... možda je usput odrađena i okretnica, ali sigurno joj nisu trebali toliko duboki temelji ... dakle, ovo je kopano za neke instalacije ...
Нисам сигуран, шине се туда пружају куда је и ова ,,ископина". Сети се када су поправљали скретања из Булевара КА ка Рузветовој да су отприлике копали онолико колико на поменутом фотосу.
Jedna pesma objavljena u „Novom beogradskom dnevniku" 1887. godine je njenom autoru Branislavu Nušiću donela dve godine robije. Tačno trideset godina posle čuvenih sudskih procesa Floberu i Bodleru i jedan naš pisac osuđen je zbog svog književnog dela.
Inspiracija za ovu pesmu bila su dva pogreba. Sahrana majke pukovnika Dragutina Franasovića i pokop majora Mihaila Katanića. Dva pogreba, u razmaku od nekoliko dana, ustalasala su beogradsku čaršiju. Na prvom su bili kralj Milan i cela vlada, a na drugom ceo Beograd ali bez kralja i vlade.
Mnogi su šapatom i glasno kritikovali kralja Milana i članove vlade, jer zasluge majora Katanića su bile dobro poznate celoj Srbiji. Ovaj hrabri ratnik je u ratu od 1877-1878. dobio mnogo srpskih odlikovanja i ruski Orden Svetog Stanislav trećeg reda. Njegovoj srčanosti i neustrašivosti divili su se čak i neprijatelji. Posle poraza na Neškovom visu, ranjen i nemoćan, pao je u ruke neprijatelja. Ali i oni su cenili heroja, te je u zarobljeništvu proizveden u čin pešadijskog majora.
Majoru Kataniću su se mnogi divili i poštovali ga, zato su svi i bili ogorčeni nemarnim omalovažavajućim ponašanjem kralja Milana i ministara. A Nušić je napisao već pomenutu pesmu „Dva raba" i objavio je u „Novom beogradskom dnevniku".
DVA RABA Zatutnjaše sa četiri zvona Povrveše kite i mundiri Povrveše perjanice bojne, Povrveše bezbrojni šeširi.
Svi majori debeli i suvi Oficiri cela kita sjajna Pukovnici, s orlom i bez orla I još neko, ali to je tajna.
Potmulo su udarala zvona, Udarala zvona iz budžaka, A i što bi da se čini dževa Kad je pratnja srpskoga junaka.
Srpska deco što množiti znate Iz ovoga pouku imate: U Srbiji prilike su take Babe slave, preziru junake Zato i vi ne mučite se džabe Srpska deco postanite babe.
Pesma je izazvala senzaciju i smeh u beogradskoj čaršiji. Izdanje „Dnevnika" je bilo razgrabljeno. Čitali su ga grupno za kafanskim stolovima, po troje-četvoro na uglovima ulica, u redakciji opozicionih i vladinih novina. Sve što je bilo pismeno u tadašnjem Beogradu smejalo se Nušićevim stihovima. Samo njihovom autoru mladom piscu-početniku nije bilo do smeha. Kralj Milan je bio uvređen i Nušić je optužen „za uvredu njegovog veličanstva".
Prvostepeni sud, pod predsedništvom sudije Hristića, osudio je mladog pisca na dva meseca zatvora. Kralj Milan je čuo za presudu, nezadovoljan i ljut, tražio je veću i rigoroznu kaznu. Sudstvo je oduvek bilo nezavisno pa je sudija bio prinuđen da kaznu povisi na dve godine robije. Nusica su uhapsili i poslali u požarevački zatvor.
Нисам сигуран, шине се туда пружају куда је и ова ,,ископина". Сети се када су поправљали скретања из Булевара КА ка Рузветовој да су отприлике копали онолико колико на поменутом фотосу.
Јондак, када би то било снимљено? :-)
Pale D Post :)
Molim švapskog doktora da reprizira vlastiti ciklus: Ekspres Zagreb!
Runde, ajde, budi drug! Voleo bi i one staža slike kod skupštine i okolo!
Jedna pesma objavljena u „Novom beogradskom dnevniku" 1887. godine je njenom autoru Branislavu Nušiću donela dve godine robije. Tačno trideset godina posle čuvenih sudskih procesa Floberu i Bodleru i jedan naš pisac osuđen je zbog svog književnog dela.
Inspiracija za ovu pesmu bila su dva pogreba. Sahrana majke pukovnika Dragutina Franasovića i pokop majora Mihaila Katanića. Dva pogreba, u razmaku od nekoliko dana, ustalasala su beogradsku čaršiju. Na prvom su bili kralj Milan i cela vlada, a na drugom ceo Beograd ali bez kralja i vlade.
Mnogi su šapatom i glasno kritikovali kralja Milana i članove vlade, jer zasluge majora Katanića su bile dobro poznate celoj Srbiji. Ovaj hrabri ratnik je u ratu od 1877-1878. dobio mnogo srpskih odlikovanja i ruski Orden Svetog Stanislav trećeg reda. Njegovoj srčanosti i neustrašivosti divili su se čak i neprijatelji. Posle poraza na Neškovom visu, ranjen i nemoćan, pao je u ruke neprijatelja. Ali i oni su cenili heroja, te je u zarobljeništvu proizveden u čin pešadijskog majora.
Majoru Kataniću su se mnogi divili i poštovali ga, zato su svi i bili ogorčeni nemarnim omalovažavajućim ponašanjem kralja Milana i ministara. A Nušić je napisao već pomenutu pesmu „Dva raba" i objavio je u „Novom beogradskom dnevniku".
DVA RABA
Zatutnjaše sa četiri zvona
Povrveše kite i mundiri
Povrveše perjanice bojne,
Povrveše bezbrojni šeširi.
Svi majori debeli i suvi
Oficiri cela kita sjajna
Pukovnici, s orlom i bez orla
I još neko, ali to je tajna.
Potmulo su udarala zvona,
Udarala zvona iz budžaka,
A i što bi da se čini dževa
Kad je pratnja srpskoga junaka.
Srpska deco što množiti znate
Iz ovoga pouku imate:
U Srbiji prilike su take
Babe slave, preziru junake
Zato i vi ne mučite se džabe
Srpska deco postanite babe.
Pesma je izazvala senzaciju i smeh u beogradskoj čaršiji. Izdanje „Dnevnika" je bilo razgrabljeno. Čitali su ga grupno za kafanskim stolovima, po troje-četvoro na uglovima ulica, u redakciji opozicionih i vladinih novina. Sve što je bilo pismeno u tadašnjem Beogradu smejalo se Nušićevim stihovima. Samo njihovom autoru mladom piscu-početniku nije bilo do smeha. Kralj Milan je bio uvređen i Nušić je optužen „za uvredu njegovog veličanstva".
Prvostepeni sud, pod predsedništvom sudije Hristića, osudio je mladog pisca na dva meseca zatvora. Kralj Milan je čuo za presudu, nezadovoljan i ljut, tražio je veću i rigoroznu kaznu. Sudstvo je oduvek bilo nezavisno pa je sudija bio prinuđen da kaznu povisi na dve godine robije. Nusica su uhapsili i poslali u požarevački zatvor.
Runde, gde su one vojno stažističke? Gde?