Фруг, да ли ти знаш како то да се твоја слика код мене изгубикла због кршења ауторства а код тебе стоји? Очигледно је да сам је преузео од тебе јер је у цитирању твог поста који је одмах изнад мог. Или можда идиотска машина само чврсто поштује наређење у виду програма којим је "накљукана"?
Прво сам ту своју слику без жига ставио на imаge-shack-у, па потом је избрисао да бих додао жиг, а затим је '' потписану'' вратио на исто место.
Отвори мој пост, копирај само ту слику, отвори и промени твој пост и врати ће се ... као бела Лала-е...
Сад ми је лакнуло, већ сам мислио да ће уследити тужба за плагијат. Немам времена да се бавим сад исправкама, поправкама, допунама, ко буде хтео - схватиће да је Црни Лале направио хаос. Ови овде дозивају сво време Кара-овај, Кара-онај, ево им сад Кара Лалета.
Порука за Кара Лалета: ако ти треба слика за ГСП повластицу сигурно ћеш наћи неку адекватну на порталима европских зоо вртова.
... ne znam Zvezdarka gde si pokupila ovog Laleta koji potpisuje postove koje sam stavljao, a bogami i fotke i razglednice iz moje kolekcije ... svaka čast za majstora ! ... pošto čovek očigledno kao zapeta puška prati ovdašnju temu (iz autorski razloga) , verovatno je ukapirao da se sa potpisima može kako hoće, i onako se to kasnije sve izvrne ruglu, a autori koji ulože vreme, trud, sredstva i sve ostalo, kasnije bivaju ismejani - ko im je kriv budalama ! ...
... u tom smislu vrlo je poučan članak iz Politike o Arčibaldu Rajsu iz 1927. godine koji je jutros postovao Joca Ristić - prilike se u Srbiju nažalost nisu promenile ni za milimetar - a zato i jesmo tu gde jesmo ...
... Aferim ! ...
E, moj druže po patnji - ovo je taj gorak osećaj koji sam više puta osetio.
Ajde što te prepišu, preslikaju i presnime, nego još i autorski laleški lezilebovićski pečat ture, e da bi bili oni "autori" svega toga.
Vrlo redovna pojava - sa fotografijama, snimcima, svakakvim zapisima.
Ponekad dođe čoveku da stavi i okači nešto, čisto da se vidi kojom će (svemirskom) brzinom biti "pretabano". Tipujem, najviše dva, tri dana.
... ma ne gajim ja nikakve iluzije po tom pitanju - a uostalom, vidi se koja je čoveku tematika najbliža J) ...
Сад кукате на Биг Лалета, а како је било мом колеги Пеђи кад је видео слике из ваздуха?
Кад сам пре десетак година ушао у свет интернета, мој другар који ме је увео одмах ми је рекао да водим рачуна шта пишем - чак и у приватним мејловима - јер оно што пустим на нет је исто као да сам окачио на огласну таблу. Дакле, после "качења" нема кајања.
... ne znam Zvezdarka gde si pokupila ovog Laleta koji potpisuje postove koje sam stavljao, a bogami i fotke i razglednice iz moje kolekcije ... svaka čast za majstora ! ... pošto čovek očigledno kao zapeta puška prati ovdašnju temu (iz autorski razloga) , verovatno je ukapirao da se sa potpisima može kako hoće, i onako se to kasnije sve izvrne ruglu, a autori koji ulože vreme, trud, sredstva i sve ostalo, kasnije bivaju ismejani - ko im je kriv budalama ! ...
... u tom smislu vrlo je poučan članak iz Politike o Arčibaldu Rajsu iz 1927. godine koji je jutros postovao Joca Ristić - prilike se u Srbiju nažalost nisu promenile ni za milimetar - a zato i jesmo tu gde jesmo ...
... Aferim ! ...
E, moj druže po patnji - ovo je taj gorak osećaj koji sam više puta osetio.
