U autobiografskom štivu «Počeci kinematografije u Austrougrskoj, Subotica 1940) Aleksandar Lifka piše:»...Svojevremeno, kao student, kupio sam jednu oveću laternu magiku, sa kojom sam poznanicima i školskim kolegama priređivao šredstave. Moj glavni adut bio je hromatrop i jedna pokretna slika. Jedan poslastičar na tacni je nosio veliku tortu. Pomicanjem jedne drške iskočila bi devojčica, koja bi drugim pokretom, prema želji, ponovo nestala...»
Pomalo u senci imena Aleksandra stoji i danas ime njegovog rođenog brata Karla (Dragutina) jer je za oboje važno istaći da su pioniri filma u Evropi. O tome čitamo u navedenoj autobiografiji, koja je pisana u množini, jer se kaže da baraća nisu prikazivali samo gotove kupljene filmove već su imali i svoju kameru, kojom su u svim većim gradovima snimali filmove koje su posle nekoliko dana prikazivali publici. Najveći deo tih filmova je vremenom pogubljen, a izgubila se, istm potmulim učinkom vremena i zaborava iz sećanja i ime Aleksandrovog brata, Dragutina, Karla Lifke.
Uzbudljiva biografija prolazi kroz brojne gradove tadašnje Evrope: Aleksandar je rođen u Brašovi (Rumunija), školovan u Žatecu (Čehoslovačka), u Beču izučava elektrotehniku, stiže čak do Pariza. Postaje sledbenik znamenitog Limijera, o njegovim kinematografskim poduhvatima piše sva ondašnja štampa Pariza, Linca, Trsta, Sarajeva, Mostara.
U Suboticu stiže početkom veka, njegove pokretne slike oglašavaju se na plakatima koje građanstvo može da vidi prilikom povratka sa pijace, prilikom odlaska u grad, u promenadu.
Stalno se nastanjuje u gradu, daje predstave i ovde otvara stalni kinematograf - bioskop. Prvi ovde počinje da snima običaje naroda ovog kraja, značajne sportske i društvene događaje. Ali pre zgrade u kojima je prikazovao filmove, postojala je epoha šatora, jedan takav bio je dugo vremena postavljen na Žitnom trgu u centru grada.
«Nove šatore za 900 osoba sagradili smo 1906. godine, koji su već bili prvorazredno opremljeni i svugde smo postizali veliki uspeh. Portali su bili fino oblikovani, pozlaćeni i ukrašeni uljanim slikama. Konture šatora bile su naznačene stotinama sijalica, a bilo je i deset lučnih lampi i reflektora, pa je sve plivalo u moru svetlosti. Unutrašnja oprema bila je sasvim kao u pozorištu: stolice na sklapanje, tapacirane, presvučene finim somotom, lože i električna ventilacija...Personal se sastojao od 15 lica, koje smo izdražavali i hranili. Imali smo sekretara, operatera,elektromehaničara,mašinistu, ložača, dva kasira i ostali pomoćni personal».
Još za života Aleksandar Lifka je muzeju Jugoslovenske kinoteke u Beogradu predao n čuvanje četiri svoja filma. Deo njegove ostavštine može se videti u Istorisjkom arhivu u Subotici i Gradskom muzeju u Subotici - ovde se čuva i deo porodičnog nameštaja i ličnih predmeta stečenih dugogodišnjim radom. Uspomenu na njega čuva i Međunarodni filmski festival na Paliću.
Иза Ђинђића је Зоран Луковић, власник рссторана Верди.
Поштовани форумаши.
Донета је одлука. Мења се провајдер под хитно.
Поздрав!
ALEKSANDAR LIFKA (1880 – 1952)
Pomalo u senci imena Aleksandra stoji i danas ime njegovog rođenog brata Karla (Dragutina) jer je za oboje važno istaći da su pioniri filma u Evropi. O tome čitamo u navedenoj autobiografiji, koja je pisana u množini, jer se kaže da baraća nisu prikazivali samo gotove kupljene filmove već su imali i svoju kameru, kojom su u svim većim gradovima snimali filmove koje su posle nekoliko dana prikazivali publici. Najveći deo tih filmova je vremenom pogubljen, a izgubila se, istm potmulim učinkom vremena i zaborava iz sećanja i ime Aleksandrovog brata, Dragutina, Karla Lifke.
Uzbudljiva biografija prolazi kroz brojne gradove tadašnje Evrope: Aleksandar je rođen u Brašovi (Rumunija), školovan u Žatecu (Čehoslovačka), u Beču izučava elektrotehniku, stiže čak do Pariza. Postaje sledbenik znamenitog Limijera, o njegovim kinematografskim poduhvatima piše sva ondašnja štampa Pariza, Linca, Trsta, Sarajeva, Mostara.
U Suboticu stiže početkom veka, njegove pokretne slike oglašavaju se na plakatima koje građanstvo može da vidi prilikom povratka sa pijace, prilikom odlaska u grad, u promenadu.
Stalno se nastanjuje u gradu, daje predstave i ovde otvara stalni kinematograf - bioskop. Prvi ovde počinje da snima običaje naroda ovog kraja, značajne sportske i društvene događaje. Ali pre zgrade u kojima je prikazovao filmove, postojala je epoha šatora, jedan takav bio je dugo vremena postavljen na Žitnom trgu u centru grada.
«Nove šatore za 900 osoba sagradili smo 1906. godine, koji su već bili prvorazredno opremljeni i svugde smo postizali veliki uspeh. Portali su bili fino oblikovani, pozlaćeni i ukrašeni uljanim slikama. Konture šatora bile su naznačene stotinama sijalica, a bilo je i deset lučnih lampi i reflektora, pa je sve plivalo u moru svetlosti. Unutrašnja oprema bila je sasvim kao u pozorištu: stolice na sklapanje, tapacirane, presvučene finim somotom, lože i električna ventilacija...Personal se sastojao od 15 lica, koje smo izdražavali i hranili. Imali smo sekretara, operatera,elektromehaničara,mašinistu, ložača, dva kasira i ostali pomoćni personal».
Još za života Aleksandar Lifka je muzeju Jugoslovenske kinoteke u Beogradu predao n čuvanje četiri svoja filma. Deo njegove ostavštine može se videti u Istorisjkom arhivu u Subotici i Gradskom muzeju u Subotici - ovde se čuva i deo porodičnog nameštaja i ličnih predmeta stečenih dugogodišnjim radom. Uspomenu na njega čuva i Međunarodni filmski festival na Paliću.
http://www.regional.rs/p/kojeko/0/630
... Bonđorno :)...
WE WILL BUILD THE RAILWAY AND RAILWAY WILL BUILD US