Ко зна, можда сте се и познавали, и можда је свет поново и поново веома мали. Знам само да је на машинским инсталацијама (ако добро памтим) радио инжењер Горан Станковић...
Нисам их упознао. Ја сам радио "канцеларијски" посао - припрема документације, норматива и осталог за производњу опреме, тако да нисам мрднуо ван фирме.
U Žarkovu se nalazi jedna od najstarijih škola u Beogradu. "Stara škola", kako je nazivaju žitelji ovog kraja, osnovana je 1840. godine, i kao takva nalazi se pod zaštitom spomenika kulture. Međutim, ova zgrada izgleda zapušteno i oronulo, i svaki slučajni prolaznik može da stekne utisak da ova ruševina nije renovirana već više od jednog veka. Fasada škole se urušava a crep sa krova otpada. Školsko dvorište je takođe zapušteno, zaraslo u travu i šiblje i predstavlja leglo zaraza u samom centru naselja.
Od kada je škola, pre pedesetak godina zatvorena za đake, nadležni su, izgleda, zaboravili da ona postoji i da joj je potrebna sanacija. Udruženja građana i mesne zajednice su više puta podnosili inicijative da se ovo zdanje renovira i preuredi u muzej. Međutim, škola i dalje čeka a stanje u kom se nalazi je sve lošije.
U "Bosanskom salonu" supruga Stojana rodom iz Bosne
u kući u Beogradu
U mom malom salonu posećivale su me, na slatko, kolačiće i kafu, prijateljice, engleske, srpske i jevrejske i odlazila sam ja kod njih i brzo sam naučila da je onaj fildžan turske kafe znak da se poseta treba zaključiti!
Druge poznanice sam stekla kad smo dobili svoju malu kćerku, Maru. Naš stan je bio u blizini Kalemegdana gde su mnoge mlade majke šetale svoju decu u kolicima, i, docnije, na nogama. Deca su se igrala po travi, što nije bilo zabranjeno. Majke su šetale ili razgovarale na klupama: o deci, kućama i služavkama. Služavke su sve bile „iz preko” katoličke vere. Srpkinje nisu htele da se zarobe u tuđim kućama. Posle podne su se odmarale kod kuća moje kalemegdanske drugarice, u „šlaforcima”, ali ja, kao nepopraviva strankinja sam ponovo izlazila sa detetom na drugu šenju.
Ćerka Mara u Beogradu 1939.
Jelisaveta sa ćerkom, mužem Stojanom i prijateljem na Kalemegdanu, 1940.
U ovoj kući u ulici Kralja Petra broj 1, u Beogradu,
živela je sa ćerkom i mužem Jelisaveta Božić, alijas Lujza RajnerTo su bili lepi dani, ali ne bez senke: Hitlerova pretnja se približavala. Blizu Kalemegdana je bio u glavnom jevrejski kraj Beograda i ja sam se sprijateljila sa mladim Jevrejkama i Mara se igrala sa jevrejskom decom. Jevrejski učenici su dolazili kod mene. Jevrejski lekari su nas lečili. Na Radio Beogradu najlepše je izgovarao srpski Heine Finger-Hut. I šta je konačno bilo sa njima svima? Jadnicima! Nisam želela ikad da se vratim na scenu tako tužnih uspomena!
Ne znam da li ćete moći upotrebiti neke rečenice iz ovog pisma?
Evo i tri sličice: naša kuća, naš salon – one bosanske ćilimove i zavese još uvek imam, kao lepu uspomenu u sobi gde ove redove pišem. Trća slika, ja sa Marom. Tipična kalemegdanska scena. Mara, koja više ne razume srpski, stanuje pored mene sa mužem Englezom i četvoro dece. Ako vam nije teško zamolila bih vas da mi vratite slike, jer nemam druge primerke, i moji unuci, koji su studenti, izražavaju interesovanje za našu jugoslovensku prošlost.
Čudi me da se iko u Rušnju seća mog kratkog boravka u onom nesrećnom selu.
Sa najlepšim željama za uspešan rad pozdravlja vas Jelisaveta Božić, (bračno ime), Isabel Mary Grarrido (devojačko ime), Isabel Mary Božić (sadašnje ime), Lujza Rajner (ime moje majke koje sam usvojila radi knjiga).
