Slika je već ranije detaljno “forenzirana” (Jovanova ili neka paralelna ulica). Jako je draga, kao iz međuprostora vremena, jedna od onih “bezvremenih” – malko u korist prizme fantazije. Trebalo ju je ponoviti i, eto, hop!, učinjeno! Gavrilo! Možda fali sublimirana žuta doza, projekcioni prah koji daje implozivnu svetlost, translucentni polen – da omogući svetlucavu statiku ebonita, balzam “značenjskog” ćilibara.
Sparna arena 1915. U pohodu su viteški “čuvari detinjstva” i grada, savremeni “Sveti ratnici” udubljeni u zadati “podpravac” (toponim: recimo, “Višnjićev pasaž”). Iz načelstva su nahija podgorskih gde hajdučija vlada. Ovde su “uhvaćeni” u dijaloškoj zagonetci s pratnjom malih Roma, ikri i iskri života. Ovi kao da bi da se otelove u vojsku. Onaj najmanji ima i “mač”. Nemoguća je gramziva interpretacija. I patrola i Romi su u sinergetskom sistemu, hodaju pomešanih otisaka. Doduše, možda je ostalo još malo nezlobivog aparthejda. Kada je privrženost bezopasna, mnogi se njome kite. A Romi, bar ovi mali kosmopoliti, obožavaju neizvesno – i svoje srpske idole, svoj parentalni “duboki ja”. Postoji neka porodična figuralnost. Ali u rolni rata, nema više pogona na dečji smeh.
Fotografija ne samo da vraća tenziju vremena, ona je i koncentriše a patrola je tu da preduhitri izglednost budućeg. Ona se i otisnula u buduće, razlamajući kategoriju vremena, i sada istovremeno prolazi kroz sve epohe. Nema hirova značajnih pogleda; hod je u ritmu neimenovanih obećanja različitih programa pakla. Dakle, ne manjka ni apokaliptična dimenzija. Očekivana je svaka iracionalnost u zategnutoj realnosti koja je i sama lobotomisana lobotomom rata. Kaldrma je kao opsena od nultih tačaka zaraslih u vlati anticipacija budućih tehnoloških čuda mehanizacije u sada tako sumornoj i otuđenoj Jovanovoj. Objektiv nije vršio “pritisak na ulogu” osamosvešćenjem, ne “montira” realnost, pa postoji spontano krijumčarenje eshatološkog, biblijskog, skoro psalmodičnog, obrasca ponašanja.
Dobra vojsko! u crtama vaših lica otkrivamo svoje pravo lice! U mraku tuđih shvatanja, zapadnjačkog “humanističkog” levičarenja, na putu u zajednički sos sa EU (zemljama osvojenih naroda Evrope), čuvaćemo vas na forumu u ovom medaljonu. Ne dopustite da vas zaboravimo! g.
Baš lepo sročeno, kako to samo Građank-o ume. Nadahnut i zapahnut izrekao je upravo ono što sam ja osećao kada sam prvi put ugledao ovu sliku neznajući da li je u pitanju gazda Jovan ili gazda Jevrem.
Još je po kaldrmi utkan maslačak i neće dugo vremena proći dok ova lipa ne požuti i ova mala kolona ratnika ne završi podno bedema našeg grada. O sudbini dece možemo samo da slutimo...
Iako sam svoje detinjstvo proveo upravo po istim ovim zidinama, tek pro[log leta zapalio sam voštanicu i prekrstio se pod ovim neobičnim raspećem i pred rešetkama kosturnice gde počiva ova vojska.
Neka mi oproste.
Prva interna propedevtička klinika (ma šta to značilo)
Jutros sam imao zadovoljstvo da, čekajući na EHO mojih masnih arterija, prisustvujem neobičnoj izložbenoj postavci u čekaonici Interne B klinike.
Runde će mi zasigurno zavideti, a Gradjank-o verovatno zna gde je ovo. Izvukao sam foto-sokoćalo u probao ovo da uslikam. Iz prvog pokušaja nije mi uspelo. Refleksija zbog zastakljene fotografije primorala me je da je skinem sa zida.
Ljudi sede i gledaju - verovatno misle: „Ovaj je pogrešio kliniku”. Opet sam probao, sklonio se od direktnog svetla ali - ćorak. Vratio sam sliku na svoje mesto. Prosto nisam verovao da naš forum ostane siromašan za ovako lep dokument.
Onda sam opet ustao, skinuo i sliku i staklo. To je za dve žene koje su sedele sigurno bio šok i potvrda da sam definitivno pogrešio ustanovu. Ali isplatilo se.
Oprostite mi što sam vas udavio, ali morao sam ovo sa nekim da podelim. Ima još dve slike ali nisu po mom ukusu jer na njima nema ljudi. Ako neko poželi - neka izvoli. Maksilofacijalna nije daleko.
Baš lepo sročeno, kako to samo Građank-o ume. Nadahnut i zapahnut izrekao je upravo ono što sam ja osećao kada sam prvi put ugledao ovu sliku neznajući da li je u pitanju gazda Jovan ili gazda Jevrem.
Još je po kaldrmi utkan maslačak i neće dugo vremena proći dok ova lipa ne požuti i ova mala kolona ratnika ne završi podno bedema našeg grada. O sudbini dece možemo samo da slutimo...
Iako sam svoje detinjstvo proveo upravo po istim ovim zidinama, tek pro[log leta zapalio sam voštanicu i prekrstio se pod ovim neobičnim raspećem i pred rešetkama kosturnice gde počiva ova vojska.
Neka mi oproste.
Runde će mi zasigurno zavideti, a Gradjank-o verovatno zna gde je ovo. Izvukao sam foto-sokoćalo u probao ovo da uslikam. Iz prvog pokušaja nije mi uspelo. Refleksija zbog zastakljene fotografije primorala me je da je skinem sa zida.
Ljudi sede i gledaju - verovatno misle: „Ovaj je pogrešio kliniku”. Opet sam probao, sklonio se od direktnog svetla ali - ćorak. Vratio sam sliku na svoje mesto. Prosto nisam verovao da naš forum ostane siromašan za ovako lep dokument.
Onda sam opet ustao, skinuo i sliku i staklo. To je za dve žene koje su sedele sigurno bio šok i potvrda da sam definitivno pogrešio ustanovu. Ali isplatilo se.
Oprostite mi što sam vas udavio, ali morao sam ovo sa nekim da podelim. Ima još dve slike ali nisu po mom ukusu jer na njima nema ljudi. Ako neko poželi - neka izvoli. Maksilofacijalna nije daleko
Pa nisi pogrešio kliniku...i u "onoj" klinici su rešetke na prozorima!
Uz najbolje želje da su arterije O.K!