Стављам мало веће резолуције, ако неког интересују детаљи да може да гледа... Још једном, надам се да не репризирам.
Mislim da je Dexova avijacija pokrila već ove predele, no, ako ima smisla povremeno reprizirati neke slike, dakako da ove iz ptičje perspektive to najviše zaslužuju jer pokrivaju neku od trenutnih tematika. Čak, možda bi imalo smisla, ne bi bilo loše da su one na jednom "sticky" linku, ako se potegne neka istraga na mikro nivou da budu pri ruci svakome ko poželi da situaciju vidi iz aviJona...
rođen sam u Beogradu 1938. i proveo petnaest uzbudljivih godina u njemu pre nego što sam ga zauvek napustio. Nikad mi nije nedostajao. Kada to pokušavam da objasnim svojim američkim prijateljima, oni mi ne veruju. Sumnjaju da pokušavam da prikrijem čežnju za domom zato što ne mogu da podnesem bol. Navodno, moja košmarna sećanja na rat postarala su se da potisnem ljubav koju sam osećao prema dobrom starom Beogradu. Možda su moja ratna sećanja bila zastrašujuća, ali je moje detinjstvo bilo srećno uprkos brujanju aviona, zaglušujućim eksplozijama i ljudima obešenim o ulične svetiljke. Hoću da kažem – nije kao da sam znao bolje i sanjao o životu ispunjenom mirnim šetnjama s roditeljima niz bulevare sa drvoredima i igranjem u parku s drugom decom. Ne. Imao sam tri godine kada su pale prve bombe i bio dovoljno star da budem nesrećan zbog polaska u školu kada se rat završio.
Kad ljudi pričaju o mračnim godinama posle rata, uglavnom misle na političko ugnjetavanje i glad, ali ono što ja vidim jesu slabo osvetljene ulice sa crnim prozorima i ulazima, mračnim kao unutrašnjost mrtvačkog sanduka. Ako bi usamljena sijalica koja se do kasno u noć koristila za čitanje u krevetu iznenada izdahnula, nije bilo verovatno da će uskoro biti zamenjena. Svake godine imali smo sve manje svetla u našoj kući i malo toplote tokom zime. Uveče bismo sedeli u kaputima i slušali krčanje svojih praznih stomaka. Kad su gosti dolazili, uopšte se nisu trudili da skinu svoje šešire i rukavice. Zbijali bismo se jedni uz druge, šapućući o hapšenjima, o komšiji koji je ustreljen, o nestanku drugog. Nije trebalo da čujem takve stvari, u slučaju da se zaboravim u školi i sve nas dovedem u nepriliku.
To je bio prvi put da sam čuo ljude da Srbe nazivaju tikvanima. Niko nije protivrečio. Ko je drugi među evropskim narodima bio dovoljno glup da se upusti u građanski rat dok su ih nacisti okupirali? Imali smo komuniste, rojaliste i bar nekoliko frakcija domaćih fašista. Neki su sarađivali sa Nemcima i Italijanima, a neki nisu, ali svi su se borili između sebe i ubijali svoje političke protivnike. Nisam razumeo mnogo toga u to vreme, ali se jasno sećam gneva i besa odraslih.
Naravno, raspoloženje je verovatno bilo drugačije u drugim kućama, u kojima su komunisti bili dobrodošli. Na kraju krajeva, mi smo bili članovi mumificirane, osiromašene porodice iz srednje klase kojoj bi najviše odgovaralo da je sve ostalo po starom.
Povremeno bi neko od naših posetilaca počeo da brani Srbe. Naša istorija je priča o časti, o junačkoj žrtvi i beskrajnoj patnji u odbranu Evrope od Otomanskog carstva, za šta nikad nismo dobili zahvalnost. Mi smo lakoverni nedužnici koji uvek imaju bolje mišljenje o svojim susedima nego što oni zaslužuju. Bili smo na strani Engleske i Amerike kada su nacisti uveliko okupirali ostatak Evrope i kada je bilo ravno samoubistvu suprotstaviti im se.