Ajde što te prepišu, preslikaju i presnime, nego još i autorski laleški lezilebovićski pečat ture, e da bi bili oni "autori" svega toga.
Vrlo redovna pojava - sa fotografijama, snimcima, svakakvim zapisima.
Ponekad dođe čoveku da stavi i okači nešto, čisto da se vidi kojom će (svemirskom) brzinom biti "pretabano". Tipujem, najviše dva, tri dana.
... ma ne gajim ja nikakve iluzije po tom pitanju - a uostalom, vidi se koja je čoveku tematika najbliža J) ...
Сад кукате на Биг Лалета, а како је било мом колеги Пеђи кад је видео слике из ваздуха?
Кад сам пре десетак година ушао у свет интернета, мој другар који ме је увео одмах ми је рекао да водим рачуна шта пишем - чак и у приватним мејловима - јер оно што пустим на нет је исто као да сам окачио на огласну таблу. Дакле, после "качења" нема кајања.
... Izi, ne radi se o kačenju, kopiranju, preuzimanju - to se podrazumeva ... svojih fotki i razglednica sam se ja nagledao kojekuda onoliko ... radi se o tome da čovek svoj potpis opušteno stavlja na primerke iz moje zbirke ...
Ponekad mi se čini da sam onaj, davni Beograd, iz sredine prošlog veka, sanjao: sve je manje svedoka mog prisustva u njemu, a i grad se ondašnjeg sebe sve teže seća. Njegova najveća zgrada se, odonda, obezvredila i smanjila, pretvorila se u patuljasti neboder. A upravo sam ispred „Albanije“ video prizor koji već šezdeset godina vučem u pamćenju, i čiji se mogući smisao tek u svetlu sadašnje ekonomske krize nešto jasnije ocrtava.
Išao sam u prvi razred niže gimnazije, na Banovom brdu, a stanovao kojegde i kojekuda, na potezu između Kneževca i Dorćola, u tamnim sobičcima, seleći se s ocem koji je, kao poluseljak-poluradnik, pokušavao da se naseli u prestonici. Zaposlio se kao prodavac u jednoj papirnici preko puta Starog dvora. ... Vraćajući se s posla, otac je donosio veliki okrugli hleb, i ponešto za uz hleb. Preko dana sam se snalazio sam. Poslednju paru tankog džeparca sam ostavljao u „pionirskim restoranima“, uličnim kujnama otvorenim da bi se, u vremenu nemaštine, socijalističkom podmlatku obezbedila šolja toplog mleka sa rumenom kajzericom čiji je miris upućivao na plemićko, carsko poreklo tog peciva. Iz tog, herojskog razdoblja naše novije istorije – bio sam načelnik Pionirskog odreda! – najradije se sećam tih uličnih obroka. Jedan dečji restoran nalazio se u blizini paviljona „Cvijeta Zuzorić“, drugi na uglu Knez Mihajlove i Sedmog jula, a treći na Terazijama, ispred kuće Krsmanovića. Odrasli nisu imali pravo na tu divotu – mleka i kifli nije bilo dovoljno.
Idući u školu, jednog prolećnog jutra, zatekoh se na Terazijama, ispred kafane „Dušanov grad“. Ulica mirna i prazna, gradski saobraćaj se sprema da proradi. Najednom, pred izlog „Jugoslovenske knjige“, u prizemlju „Albanije“, izbi seljak sa volovskom zapregom. Mora da je izronio odozdo, iz Sremske ulice, koja onda nije bila podzidana, nego se ulivala ravno u Prizrensku. Obrevši se pred stubom na kojem je stajao ulični sat, seljak zaustavi volove i poče se u čudu osvrtati oko sebe. Sa zapregom na čijim su se točkovima vrtele guke skorenog blata, našao se, nevoljnik, u sasvim nepriličnom položaju. Dole, oko Zelenog venca, u vrhu Kameničke ulice, ispregnuti konji i volovi su običavali da satima iščekuju svršetak pijačnog dana, ali ovamo, na Terazijama, stoka nije imala pristupa…
Zalutala božja ovčica se brzo dohvati ulara, zavede volove u polukrug, i umače onamo otkuda je došla, skliznu niz Sremsku ulicu.
