Преузето са сајта Завода за заштиту споменика културе града Београда:
Цитат:
Др Арчибалд Рајс, Швајцарац, хемичар, доктор природних наука, експерт за кривично право и судску медицину,
на позив српске владе дошао је у Србију 1914. године да у својству неутралне личности изврши увиђај у недела
аустроугарске војске у Мачви. Током Првог светског рата као иследник краљевске српске владе и војске прикупљао
је документа о злочинима почињеним у Србији и о њима обавештавао светску јавност, као добровољац учествовао
у рату и са српском војском прешао преко Албаније. После рата остао је да живи у Београду, где је и умро 1929. године.
У знак народне захвалности, др Арчибалду Рајсу је 1921. године поклоњен плац у Топчидеру на коме је он по пројекту
грађевинара Лазара Лацковића подигао кућу, коју је назвао вила „Добро поље“, у знак сећања на место у Македонији
где се одиграла једна од пресудних битака на Солунском фронту 1918 године. Кућа је изграђена по угледу на сеоске куће.
Једноставна, приземна, са само четири просторије, имала је као акценат трем са три лука на два дрвена стуба обојена
бојама српске државне заставе. Унутрашњост куће била је уређена у духу Рајсових идеја о српском селу, његовом духу
и менталитету, са жељом да асоцира на земљу и људе које је искрено волео.
Булевар Војводе Мишића 73, Рајсова кућа „Добро поље“:
Следећа фотографија сликана у Македонској испред старе зграде Политике. Рајс је први здесна. Наредне две су испред Рајсове куће.
На трећој је краљ Александар Карађорђевић.
Делић Рајсовог тестамента:
Цитат:
„...Што се тиче мојих смртних остатака, желим да се отвори моје тело, како би се из њега извадило срце; да се то срце стави у бокал
и једном приликом однесе на Кајмакчалан, где ће се, без закопавања, ставити поред црквице. Ја сам волео српску земљу и драга ми је
помисао да ће моје срце почивати и нестати на најпоноснијем врху српских земаља, близу другова које сам гледао како умиру.“
Жеља му је услишена и срце др Арчибалда Рајса пренето je на Кајмакчалан. Током II светског бугарски војници су, после окупације
Македоније, сломили урну и из ње извадили срце.
Гробница доктора Рудолфа Арчибалда Рајса на Топчидерском гробљу.
Након Другог светског рата држава је национализовала имовину др Арчибалда Рајса. Вила Добро поље је постала дечији диспанзер,
а затим су се 1963. године у њу уселили станари, који ту још увек живе. Објекат је данас заштићено културно добро града Београда,
међутим имовинско-правни односи већ годинама нису решени.
Ovo su fotke mome srcu mile! To jest, relativno, - ali na njima za mene vreme samo po sebi "provejava". Nema puno takvih fotografija, molim pokorno, iako su sve stare. Ipak su retke stare al' zivotne! Dugujem definiciju"zivotnosti" = to jednom drugom prilikom! g.
Dr Arcibald Rajs je obozavao Srbe junake! Malo smo mi Dr Rajsa i izdegenerisali! Al' je njegova, iako homoseksualno obojena (pa sta!), ljubav bila jaca od nase sopstvene "muske" nazovi-ljubavi koja se uvek ispostavljala kao mrznja, diverzija. Ko zivi u kuci Dr Rajsa danas je bezpredmentno! Al' ako se Rajs zrtvovao za Srbe, to vec dobrano znaci da mi ipak vredimo. Davno bi nas on "sutnuo" da nismo vredeli.