Како фотографија може да превари!
Већ сам помислио да је зграда десно палата "Албанија":
...али, изгледа да ово ипак није Београд. "Кнез Михајлова" ми је некако уска, зграда прекопута палате има више спратова него што би требало, а нема Прашке банке на ћошку иако би требала да се види..
Ово је, колико се сећам из неких других извора, требала да буде Будимпешта (опционо Букурешт)
U ovoj kući u ulici Kralja Petra broj 1, u Beogradu,
živela je sa ćerkom i mužem Jelisaveta Božić, alijas Lujza RajnerTo su bili lepi dani, ali ne bez senke: Hitlerova pretnja se približavala. Blizu Kalemegdana je bio u glavnom jevrejski kraj Beograda i ja sam se sprijateljila sa mladim Jevrejkama i Mara se igrala sa jevrejskom decom. Jevrejski učenici su dolazili kod mene. Jevrejski lekari su nas lečili. Na Radio Beogradu najlepše je izgovarao srpski Heine Finger-Hut. I šta je konačno bilo sa njima svima? Jadnicima! Nisam želela ikad da se vratim na scenu tako tužnih uspomena!
Živeo Radio Beograd!
Živela Jugoslavija!
Хајне? (Хајнрих, Хенрих?) Фингерхут (Фингер-Хут?), предратни спикер Радио Београда:
Ко зна, можда сте се и познавали, и можда је свет поново и поново веома мали. Знам само да је на машинским инсталацијама (ако добро памтим) радио инжењер Горан Станковић...
Нисам их упознао. Ја сам радио "канцеларијски" посао - припрема документације, норматива и осталог за производњу опреме, тако да нисам мрднуо ван фирме.
Stara škola u Žarkovu
U Žarkovu se nalazi jedna od najstarijih škola u Beogradu. "Stara škola", kako je nazivaju žitelji ovog kraja, osnovana je 1840. godine, i kao takva nalazi se pod zaštitom spomenika kulture. Međutim, ova zgrada izgleda zapušteno i oronulo, i svaki slučajni prolaznik može da stekne utisak da ova ruševina nije renovirana već više od jednog veka. Fasada škole se urušava a crep sa krova otpada. Školsko dvorište je takođe zapušteno, zaraslo u travu i šiblje i predstavlja leglo zaraza u samom centru naselja.
Od kada je škola, pre pedesetak godina zatvorena za đake, nadležni su, izgleda, zaboravili da ona postoji i da joj je potrebna sanacija. Udruženja građana i mesne zajednice su više puta podnosili inicijative da se ovo zdanje renovira i preuredi u muzej. Međutim, škola i dalje čeka a stanje u kom se nalazi je sve lošije.
Sorry, neću se više ovim baviti!
Стављај и даље, МЕНИ, да не буде да се кријем иза других, јако се допадају сви твоји ретушеви... МЕНИ су одвратне старе и прљаве разгледнице....
U Beogradu 1936.
U "Bosanskom salonu" supruga Stojana rodom iz Bosne
u kući u Beogradu
U mom malom salonu posećivale su me, na slatko, kolačiće i kafu, prijateljice, engleske, srpske i jevrejske i odlazila sam ja kod njih i brzo sam naučila da je onaj fildžan turske kafe znak da se poseta treba zaključiti!
Druge poznanice sam stekla kad smo dobili svoju malu kćerku, Maru. Naš stan je bio u blizini Kalemegdana gde su mnoge mlade majke šetale svoju decu u kolicima, i, docnije, na nogama. Deca su se igrala po travi, što nije bilo zabranjeno. Majke su šetale ili razgovarale na klupama: o deci, kućama i služavkama. Služavke su sve bile „iz preko” katoličke vere. Srpkinje nisu htele da se zarobe u tuđim kućama. Posle podne su se odmarale kod kuća moje kalemegdanske drugarice, u „šlaforcima”, ali ja, kao nepopraviva strankinja sam ponovo izlazila sa detetom na drugu šenju.
Ćerka Mara u Beogradu 1939.
Jelisaveta sa ćerkom, mužem Stojanom i prijateljem na Kalemegdanu, 1940.