Kao da sam, onoga jutra, taj događaj jedini ja video; u svakom slučaju, na mene je ostavio neizbrisiv utisak. Ono što mi se, u prvi mah, prikazalo kao živopisna zgoda dostojna Sremčevog, Domanovićevog ili Glišićevog pera, s godinama će, malo-pomalo, dobijati značenje prelomnog civilizacijskog trenutka. Volovi u centru Beograda! Retke su prilike u kojima se centralni živac istorije do te mere razgolićuje. Hegel i Betoven su tok povesnog samoostvarivanja čuli u topotu Napoleonove konjice pod prozorima svojih radnih kabineta; beogradski ranoranioci su, onog jutra, damar veka mogli videti i čuti u posrtanju zalutale volovske zaprege u srcu svog grada. Prestoničke ulice su, u očekivanju prvih fijata 600[S1] , zvrjale poluprazne, ali za volove, ipak, na Terazijama nije bilo mesta. ... Oko 1955, stara seljačka zemlja će početi da ispreže stoku iz kola i plugova, kolski točkovi će završiti kao besmislena dekoracija u dvorištima drumskih mehana, jarmove će razapeti pod tremovima sporednih avlijskih zgrada, kao spomen-ploče hiljadugodišnje ruralne civilizacije, konačno izdahnule sredinom XX veka…
Прво сам ту своју слику без жига ставио на imаge-shack-у, па потом је избрисао да бих додао жиг, а затим је '' потписану'' вратио на исто место.
Отвори мој пост, копирај само ту слику, отвори и промени твој пост и врати ће се ... као бела Лала-е...
Сад ми је лакнуло, већ сам мислио да ће уследити тужба за плагијат.
Порука за Кара Лалета: ако ти треба слика за ГСП повластицу сигурно ћеш наћи неку адекватну на порталима европских зоо вртова.
Видим да нико неће да предложи датум нашег веома важног састанка. Ево:
среда, 20 сати, ресторан Чубура
Имамо два дана да се припремимо и одложимо остале обавезе. Бићемо умерени у ићу и пићу и лако издржати славу Св. Саву у четвртак.
Хоћемо ли?
Čubura u Pejtonu radi do 23 h. Ajde malo ranije, barem u 19 h!
Видим да нико неће да предложи датум нашег веома важног састанка. Ево:
среда, 20 сати, ресторан Чубура
Имамо два дана да се припремимо и одложимо остале обавезе. Бићемо умерени у ићу и пићу и лако издржати славу Св. Саву у четвртак.
Хоћемо ли?
Čubura u Pejtonu radi do 23 h. Ajde malo ranije, barem u 19 h!
može
... kako ćemo Lale - lako ćemo brale ! ...
... ne znam Zvezdarka gde si pokupila ovog Laleta koji potpisuje postove koje sam stavljao, a bogami i fotke i razglednice iz moje kolekcije ... svaka čast za majstora ! ... pošto čovek očigledno kao zapeta puška prati ovdašnju temu (iz autorski razloga) , verovatno je ukapirao da se sa potpisima može kako hoće, i onako se to kasnije sve izvrne ruglu, a autori koji ulože vreme, trud, sredstva i sve ostalo, kasnije bivaju ismejani - ko im je kriv budalama ! ...
... u tom smislu vrlo je poučan članak iz Politike o Arčibaldu Rajsu iz 1927. godine koji je jutros postovao Joca Ristić - prilike se u Srbiju nažalost nisu promenile ni za milimetar - a zato i jesmo tu gde jesmo ...