I ne vidim toboznji "nestanak" Srba kao problem sve dok se slavi Rastislav Nemanjic, i smatram savremenu omladinu (cak i pijane, povracajuce, urbane "luzere" po parkovima i haustorima!) kompetentijom od nas stari(ji)h. Mi samo necemo, 'ama suvise nam je zenirajuce, da s tim "luzerima" udjemo u direktan dijalog, da malo pridjemo toj nasoj "goloj" deci. 'Ama samo minimum paznje traze! Naime, oni nama, boze moj!, nocu galame i "ne daju nam da spavamo" - 'neoprostiv greh'. Urlicu preglasno, brate - a to je njihov krik za urgentnu pomoc, alarm onih koji se dave za pruzenu ruku. Mi treba da pridjemo tim alkoholicama i narkomanima Beograda a ne oni nama. Umesto "noci muzeja" neka bude "noc divljih Beograda" - i da im mi pridjemo s pogacom i solju ( oko 03.00 ujutru! - kada oni to nebi ocekivali). Nek bidne samo jedan jedini put - i to ce biti i ostati zauvek! A ne da zovemo policiju da pijane galamdzije udalji da bi mirno spavali (pa mi sutra idemo nam posao!)! Te pijane galamdzije su POSLEDNJA ( I PRVA) ODBRANA BEOGRADA [ za koju trenutno nemamo vece potrebe! ] - koja nikada necemo biti mi, fini, visokoobrazovani, arhitekte, lekari, advokati, biznismeni, politicari, ... .... !
Zamislite ovu "nemogucu" scenu (ali za Srbiju ona nije nemoguca jer smo se mi vinuli istorijski i daleko, daleko vise): Noc! Pred vasom kucom krici pijanih devojaka i mladica i malo je verovatno da ce brzo otici i da cete vi ugrabiti malo sna! E, bas tada: na vasoj veoma cenjenoj zgradi se otvara kapija i izlaze nasmejani, oko 3.00 am!, predstavnici kuce (recimo 7 - 8 osoba), oni se i predstavljaju kao takvi i donose neku zakusku, salatu, napitke ali i zestoki alkohol! I to im se tuna posluzi, POSLEDNJOJ ODBRANI BEOGRADA (kojoj sada ne mozete da previjate rane)! A sto i da ne, na njima sve ostaje! Nisam taj test licno obavio, ali sasvim drugacije bi se tad ti "goli sinovi" ponasali narednih noci - i cenili bi vas san i vas sutrasnji pregalacki rad ( a koliko je on cesto isprazan i bez vece vrednosti ). I postideli bi se mozda. Jer oni jesu ziva kosturnica odbrane Beograda svih vremena. Pocujte im vapaje i krike "koji nadmasuju razumevanje". Tako bi Srbija sebe kompletno obnovila i to za jednu jedinu "noc divljih" i to jednim najocinskijim/majcinskim manirom! Jel' bi nas to mnogo kostalo? K...c bi nas to kostalo (izvinjavam se Vukomanu i apostolima foruma)! A ti alkoholni junaci nikada vam nece traziti da ih ponovo srecete s pogacom i solju u 03.00 am - jednom jedino ta paznja ce biti, verujte, dovoljna zanavek! Jer oni nose, pssssssssssssssssssssst!... prikrivene i nevidljive Karadjordjeve zvezde s macevima i ordenje Sv. Save, nikada nedodeljene. Budimo u takvom gestu mi prvi u svetu - jer nema tome presedana! Kao sto smo u mnogo toga prvi u svetu! Budimo mi Beogradjani opet i opet prvi u svetu u ovom aktu kao sto su i Novak i drugi mladi Srbije! Jer prvastvo i inicijativa kreacije - to je nama u krvi. Kao i bunt. To nam i ne oprastaju, i nece!
Pa mi znamo: nije Srbe (svi su bili nepismeni) pod turcima spasla ljubav za znanjem, obrazovanjem, prosvetiteljstvom Dositijevim i naukom vec vernost svojoj veri, majcinskom amanetu, cak i vise od toga - nemanjicskom predanju. U nekoj buducnosti, pradedovski amanet svakako ce biti i neki kompujterski program. Sto je sasvim u redu - jer, ipak, ostaje pradedovski!
Lako je "srbovati" iz Beograda, al' srbuj srpski sine u Makedoniji, Hrvatskoj i Sloveniji. Da ne bude zabune, ne srbujem, to mi je i odurno i izdajnicki prema onim pravim, neznanim, srbima koji cak ni u Srbiji nisu, vec zelim da svi, bar u jednom jedinom nocnom aktu sabornosti, dogovorno, pruzimo ruku nasoj poslednjoj urbanoj odbrani ( ne i luzerima ) u "noci divljih Srbije". gradjank
Старо (Ташмајданско) гробље, надгробна капела породице Маринка Радовановића, срушена 1940.
