaboraviti prvi veliki koncert Zvezde pod zvezdama na beogradskom stadionu Tašmajdan, gde su nastupili Arsen Dedić, Đorđe Marjanović i pored nas grupe Safiri i zagrebački bend Crveni koralji. Otkačio sam se kada sam video koje su instrumente dovukli.
- Po ugledu na muzičare sa Zapada pustili smo duge kose, što nije prošlo bez otpora, pretili su nam da će nas javno ošišati. Pevač Silueta Zoran Miščević je tada osigurao svoju čuvenu frizuru kod ZOIL-a Dunav. A ja sam naručio kod obućara crvene cipele što je izluđivalo i mnoge moje kolege, a još više gradske dušebrižnike.
Dom omladine je uvek bio prebukiran, klinci su dolazili ranije da budu bliže podijumu, a oni prvi redovi i nisu đuskali - samo su blenuli u izvođače, njihovu garderobu i opremu. Najlepši deo grada je dolazio na naše igranke, pa su nam čak i neki funkcioneri zavideli i molili nas da kod svojih obožavateljki uradimo nešto za njih.
- Došlo je do prezasićenja. Razišli smo se kao džentlmeni posle pet godina. Žika i Dragi Jelić osnovali su DžU grupu, a ja dve godine zaredom osnivam nove Džentlmene, menjam muzičare, pokušavam da održim slavu i ime benda. Na kraju lomim pogaču i osnivam grupu Dah.
Ови у првом плану крећу се стазама свога идења, да испрате тату на повратку у касарну, али где је ово снимљено? Има елемената и у другом плану који могу да помогну у форензичкој анализи....
... mene prvi plan, tj. zgrada desno, vuče ka Ljube Stojanovića, ako se tako beše vika ulica ispod Zdravka Čelara ...
Ово је оно што је остало од земунског аеродрома после бомбардовања 1944. године.
Занимљиво, али десни део који је уништен, више никада није обновљен (зграда је само закрпљена са те стране обичним зидом, а мислим да је и овај делић крила што се види накнадно порушен, али о томе немам ближих података).
Ово крпљење делује поприлично чудно, јер су у исто време обнављали толике друге зграде "у комплету". Можда није било новца, ко зна.
Nije baš samo OT
http://www.politikin-zabavnik.rs/pz/content/azbuka-fotografske-estetike?page=134Saldo rada na temi "Azbuka fotografske estetike" i molba upućena na redakciju Politikinog zabavnika.
На овој Нешиној фотографији најзанимљивије је оно што се налази у другом плану - почетак Кнез-Михаилове без Инисове зграде и робне куће.
Био сам на улазу овог бифеа баш пре неки дан. Не изгледа више овако, већ као класична оронула биртија. Требало би поближе погледати да ли је остао који детаљ : ) Иначе, нигде не пише име кафане, не знам ни да ли се зове више овако...
... koktel bistri vlahovac 8) ...
... Bonđorno :)...
На овој Нешиној фотографији најзанимљивије је оно што се налази у другом плану - почетак Кнез-Михаилове без Инисове зграде и робне куће.
А мени је баш занимљивије оно што је у првом плану--мама, тата и дете...и то је Београд кога више нема
- Na svet sam došao 27. jula 1939. u Beogradu, tako da sam jedini živi roker rođen u vreme Kraljevine Jugoslavije. Odrastao sam u centru prestonice, u Kosovskoj ulici nadomak zgrade Savezne skupštine. Počeo sam da sviram sa 16 godina, kao mangupčić iz centra grada.
- Beograd je u vreme kada sam počeo da grabim život bio sladak grad od 500.000 stanovnika.
U centru grada, na Trgu republike i početku Knez Mihailove ulice okupljali su se svi koji su značili nešto, košarkaš Radivoje Korać, glumice Beba Lončar i Milena Dravić sa svojim društvom, fudbaler Dragoslav Šekularac, da ne nabrajam. I svuda je treštala neka muzika. Igranke su se održavale u tada čuvenom Lazarcu, u KUD-u "Branko Krsmanović", ali i restoranima i klubovima gde su svirali džezeri.
- U Beogradu je gotovo svaki mlad čovek želeo da skrene pažnju na sebe. Sa drugarom Časlavom Pješčićem Ćatom počeo sam da muziciram u parku pored Skupštine. Stanovali smo u Kosovskoj ulici, pa smo osnovali duet Kosovac. Dok bismo držali noćne koncerte, otvarali bi se prozori na obližnjim zgradama, ljudi su nas gađali pepeljarama, flašama i teglama, neke su bile i pune. Na sreću, nisu mogli da dobace pa smo ostajali nepovređeni.