Kada sam došao u Sjedinjene Države 1954, otkrio sam da je razgovor srpskih emigranata s kojima su se moji roditelji sada viđali, bio istovetan sa onim koji sam čuo u Beogradu. Poklič je i dalje glasio: „Kako to da smo mi, koji smo toliko hrabri, toliko časni i toliko nevini, završili ovako?“ Zbog izdajnika, naravno.
Kada sam otišao u Beograd 1972, posle skoro dvadeset godina odsustvovanja, otkrio sam da je prozor iznad ulaza u stambenu zgradu, kroz koji sam šutnuo loptu posle rata, još uvek bio slomljen. Nije bio popravljen ni 1982. Prošle jeseni, kada sam se vratio, otkrio sam da je popravljen posle NATO bombardovanja u kojem je pogođen obližnji televizijski studio i razbijeno mnogo prozora u komšiluku.
Razlog što nije popravljen ranije bio je u tome što su se svi stanari posvađali i nisu međusobno razgovarali. Moja pokojna ujna nije priznavala postojanje nekih od svojih komšija više od četrdeset godina, tako da je bilo potpuno nezamislivo da pokuca na njihova vrata zbog prozora ili mnogih drugih stvari koje je trebalo uraditi.
Odrastao sam u ulici Majke Jevrosime, išao sam u školu u Dečanskoj ulici, pa kasnije u Drugu mušku gimnaziju, i često sam obilaznim ulicama išao u školu, jer su tu bile razne bande koje su međusobno ratovale i koje je trebalo izbegavati. I danas dok sam šetao, sa čuđenjem sam shvatio da se, i posle toliko godina, sećam svake kapije u tom kraju, i koliko brzo se koja zatvarala kada si morao da pobegneš kroz njih, i koliko je uopšte bilo komplikovano da se onda ode u školu.
Nisu. U stvari, razbio sam dva prozora, jedan su popravili, a drugi nisu. Stanari u toj zgradi su večito u međusobnoj svađi, i svi ovi ratovi i nesreće nisu uticali da se ti ljudi izmire, pa i iz tog razloga očigledno ni ti prozori nisu popravljeni.
http://www.vreme.com/cms/view.php?id=468649
Koji je to zgrada na kojoj je Čarls Simić razbio dva podrumska prozora?
Видим да је и Влада почео са уметничким постовима, тек што га је прошла зараза са концептуалистима. Мораћу да и њему звизнем једног економисту да се мало смири. Владимир Јовановић(1833—1922) је био српски економиста, политичар, министар финансија, новинар, почасни члан Академије и отац великог Слободана Јовановића. Био је и главни идеолог Либералне странке у време Михаила и Милана Обреновића.
Добро, МЗ, дал' ти стварно, као што каже Касина, не читаш шта други пишу? Ево, ми ти се обраћали на претходној страни, све са машницама, а ти ни аб(в)ера! Ил' се ради о урођеној скромности ил' о мањку пара за част.
Мене је самог срамота српских хулигана који су у недељу 10 октобра 2010 године од 8 ујутро до 4 поподне беспотребно и лудачки гађали српску полицију и жандармерију каменицама повредивши њих 150 који су часно обавили овај тежак и деликатан задатак, из беса што не могу педере и лезбејке да линчују.
Овим варварским чином нанели су велику материјалну и политичку штету Београду а истовремено са оним што се десило у Ђенови дан касније још једну додатну љагу престижу Србије у свету.
На њихову паролу '' Педери марш из Србије'' ја им потврћујем да ми који смо могли, да смо благовремено напустили земљу и отишли тамо где нас мање мрзе, али је већина остала у домовини и даље, већ дуги низ деценија, живи у дубокој илегали избегавајући тиме општу поругу и презир.