... Aferim ! ...
E, moj druže po patnji - ovo je taj gorak osećaj koji sam više puta osetio.
Ajde što te prepišu, preslikaju i presnime, nego još i autorski laleški lezilebovićski pečat ture, e da bi bili oni "autori" svega toga.
Vrlo redovna pojava - sa fotografijama, snimcima, svakakvim zapisima.
Ponekad dođe čoveku da stavi i okači nešto, čisto da se vidi kojom će (svemirskom) brzinom biti "pretabano". Tipujem, najviše dva, tri dana.
... ma ne gajim ja nikakve iluzije po tom pitanju - a uostalom, vidi se koja je čoveku tematika najbliža J) ...
Сад кукате на Биг Лалета, а како је било мом колеги Пеђи кад је видео слике из ваздуха?
Кад сам пре десетак година ушао у свет интернета, мој другар који ме је увео одмах ми је рекао да водим рачуна шта пишем - чак и у приватним мејловима - јер оно што пустим на нет је исто као да сам окачио на огласну таблу. Дакле, после "качења" нема кајања.
... kako ćemo Lale - lako ćemo brale ! ...
... ne znam Zvezdarka gde si pokupila ovog Laleta koji potpisuje postove koje sam stavljao, a bogami i fotke i razglednice iz moje kolekcije ... svaka čast za majstora ! ... pošto čovek očigledno kao zapeta puška prati ovdašnju temu (iz autorski razloga) , verovatno je ukapirao da se sa potpisima može kako hoće, i onako se to kasnije sve izvrne ruglu, a autori koji ulože vreme, trud, sredstva i sve ostalo, kasnije bivaju ismejani - ko im je kriv budalama ! ...
... u tom smislu vrlo je poučan članak iz Politike o Arčibaldu Rajsu iz 1927. godine koji je jutros postovao Joca Ristić - prilike se u Srbiju nažalost nisu promenile ni za milimetar - a zato i jesmo tu gde jesmo ...
... Aferim ! ...
E, moj druže po patnji - ovo je taj gorak osećaj koji sam više puta osetio.
Ajde što te prepišu, preslikaju i presnime, nego još i autorski laleški lezilebovićski pečat ture, e da bi bili oni "autori" svega toga.
Vrlo redovna pojava - sa fotografijama, snimcima, svakakvim zapisima.
Ponekad dođe čoveku da stavi i okači nešto, čisto da se vidi kojom će (svemirskom) brzinom biti "pretabano". Tipujem, najviše dva, tri dana.
... ma ne gajim ja nikakve iluzije po tom pitanju - a uostalom, vidi se koja je čoveku tematika najbliža J) ...
Сад кукате на Биг Лалета, а како је било мом колеги Пеђи кад је видео слике из ваздуха?
Кад сам пре десетак година ушао у свет интернета, мој другар који ме је увео одмах ми је рекао да водим рачуна шта пишем - чак и у приватним мејловима - јер оно што пустим на нет је исто као да сам окачио на огласну таблу. Дакле, после "качења" нема кајања.
... Izi, ne radi se o kačenju, kopiranju, preuzimanju - to se podrazumeva ... svojih fotki i razglednica sam se ja nagledao kojekuda onoliko ... radi se o tome da čovek svoj potpis opušteno stavlja na primerke iz moje zbirke ...
Daklem? Da rezervišem sad, u ovu sredu, Čubura u 19?! Ajd IZJAŠNJAVANJE!!!!
Ponekad mi se čini da sam onaj, davni Beograd, iz sredine prošlog veka, sanjao: sve je manje svedoka mog prisustva u njemu, a i grad se ondašnjeg sebe sve teže seća. Njegova najveća zgrada se, odonda, obezvredila i smanjila, pretvorila se u patuljasti neboder. A upravo sam ispred „Albanije“ video prizor koji već šezdeset godina vučem u pamćenju, i čiji se mogući smisao tek u svetlu sadašnje ekonomske krize nešto jasnije ocrtava.
Išao sam u prvi razred niže gimnazije, na Banovom brdu, a stanovao kojegde i kojekuda, na potezu između Kneževca i Dorćola, u tamnim sobičcima, seleći se s ocem koji je, kao poluseljak-poluradnik, pokušavao da se naseli u prestonici. Zaposlio se kao prodavac u jednoj papirnici preko puta Starog dvora. ... Vraćajući se s posla, otac je donosio veliki okrugli hleb, i ponešto za uz hleb. Preko dana sam se snalazio sam. Poslednju paru tankog džeparca sam ostavljao u „pionirskim restoranima“, uličnim kujnama otvorenim da bi se, u vremenu nemaštine, socijalističkom podmlatku obezbedila šolja toplog mleka sa rumenom kajzericom čiji je miris upućivao na plemićko, carsko poreklo tog peciva. Iz tog, herojskog razdoblja naše novije istorije – bio sam načelnik Pionirskog odreda! – najradije se sećam tih uličnih obroka. Jedan dečji restoran nalazio se u blizini paviljona „Cvijeta Zuzorić“, drugi na uglu Knez Mihajlove i Sedmog jula, a treći na Terazijama, ispred kuće Krsmanovića. Odrasli nisu imali pravo na tu divotu – mleka i kifli nije bilo dovoljno.
Idući u školu, jednog prolećnog jutra, zatekoh se na Terazijama, ispred kafane „Dušanov grad“. Ulica mirna i prazna, gradski saobraćaj se sprema da proradi. Najednom, pred izlog „Jugoslovenske knjige“, u prizemlju „Albanije“, izbi seljak sa volovskom zapregom. Mora da je izronio odozdo, iz Sremske ulice, koja onda nije bila podzidana, nego se ulivala ravno u Prizrensku. Obrevši se pred stubom na kojem je stajao ulični sat, seljak zaustavi volove i poče se u čudu osvrtati oko sebe. Sa zapregom na čijim su se točkovima vrtele guke skorenog blata, našao se, nevoljnik, u sasvim nepriličnom položaju. Dole, oko Zelenog venca, u vrhu Kameničke ulice, ispregnuti konji i volovi su običavali da satima iščekuju svršetak pijačnog dana, ali ovamo, na Terazijama, stoka nije imala pristupa…
Zalutala božja ovčica se brzo dohvati ulara, zavede volove u polukrug, i umače onamo otkuda je došla, skliznu niz Sremsku ulicu.
Kao da sam, onoga jutra, taj događaj jedini ja video; u svakom slučaju, na mene je ostavio neizbrisiv utisak. Ono što mi se, u prvi mah, prikazalo kao živopisna zgoda dostojna Sremčevog, Domanovićevog ili Glišićevog pera, s godinama će, malo-pomalo, dobijati značenje prelomnog civilizacijskog trenutka. Volovi u centru Beograda! Retke su prilike u kojima se centralni živac istorije do te mere razgolićuje. Hegel i Betoven su tok povesnog samoostvarivanja čuli u topotu Napoleonove konjice pod prozorima svojih radnih kabineta; beogradski ranoranioci su, onog jutra, damar veka mogli videti i čuti u posrtanju zalutale volovske zaprege u srcu svog grada. Prestoničke ulice su, u očekivanju prvih fijata 600[S1] , zvrjale poluprazne, ali za volove, ipak, na Terazijama nije bilo mesta. ... Oko 1955, stara seljačka zemlja će početi da ispreže stoku iz kola i plugova, kolski točkovi će završiti kao besmislena dekoracija u dvorištima drumskih mehana, jarmove će razapeti pod tremovima sporednih avlijskih zgrada, kao spomen-ploče hiljadugodišnje ruralne civilizacije, konačno izdahnule sredinom XX veka…