- Rokenrol je počeo da se prišunjava Beogradu sa "trulog" Zapada. Ćata i ja svirali smo repertoar Fetsa Domina i Elvisa Prislija. Uzmemo gitare i kažemo: "Vidi bre, to možemo i mi bez muzičke škole, nota, solfeđa... Prava stvar!" Grad je bio tada muzički podeljen. U elitnim restoranima i salama za igranke su svirali džezeri, rokeri su svirali po parkovima i podrumima i ne znajući šta sviraju, a na periferiji, po kafančinama, grmeli su narodnjaci.
Miščević bolji od Džegera
- Pitaju me ko mi je bio uzor od rok muzičara. Nikada nisam imao uzor, ali je Zoran Miščević, frontmen Silueta, za mene bio i ostao čudo. Miščević je na sceni skakao, vrištao, cepao košulju, radio ono što Mik Džeger nije ni sanjao da će raditi kao pevač Rolingstonsa. Opet, dajem desnu ruku da je Džeger bio i ostao samo bleda kopija našeg Zokija Miščevića.
Sećam se da sam leti igrao fudbal na obali Save između Brankovog i Železničkog mosta. Bila je to plaža koju smo zvali Kopakabana. Tada su se na Radio Beogradu svakog dana od pola pet do pet popodne emitovale reklame i puštale pesme Fetsa Domina, Elvis Prislija ili Čak Berija. Sa plaže sam trčao kući po najvećoj žegi da bih čuo neku pesmu i naučio je. Drugog načina nije bilo. Uveče bih izlazio na ulicu i pevao: "Kaorina, Kaorina"! Ženskice su padale u trans, govorile: "On to zna, jaoj kako peva, baš je cakan".
- Muzičke grupe počele su da niču po gradu, svaki kraj imao je svoj bend. Nešto se događalo. Ljudi iz Radio-Beograda su shvatili da neka nova muzika potiskuje džez i domaću zabavnu muziku.
Dogodilo se to sa pojavom britanske grupe Šedouzi, koja je na gitarama cepala samo instrumentale. Nisi morao da znaš da pevaš, niti da znaš engleski, već samo osnovne akorde na gitari i da budeš kralj. Druga stvar je što je do električne gitare tada bilo teško doći, na akustične su se stavljali magneti, a sviralo se pomoću nekih starih vojnih razglasa i zvučnih kutija iz domaće radinosti. Bubnjari su lupali po stolici, a umesto činele služile su im velike kafanske pepeljare.
- U Beogradu 1961. godine počinje da gruva VIS Albatrosi, koji su osnovali braća Jelić, Žika, Dragi i Rade. Pozvali su me da pevam. U elitnom restoranu Topčiderska noć četvrtkom su održavane igranke na koje je dolazio krem tadašnjeg Beograda.
Svirao je džez big bend sastavljen od vrhunskih muzičara, a mi Albatrosi smo bili kao neko osveženje. Šef restorana nam je govorio: "Samo tiho, nemojte da cepate gostima bubne opne". Ali, gruvali smo zato na drugim mestima. Imali smo već i jaku konkurenciju u grupama Samonikli, Smeli, Siluete, Crni panteri, Delfini...
Pevao sam sa Albatrosima, ali sam 1964. osnovao grupu Beogradski alasi. Nikada neću zaboraviti prvi veliki koncert Zvezde pod zvezdama na beogradskom stadionu Tašmajdan, gde su nastupili Arsen Dedić, Đorđe Marjanović i pored nas grupe Safiri i zagrebački bend Crveni koralji. Otkačio sam se kada sam video koje su instrumente dovukli.
- Po ugledu na muzičare sa Zapada pustili smo duge kose, što nije prošlo bez otpora, pretili su nam da će nas javno ošišati. Pevač Silueta Zoran Miščević je tada osigurao svoju čuvenu frizuru kod ZOIL-a Dunav. A ja sam naručio kod obućara crvene cipele što je izluđivalo i mnoge moje kolege, a još više gradske dušebrižnike.
Dom omladine je uvek bio prebukiran, klinci su dolazili ranije da budu bliže podijumu, a oni prvi redovi i nisu đuskali - samo su blenuli u izvođače, njihovu garderobu i opremu. Najlepši deo grada je dolazio na naše igranke, pa su nam čak i neki funkcioneri zavideli i molili nas da kod svojih obožavateljki uradimo nešto za njih.
- Došlo je do prezasićenja. Razišli smo se kao džentlmeni posle pet godina. Žika i Dragi Jelić osnovali su DžU grupu, a ja dve godine zaredom osnivam nove Džentlmene, menjam muzičare, pokušavam da održim slavu i ime benda. Na kraju lomim pogaču i osnivam grupu Dah.
Sanjalice
http://www.vesti-online.com/Scena/Soubiznis/163818/Kako-je-rokenrol-osvojio-Beograd
... mene prvi plan, tj. zgrada desno, vuče ka Ljube Stojanovića, ako se tako beše vika ulica ispod Zdravka Čelara ...