Преузето са сајта Завода за заштиту споменика културе града Београда:
на позив српске владе дошао је у Србију 1914. године да у својству неутралне личности изврши увиђај у недела
аустроугарске војске у Мачви. Током Првог светског рата као иследник краљевске српске владе и војске прикупљао
је документа о злочинима почињеним у Србији и о њима обавештавао светску јавност, као добровољац учествовао
у рату и са српском војском прешао преко Албаније. После рата остао је да живи у Београду, где је и умро 1929. године.
У знак народне захвалности, др Арчибалду Рајсу је 1921. године поклоњен плац у Топчидеру на коме је он по пројекту
грађевинара Лазара Лацковића подигао кућу, коју је назвао вила „Добро поље“, у знак сећања на место у Македонији
где се одиграла једна од пресудних битака на Солунском фронту 1918 године. Кућа је изграђена по угледу на сеоске куће.
Једноставна, приземна, са само четири просторије, имала је као акценат трем са три лука на два дрвена стуба обојена
бојама српске државне заставе. Унутрашњост куће била је уређена у духу Рајсових идеја о српском селу, његовом духу
и менталитету, са жељом да асоцира на земљу и људе које је искрено волео.
Булевар Војводе Мишића 73, Рајсова кућа „Добро поље“:
Следећа фотографија сликана у Македонској испред старе зграде Политике. Рајс је први здесна. Наредне две су испред Рајсове куће.
На трећој је краљ Александар Карађорђевић.
Делић Рајсовог тестамента:
и једном приликом однесе на Кајмакчалан, где ће се, без закопавања, ставити поред црквице. Ја сам волео српску земљу и драга ми је
помисао да ће моје срце почивати и нестати на најпоноснијем врху српских земаља, близу другова које сам гледао како умиру.“
Жеља му је услишена и срце др Арчибалда Рајса пренето je на Кајмакчалан. Током II светског бугарски војници су, после окупације
Македоније, сломили урну и из ње извадили срце.
Гробница доктора Рудолфа Арчибалда Рајса на Топчидерском гробљу.
И још један цитат одавде:
а затим су се 1963. године у њу уселили станари, који ту још увек живе. Објекат је данас заштићено културно добро града Београда,
међутим имовинско-правни односи већ годинама нису решени.
Ovo su fotke mome srcu mile! To jest, relativno, - ali na njima za mene vreme samo po sebi "provejava". Nema puno takvih fotografija, molim pokorno, iako su sve stare. Ipak su retke stare al' zivotne! Dugujem definiciju"zivotnosti" = to jednom drugom prilikom! g.
А како ово може да се скине?
Dr Arcibald Rajs je obozavao Srbe junake! Malo smo mi Dr Rajsa i izdegenerisali! Al' je njegova, iako homoseksualno obojena (pa sta!), ljubav bila jaca od nase sopstvene "muske" nazovi-ljubavi koja se uvek ispostavljala kao mrznja, diverzija. Ko zivi u kuci Dr Rajsa danas je bezpredmentno! Al' ako se Rajs zrtvovao za Srbe, to vec dobrano znaci da mi ipak vredimo. Davno bi nas on "sutnuo" da nismo vredeli.