U ovoj kući u ulici Kralja Petra broj 1, u Beogradu,
živela je sa ćerkom i mužem Jelisaveta Božić, alijas Lujza RajnerTo su bili lepi dani, ali ne bez senke: Hitlerova pretnja se približavala. Blizu Kalemegdana je bio u glavnom jevrejski kraj Beograda i ja sam se sprijateljila sa mladim Jevrejkama i Mara se igrala sa jevrejskom decom. Jevrejski učenici su dolazili kod mene. Jevrejski lekari su nas lečili. Na Radio Beogradu najlepše je izgovarao srpski Heine Finger-Hut. I šta je konačno bilo sa njima svima? Jadnicima! Nisam želela ikad da se vratim na scenu tako tužnih uspomena!
Ne znam da li ćete moći upotrebiti neke rečenice iz ovog pisma?
Evo i tri sličice: naša kuća, naš salon – one bosanske ćilimove i zavese još uvek imam, kao lepu uspomenu u sobi gde ove redove pišem. Trća slika, ja sa Marom. Tipična kalemegdanska scena. Mara, koja više ne razume srpski, stanuje pored mene sa mužem Englezom i četvoro dece. Ako vam nije teško zamolila bih vas da mi vratite slike, jer nemam druge primerke, i moji unuci, koji su studenti, izražavaju interesovanje za našu jugoslovensku prošlost.
Čudi me da se iko u Rušnju seća mog kratkog boravka u onom nesrećnom selu.
Sa najlepšim željama za uspešan rad pozdravlja vas Jelisaveta Božić, (bračno ime), Isabel Mary Grarrido (devojačko ime), Isabel Mary Božić (sadašnje ime), Lujza Rajner (ime moje majke koje sam usvojila radi knjiga).
Živeo Radio Beograd!
Živela Jugoslavija!
http://www.audioifotoarhiv.com/gosti%20sajta/LujzaRajner2.html
Sorry, neću se više ovim baviti!
Стављај и даље, МЕНИ, да не буде да се кријем иза других, јако се допадају сви твоји ретушеви... МЕНИ су одвратне старе и прљаве разгледнице....
... to si sad reko za razglednice i nikad više ! 8) ...
Како фотографија може да превари!
Већ сам помислио да је зграда десно палата "Албанија":
...али, изгледа да ово ипак није Београд. "Кнез Михајлова" ми је некако уска, зграда прекопута палате има више спратова него што би требало, а нема Прашке банке на ћошку иако би требала да се види..
Ово је, колико се сећам из неких других извора, требала да буде Будимпешта (опционо Букурешт)
Ако пронађем идентичну слику, окачићу.
Пронашао сам - ево и линка:
http://www.thefullwiki.org/Hungary_during_World_War_II
Доле је наведено: Street scene after the Siege of Budapest.
А ево и где је конкретна локација:
U ovoj kući u ulici Kralja Petra broj 1, u Beogradu,
živela je sa ćerkom i mužem Jelisaveta Božić, alijas Lujza RajnerTo su bili lepi dani, ali ne bez senke: Hitlerova pretnja se približavala. Blizu Kalemegdana je bio u glavnom jevrejski kraj Beograda i ja sam se sprijateljila sa mladim Jevrejkama i Mara se igrala sa jevrejskom decom. Jevrejski učenici su dolazili kod mene. Jevrejski lekari su nas lečili. Na Radio Beogradu najlepše je izgovarao srpski Heine Finger-Hut. I šta je konačno bilo sa njima svima? Jadnicima! Nisam želela ikad da se vratim na scenu tako tužnih uspomena!
Živeo Radio Beograd!
Živela Jugoslavija!
Хајне? (Хајнрих, Хенрих?) Фингерхут (Фингер-Хут?), предратни спикер Радио Београда:
Прошлу слику сам морао поново да поставим јер је било неких проблема са TinyPic-om, први пут ми се то дешава, надам се да неће прећи у навику.
Ову зграду смо помињали већ више пута, позната је по томе што воли да гори :) до сада три пута. Позната је као кућа Неде Николић.
Sorry, neću se više ovim baviti!
Ех, па сад...
Та, бавите се, Маестро, занимљиво је и једно и друго.
И ја, додуше, пре свега волим оригинал, али, интересантно је видети и извесна дотеривања, ради успоредбе и експериментисања.