Чак и мачка дозволи мишу да провири на пар минута али нашем народу смета све што није ''НОРМАЛНО'' у земљи у којој су лудаци лумповали 20 година а да их нико због тога никад није казнио.
Због српских ''Гејова'' наш народ нема разлога да се стиди јер они никоме никакву штету нису нанели.
Mislim da je Dexova avijacija pokrila već ove predele, no, ako ima smisla povremeno reprizirati neke slike, dakako da ove iz ptičje perspektive to najviše zaslužuju jer pokrivaju neku od trenutnih tematika. Čak, možda bi imalo smisla, ne bi bilo loše da su one na jednom "sticky" linku, ako se potegne neka istraga na mikro nivou da budu pri ruci svakome ko poželi da situaciju vidi iz aviJona...
Хе, хе... Дефинитивно ће га ово намамити да се јави.
rođen sam u Beogradu 1938. i proveo petnaest uzbudljivih godina u njemu pre nego što sam ga zauvek napustio. Nikad mi nije nedostajao. Kada to pokušavam da objasnim svojim američkim prijateljima, oni mi ne veruju. Sumnjaju da pokušavam da prikrijem čežnju za domom zato što ne mogu da podnesem bol. Navodno, moja košmarna sećanja na rat postarala su se da potisnem ljubav koju sam osećao prema dobrom starom Beogradu. Možda su moja ratna sećanja bila zastrašujuća, ali je moje detinjstvo bilo srećno uprkos brujanju aviona, zaglušujućim eksplozijama i ljudima obešenim o ulične svetiljke. Hoću da kažem – nije kao da sam znao bolje i sanjao o životu ispunjenom mirnim šetnjama s roditeljima niz bulevare sa drvoredima i igranjem u parku s drugom decom. Ne. Imao sam tri godine kada su pale prve bombe i bio dovoljno star da budem nesrećan zbog polaska u školu kada se rat završio.
Kad ljudi pričaju o mračnim godinama posle rata, uglavnom misle na političko ugnjetavanje i glad, ali ono što ja vidim jesu slabo osvetljene ulice sa crnim prozorima i ulazima, mračnim kao unutrašnjost mrtvačkog sanduka. Ako bi usamljena sijalica koja se do kasno u noć koristila za čitanje u krevetu iznenada izdahnula, nije bilo verovatno da će uskoro biti zamenjena. Svake godine imali smo sve manje svetla u našoj kući i malo toplote tokom zime. Uveče bismo sedeli u kaputima i slušali krčanje svojih praznih stomaka. Kad su gosti dolazili, uopšte se nisu trudili da skinu svoje šešire i rukavice. Zbijali bismo se jedni uz druge, šapućući o hapšenjima, o komšiji koji je ustreljen, o nestanku drugog. Nije trebalo da čujem takve stvari, u slučaju da se zaboravim u školi i sve nas dovedem u nepriliku.
To je bio prvi put da sam čuo ljude da Srbe nazivaju tikvanima. Niko nije protivrečio. Ko je drugi među evropskim narodima bio dovoljno glup da se upusti u građanski rat dok su ih nacisti okupirali? Imali smo komuniste, rojaliste i bar nekoliko frakcija domaćih fašista. Neki su sarađivali sa Nemcima i Italijanima, a neki nisu, ali svi su se borili između sebe i ubijali svoje političke protivnike. Nisam razumeo mnogo toga u to vreme, ali se jasno sećam gneva i besa odraslih.
Naravno, raspoloženje je verovatno bilo drugačije u drugim kućama, u kojima su komunisti bili dobrodošli. Na kraju krajeva, mi smo bili članovi mumificirane, osiromašene porodice iz srednje klase kojoj bi najviše odgovaralo da je sve ostalo po starom.
