Dok sedim s prijateljima u kafiću blizu Granda, odmah pored belog mermernog mosta, koji pešake prevodi u Tešnjar, srčem neverovato dobar espreso, slušam Kolubaru i mog valjevskog prijatelja koji pijucka špricer i priča o mostu.
Kaže da je na njemu bila seča knezova, tu su Turci smakli glave knezu Iliji Birčaninu i knezu Aleksi Nenadoviću, tu je začet prvi srpski ustanak. Drugi prijatelj, potvrđuje preko valjevskog piva, klima glavom, kaže, jeste, ali nije na tom mostu, nego na onom lepom drvenom, što neke budale, tu skoro srušiše, i izgradiše ovaj nevaljevski beli. Nastade polemika, razvi se rasprava, podigoše tonovi, dođe do svadje, padoše uvrede, i ja šta ću, naručih novu turu, ćutim, ne mešam se, narodu je teško ugoditi.
Po podne šetam sa jedinim valjevskim dramaturgom, kaže, čuo je da me zanima priča o seči knezova, govori mi o jedinoj poseti Valjevu, kralja Aleksandra Obrenovića, 1898. godine, kada je došlo do pomirenja porodica Obrenović i Nenadović, tada je uz ručak u kući Nenadovića, povedena reč o mestu na kome su knezovi posečeni, pa je Čika Ljuba Nenadović ispričao kralju, da je podatak o seči na mostu izmislio Filip Višnjić, jer mu je tako lepše zvučalo, a da je njegov deda Prota Mateja precizno u svojim memoarima napisao, kako je seča bila tik uz Kolubaru, dvadeset hvati (četrdeset koraka) uzvodno od mosta. Dramaturg kaže, da je kralj Aleksandar skočio na noge, strčao do Kolubare, zajedno sa čika Ljubom Nenadovićem izbrojao tih četrdeset koraka, lično odredio mesto gde treba da se zasadi drvo i postavi spomen ploča.
Pitam za ploču, za drvo, moj kolega slegne ramenima, kaže da ploča nikada nije postavljena, drvo je bilo, pre deset godina uvenulo.
Sutradan u Muselinovom konaku, tamo gde Valjevski muzej ima stalnu postavku, posvećenu prvom srpskom ustanku, neminovno dolazimo do teme - seča knezova. Ljubazni kustos priča da su nesrećni knezovi bili zatočeni u podrumu baš ovog konaka, odavde izvedeni i pogubljeni. Pitam ga za mesto pogubljenja? On kaže:
- Tamo negde ispred muzeja, tamo gde su i biste.
Začudim se:
- Zar nije uz reku?
- Jeste. Potvrdjuje.
- Posečeni su kraj Kolubare, dvadeset hvati od mosta, samo što je reka
menjala korito, u vreme seče tekla je kraj današnjeg muzeja.
Na povratku, namerio sam se da predjem most.
Na mostu gomila dečurlije, eskurzija iz Arandjelovca, zajapurena
učiteljica pokušava da ih umiruje, viče dok priča o prvom srpskom ustanku i seči knezova, pokazuje most kao mesto gde su pogubljeni knezovi, dere se:
-Most je spomenik na taj dogadjaj!!
Ta žena i njena dreka, deca koja čuju ili ne čuju, sve mi deluje uverljivo. Zato dok batam po valjevskoj ćupriji tražim nekakvu zagubljenu spomen – tablu?! Nema table. Idem u Tešnjar, žmirkam na jaru, gradsku vrevu koju vrućina prigušuje, nogu pred nogu, čekaju me prijatelji i hladno pivo. Osvrnem se unatrag, dva dečaka penju na ogradu mosta, štrecnem se, mogu da se unesreće, učiteljka očajna cvili, pomažu joj prolaznici, skidaju decu sa ograde.
Dobro je.
Palim cigaru. Šta sam zapeo sa tim mostom, šta fali što nam narodni pevači smišljaju istoriju?
De ti to malo bolje objasni...ako misliš na Peterneka, on nije Dalmoš i još je živ.
Dalmoš Eterović je upravo sahranjen, ali on se u Beogradu nije smrzavao....
Ni budućnost nije više to, šta je nekad bila! - Karl Valentin.
Pronađena Kalemegdanska devojka koja misli?
Tajnu ću vam otkriti idućih dana....
Moj cv: Drundeov kursist
BELI MOST
...ma prosto ne mogu da poverujem, da si ti snimio ovu sliku...i onu na Brankovom mostu....Svašta!
Vidi samo kako sam ti lepo nadocrtao asfalt ispod nogu mladića...nedostajao je.
A sada se lepo ispovedaj, ko je autor ove slike iz neke 1964. godine...u njoj je sva moja ondašnja duša! Smrznuta, naravno...zato se i održala!
...ma prosto ne mogu da poverujem, da si ti snimio ovu sliku...i onu na Brankovom mostu....Svašta!
A sada se lepo ispovedaj, ko je autor ove slike iz neke 1964. godine...u njoj je sva moja ondašnja duša! Smrznuta, naravno...zato se i održala!
Pa koji se još Dalmoš smrzavao u Begeji? Priseti se! Bog da mu dušu prosti!
De ti to malo bolje objasni...ako misliš na Peterneka, on nije Dalmoš i još je živ.
Dalmoš Eterović je upravo sahranjen, ali on se u Beogradu nije smrzavao....