I ne vidim toboznji "nestanak" Srba kao problem sve dok se slavi Rastislav Nemanjic, i smatram savremenu omladinu (cak i pijane, povracajuce, urbane "luzere" po parkovima i haustorima!) kompetentijom od nas stari(ji)h. Mi samo necemo, 'ama suvise nam je zenirajuce, da s tim "luzerima" udjemo u direktan dijalog, da malo pridjemo toj nasoj "goloj" deci. 'Ama samo minimum paznje traze! Naime, oni nama, boze moj!, nocu galame i "ne daju nam da spavamo" - 'neoprostiv greh'. Urlicu preglasno, brate - a to je njihov krik za urgentnu pomoc, alarm onih koji se dave za pruzenu ruku. Mi treba da pridjemo tim alkoholicama i narkomanima Beograda a ne oni nama. Umesto "noci muzeja" neka bude "noc divljih Beograda" - i da im mi pridjemo s pogacom i solju ( oko 03.00 ujutru! - kada oni to nebi ocekivali). Nek bidne samo jedan jedini put - i to ce biti i ostati zauvek! A ne da zovemo policiju da pijane galamdzije udalji da bi mirno spavali (pa mi sutra idemo nam posao!)! Te pijane galamdzije su POSLEDNJA ( I PRVA) ODBRANA BEOGRADA [ za koju trenutno nemamo vece potrebe! ] - koja nikada necemo biti mi, fini, visokoobrazovani, arhitekte, lekari, advokati, biznismeni, politicari, ... .... !
Zamislite ovu "nemogucu" scenu (ali za Srbiju ona nije nemoguca jer smo se mi vinuli istorijski i daleko, daleko vise): Noc! Pred vasom kucom krici pijanih devojaka i mladica i malo je verovatno da ce brzo otici i da cete vi ugrabiti malo sna! E, bas tada: na vasoj veoma cenjenoj zgradi se otvara kapija i izlaze nasmejani, oko 3.00 am!, predstavnici kuce (recimo 7 - 8 osoba), oni se i predstavljaju kao takvi i donose neku zakusku, salatu, napitke ali i zestoki alkohol! I to im se tuna posluzi, POSLEDNJOJ ODBRANI BEOGRADA (kojoj sada ne mozete da previjate rane)! A sto i da ne, na njima sve ostaje! Nisam taj test licno obavio, ali sasvim drugacije bi se tad ti "goli sinovi" ponasali narednih noci - i cenili bi vas san i vas sutrasnji pregalacki rad ( a koliko je on cesto isprazan i bez vece vrednosti ). I postideli bi se mozda. Jer oni jesu ziva kosturnica odbrane Beograda svih vremena. Pocujte im vapaje i krike "koji nadmasuju razumevanje". Tako bi Srbija sebe kompletno obnovila i to za jednu jedinu "noc divljih" i to jednim najocinskijim/majcinskim manirom! Jel' bi nas to mnogo kostalo? K...c bi nas to kostalo (izvinjavam se Vukomanu i apostolima foruma)! A ti alkoholni junaci nikada vam nece traziti da ih ponovo srecete s pogacom i solju u 03.00 am - jednom jedino ta paznja ce biti, verujte, dovoljna zanavek! Jer oni nose, pssssssssssssssssssssst!... prikrivene i nevidljive Karadjordjeve zvezde s macevima i ordenje Sv. Save, nikada nedodeljene. Budimo u takvom gestu mi prvi u svetu - jer nema tome presedana! Kao sto smo u mnogo toga prvi u svetu! Budimo mi Beogradjani opet i opet prvi u svetu u ovom aktu kao sto su i Novak i drugi mladi Srbije! Jer prvastvo i inicijativa kreacije - to je nama u krvi. Kao i bunt. To nam i ne oprastaju, i nece!
Pa mi znamo: nije Srbe (svi su bili nepismeni) pod turcima spasla ljubav za znanjem, obrazovanjem, prosvetiteljstvom Dositijevim i naukom vec vernost svojoj veri, majcinskom amanetu, cak i vise od toga - nemanjicskom predanju. U nekoj buducnosti, pradedovski amanet svakako ce biti i neki kompujterski program. Sto je sasvim u redu - jer, ipak, ostaje pradedovski!
Lako je "srbovati" iz Beograda, al' srbuj srpski sine u Makedoniji, Hrvatskoj i Sloveniji. Da ne bude zabune, ne srbujem, to mi je i odurno i izdajnicki prema onim pravim, neznanim, srbima koji cak ni u Srbiji nisu, vec zelim da svi, bar u jednom jedinom nocnom aktu sabornosti, dogovorno, pruzimo ruku nasoj poslednjoj urbanoj odbrani ( ne i luzerima ) u "noci divljih Srbije". gradjank