Povremeno bi neko od naših posetilaca počeo da brani Srbe. Naša istorija je priča o časti, o junačkoj žrtvi i beskrajnoj patnji u odbranu Evrope od Otomanskog carstva, za šta nikad nismo dobili zahvalnost. Mi smo lakoverni nedužnici koji uvek imaju bolje mišljenje o svojim susedima nego što oni zaslužuju. Bili smo na strani Engleske i Amerike kada su nacisti uveliko okupirali ostatak Evrope i kada je bilo ravno samoubistvu suprotstaviti im se.
Kada sam došao u Sjedinjene Države 1954, otkrio sam da je razgovor srpskih emigranata s kojima su se moji roditelji sada viđali, bio istovetan sa onim koji sam čuo u Beogradu. Poklič je i dalje glasio: „Kako to da smo mi, koji smo toliko hrabri, toliko časni i toliko nevini, završili ovako?“ Zbog izdajnika, naravno.
Kada sam otišao u Beograd 1972, posle skoro dvadeset godina odsustvovanja, otkrio sam da je prozor iznad ulaza u stambenu zgradu, kroz koji sam šutnuo loptu posle rata, još uvek bio slomljen. Nije bio popravljen ni 1982. Prošle jeseni, kada sam se vratio, otkrio sam da je popravljen posle NATO bombardovanja u kojem je pogođen obližnji televizijski studio i razbijeno mnogo prozora u komšiluku.
Razlog što nije popravljen ranije bio je u tome što su se svi stanari posvađali i nisu međusobno razgovarali. Moja pokojna ujna nije priznavala postojanje nekih od svojih komšija više od četrdeset godina, tako da je bilo potpuno nezamislivo da pokuca na njihova vrata zbog prozora ili mnogih drugih stvari koje je trebalo uraditi.
http://www.pescanik.net/content/view/5808/1069/Jednom ste pomenuli da ste 1949. godine napodrumskom prozoru jedne zgrade u komšilukurazbili staklo, i da ste, kad ste poslednji put bili ovde1982, videli da je ostalo razbijeno. Jesu li ga umeđuvremenu popravili?
Nisu. U stvari, razbio sam dva prozora, jedan su popravili, a drugi nisu. Stanari u toj zgradi su večito u međusobnoj svađi, i svi ovi ratovi i nesreće nisu uticali da se ti ljudi izmire, pa i iz tog razloga očigledno ni ti prozori nisu popravljeni.
http://www.vreme.com/cms/view.php?id=468649
Koji je to zgrada na kojoj je Čarls Simić razbio dva podrumska prozora?
Владимир Јовановић (1833—1922) је био српски економиста, политичар, министар финансија, новинар, почасни члан Академије и отац великог Слободана Јовановића. Био је и главни идеолог Либералне странке у време Михаила и Милана Обреновића.
Pavle Beljanski
Milan Đ. Milićević
Milutin Milankovic
Miroslav Krleža, Skender Kulenović, Bela Krleža i Branko Ćopić
otac & sin
Мене је самог срамота српских хулигана који су у недељу 10 октобра 2010 године од 8 ујутро до 4 поподне беспотребно и лудачки гађали српску полицију и жандармерију каменицама повредивши њих 150 који су часно обавили овај тежак и деликатан задатак, из беса што не могу педере и лезбејке да линчују.
Овим варварским чином нанели су велику материјалну и политичку штету Београду а истовремено са оним што се десило у Ђенови дан касније још једну додатну љагу престижу Србије у свету.
На њихову паролу '' Педери марш из Србије'' ја им потврћујем да ми који смо могли, да смо благовремено напустили земљу и отишли тамо где нас мање мрзе, али је већина остала у домовини и даље, већ дуги низ деценија, живи у дубокој илегали избегавајући тиме општу поругу и презир.
Чак и мачка дозволи мишу да провири на пар минута али нашем народу смета све што није ''НОРМАЛНО'' у земљи у којој су лудаци лумповали 20 година а да их нико због тога никад није казнио.
Због српских ''Гејова'' наш народ нема разлога да се стиди јер они никоме никакву штету нису нанели.