Ova fotografija ulazi u uski krug najboljih fotografija postavljenih na ovom forumu!
Po mojim merilima i osećaju ona prelazi granicu između uspele estetike i fotografske umetnosti.
Po koloritu podseća me na onu, u internetu razvikanu fotografiju obale Rajne, koja je nekoga koštala nekoliko miliona dolara.
I pantapita je napravio uspelu parafrazu Rajne na Dunavu!
Ovu fotografiju odlikuje istančani smisao za kompoziciju, koja nije napravljena samo sa rešetkom za zlatni presek nego i sa stereoskopskim osećajem za sve tri dimenzije motiva.
Posebna vrednost je u bojama slike - one su upravo na rubu (granici) realnih boja, koje su zakoračile u boje Apstraktnog.
Da li je slika realni motiv ili je već apstrakcija - ta dilema gledaoca daje fotografiji ulaznicu u domen umetnosti!
Slika postaje tajna.
Verovatno nesvesno, Mogambo je pošao tragom kubizma Lyonela Feiningera, (koga je veoma cenim).
Mogambo je brzo savladao principe fotografske estetike i umesto da mudruje - ja to nazivam "balkanski pametuje", on neumorno slika...
Sve to je dobra osnova da svežinom mladog duha i hrabrošću jednog 24-godišnjaka uspešno prekorači učmale granice akademskog estetizma.
Lyonel Feininger 1941
Fotografija Lyionela Feiningera
Ni budućnost nije više to, šta je nekad bila! - Karl Valentin.
Da li će KaraMaZov postati znamenit i kao fotograf, to stoji još u zvezdama, ali da je u stanju da napravi više nego solidne fotografije - to vidimo već sada.
Pripitomljeni anarhista! (Ali ja verujem da je njegov anarhizam više poza nego uverenje.)
Taš je vrlo nezgodan motiv. Pokušaj možda da siđeš u rupu među mašine, pa slikaj scenu "kroz i između mašina", koje bi činile okvir scene.....
Ni budućnost nije više to, šta je nekad bila! - Karl Valentin.
Da li će KaraMaZov postati znamenit i kao fotograf, to stoji još u zvezdama, ali da je u stanju da napravi više nego solidne fotografije - to vidimo već sada.
Pripitomljeni anarhista! (Ali ja verujem da je njegov anarhizam više poza nego uverenje.)
Taš je vrlo nezgodan motiv. Pokušaj možda da siđeš u rupu među mašine, pa slikaj scenu "kroz i između mašina", koje bi činile okvir scene.....
Drundovani, cenim tvoje doktorske dijagnoze i recepture ali...bio ja dole, škljocnuo dva puta i umal da me hapse. Mnogo ljuti bili. Zamal da se pobijem.
Два, три, пет, фотографа, није важно колико, сви с апсолутно истом опремом, под истим спољашњим условима, и са потпуно истог места фотографишу један исти објекат, и нек је он статичан, намерно ради поједностављивања...
Под претпоставком да сви познају барем основе фотографске естетике и теорије о најбитнијим параметрима (дужина експозиције, отвор бленде, осетљивост филма, баланс белог, итд), где би ту била она нека разлика у њиховим фотографијама, и који критеријум, да она испадне "боља" или "лошија"?
Степен талента, искуства, осећаја, је свакако увек битан, али где би се ту нашао простор за њих под оваквим условима?
...jer je amputirana noga na ovakvom motivu smrtni greh.....
Ova fotografija ulazi u uski krug najboljih fotografija postavljenih na ovom forumu!
Po mojim merilima i osećaju ona prelazi granicu između uspele estetike i fotografske umetnosti.
Po koloritu podseća me na onu, u internetu razvikanu fotografiju obale Rajne, koja je nekoga koštala nekoliko miliona dolara.
I pantapita je napravio uspelu parafrazu Rajne na Dunavu!
Ovu fotografiju odlikuje istančani smisao za kompoziciju, koja nije napravljena samo sa rešetkom za zlatni presek nego i sa stereoskopskim osećajem za sve tri dimenzije motiva.
Posebna vrednost je u bojama slike - one su upravo na rubu (granici) realnih boja, koje su zakoračile u boje Apstraktnog.
Da li je slika realni motiv ili je već apstrakcija - ta dilema gledaoca daje fotografiji ulaznicu u domen umetnosti!
Slika postaje tajna.
Verovatno nesvesno, Mogambo je pošao tragom kubizma Lyonela Feiningera, (koga je veoma cenim).
Mogambo je brzo savladao principe fotografske estetike i umesto da mudruje - ja to nazivam "balkanski pametuje", on neumorno slika...
Sve to je dobra osnova da svežinom mladog duha i hrabrošću jednog 24-godišnjaka uspešno prekorači učmale granice akademskog estetizma.
Lyonel Feininger 1941
Fotografija Lyionela Feiningera
Da li će KaraMaZov postati znamenit i kao fotograf, to stoji još u zvezdama, ali da je u stanju da napravi više nego solidne fotografije - to vidimo već sada.
Pripitomljeni anarhista! (Ali ja verujem da je njegov anarhizam više poza nego uverenje.)
Taš je vrlo nezgodan motiv. Pokušaj možda da siđeš u rupu među mašine, pa slikaj scenu "kroz i između mašina", koje bi činile okvir scene.....
Da li će KaraMaZov postati znamenit i kao fotograf, to stoji još u zvezdama, ali da je u stanju da napravi više nego solidne fotografije - to vidimo već sada.
Pripitomljeni anarhista! (Ali ja verujem da je njegov anarhizam više poza nego uverenje.)
Taš je vrlo nezgodan motiv. Pokušaj možda da siđeš u rupu među mašine, pa slikaj scenu "kroz i između mašina", koje bi činile okvir scene.....
Drundovani, cenim tvoje doktorske dijagnoze i recepture ali...bio ja dole, škljocnuo dva puta i umal da me hapse. Mnogo ljuti bili. Zamal da se pobijem.
Два, три, пет, фотографа, није важно колико, сви с апсолутно истом опремом, под истим спољашњим условима, и са потпуно истог места фотографишу један исти објекат, и нек је он статичан, намерно ради поједностављивања...
Под претпоставком да сви познају барем основе фотографске естетике и теорије о најбитнијим параметрима (дужина експозиције, отвор бленде, осетљивост филма, баланс белог, итд), где би ту била она нека разлика у њиховим фотографијама, и који критеријум, да она испадне "боља" или "лошија"?
Степен талента, искуства, осећаја, је свакако увек битан, али где би се ту нашао простор за њих под оваквим условима?