Posmatrač jedne fotografije reaguje u prvom momentu samo emocionalno i ako se njegov pogled zaustavi kod fotografije duže od tri sekunde, on će fotografiju analizirati sa vlastitim estetskim iskustvom, da bi i razumeo zbog čega mu se fotografija dopada ili je ne može "da vidi očima". Svako ima pravo na vlastitu ocenu, koja ne mora da se podvrgne okovima političke korektnosti i činjenici, da će neko drugi imati drugačije mišljenje.
Slučaj je hteo da vidimo dve fotografije jednu ispod druge, koje imaju zajedničke osobine: Obe se snimljene iz "žablje" perspektive sa nužno dominirajućim kosim linjama. I tu prestaje svaka sličnost.
Prva fotografija izazva kod mene odbojnost i druga oduševljenje. I uvek ponovo se vraćam fotografijama da bih i razumeo moju reakciju.
Prva fotografija prikazuje staru, propadajuću kuću, koja na njenom pročelju zrači historijom i prohujalim vremenom - što je u suštini veoma zahvalni fotografski motiv.
Na fotografiji ja na žalost ne vidim ništa od toga. Vidim samo haos i nesposobnost autorice da nam pokloni emocionalnu srž te stare zgrade.
Upornost i tvrdoglavost u službi konsekventnog provođenja vlastitog "poetskog stila sa dominirajućim kosim perspektivama", koliko ja znam, nisu nikada bili sredstva fotografske estetike.
Druga fotografija odmah prikuje pogled sa magičnom jednostavnošću, tek kasnije postajemo svesni, da je to savršeno uspela dekoracija, kojoj uspeva da prevaziđe krst zlatnog reza. Dekoracija, ali koja zrači atmosferom i koja ne otkriva njenu tajnu. (Delo koje sakriva svoju tajnu je za mene najvažnija karakteristika bilo koje umetnosti). Nije potrebno da znamo koja je to i kakva zgrada, važnija je njena životnost, postignuta i srećnim trenutkom, kada je nisko sunce plastično osvetlilo fasadu.
Fotografija dozvoljava mnoge asocijacije, ona me čak odvede do kineske ili japanske arhitekture. Blage boje neba harmoniraju dobro sa okerom zgrade.
Na fotografiji ne vidim ništa nakinđurenog, ona je čista, jednostavna i prozračna lepota.
"Profesor".
Ni budućnost nije više to, šta je nekad bila! - Karl Valentin.
E, hvala, hvala, ovo je Zemun ako se ne varam. Lepo je videti da ima ljudi koji te stare automobile održavaju u zavidnom stanju, ovaj Wagen je jedan od takvih. Pantapito, odlično si uhvatio ovu igru svetlosti, auto kao da se smeška ovako usnimljen, ima gotovo ljudski izraz, to su bile naivne šezdesete-sedamdesete godine kada su dizajneri davali svojim kreacijama benigne crte, danas nema auta koji nije besan, namršten, gadan, a valjda je i samo vreme danas takvo.
P.S. Pretpostavljam da si imao razlog zašto si ovako kropnuo gornji deo slike...
Jao gornji deo. Nisam cropnuo, falio mi širi objektiv ali sam se nadao da sam ipak uhvatio ceo auto. Ipak nisam, nema veze, nije ovo neka epohalna fotka. Iza mene je bila betonska žardinjera, nisam mogao više nazad. Ustvari, mogao sam jedino da se penjem na nju. U pitanju je analogni Zenit. I jeste Zemun
Posmatrač jedne fotografije reaguje u prvom momentu samo emocionalno i ako se njegov pogled zaustavi kod fotografije duže od tri sekunde, on će fotografiju analizirati sa vlastitim estetskim iskustvom, da bi i razumeo zbog čega mu se fotografija dopada ili je ne može "da vidi očima". Svako ima pravo na vlastitu ocenu, koja ne mora da se podvrgne okovima političke korektnosti i činjenici, da će neko drugi imati drugačije mišljenje.
Slučaj je hteo da vidimo dve fotografije jednu ispod druge, koje imaju zajedničke osobine: Obe se snimljene iz "žablje" perspektive sa nužno dominirajućim kosim linjama. I tu prestaje svaka sličnost.
Prva fotografija izazva kod mene odbojnost i druga oduševljenje. I uvek ponovo se vraćam fotografijama da bih i razumeo moju reakciju.
Prva fotografija prikazuje staru, propadajuću kuću, koja na njenom pročelju zrači historijom i prohujalim vremenom - što je u suštini veoma zahvalni fotografski motiv.
Na fotografiji ja na žalost ne vidim ništa od toga. Vidim samo haos i nesposobnost autorice da nam pokloni emocionalnu srž te stare zgrade.
Upornost i tvrdoglavost u službi konsekventnog provođenja vlastitog "poetskog stila sa dominirajućim kosim perspektivama", koliko ja znam, nisu nikada bili sredstva fotografske estetike.
Druga fotografija odmah prikuje pogled sa magičnom jednostavnošću, tek kasnije postajemo svesni, da je to savršeno uspela dekoracija, kojoj uspeva da prevaziđe krst zlatnog reza. Dekoracija, ali koja zrači atmosferom i koja ne otkriva njenu tajnu. (Delo koje sakriva svoju tajnu je za mene najvažnija karakteristika bilo koje umetnosti). Nije potrebno da znamo koja je to i kakva zgrada, važnija je njena životnost, postignuta i srećnim trenutkom, kada je nisko sunce plastično osvetlilo fasadu.
Fotografija dozvoljava mnoge asocijacije, ona me čak odvede do kineske ili japanske arhitekture. Blage boje neba harmoniraju dobro sa okerom zgrade.
Na fotografiji ne vidim ništa nakinđurenog, ona je čista, jednostavna i prozračna lepota.
"Profesor".
Slučajni, ti si ljubitelj, evo ti jedan pripadnik stare škole :)
P.S. Pretpostavljam da si imao razlog zašto si ovako kropnuo gornji deo slike...
Evo još jednog lepotana: