Поздрав и добро дошла. Ево како је то било 70. година.
Hvala na dobrodoslici a pogotovo na slikama :) ne mogu da prepoznam isto mesto :) jedino sto mi nije jasno je, kakva je ono gradjevina desno od Narodnog Pozorista? Sta se sa njom desilo? Ne znam kako da oznacim zgradu na slici, ali nadam se da ste shvatili na sta mislim :)
JAN MAJEN i moj Srem,
Paris, moji mrtvi drugovi, trešnje u Kini,
priviđaju mi se još, dok ovde ćutim, bdim i mrem
i ležim, hladan, kao na pepelu klada.
Samo, to više i nismo mi, život, a ni zvezde,
nego samo čudovišta, polipi, delfini,
što se tumbaju preko nas, i plove i jezde,
i urliču: "Prah, pepeo, smrt je to."
A viču i rusko "ničevo" —
i špansko "nada".
Ti, međutim, rasteš, uz zornjaču jasnu,
sa Avalom plavom u daljini, kao breg.
Ti treperiš, i kad ovde zvezde gasnu,
i topiš, ko Sunce, i led suza, i lanjski sneg.
U Tebi nema besmisla, ni smrti.
Ti sjajiš kao iskopan stari mač.
U Tebi sve vaskrsne, i zaigra, pa se vrti,
i ponavlja, kao dan i detinji plač.
A kad mi se glas, i oči, i dah, upokoje,
Ti ćeš me, znam, uzeti na krilo svoje.
ESPANJA i naš Hvar,
Dobrović mrtvi, šejk što se u Sahari beli,
priviđaju mi se još, kao utvare, vatre, var.
Moj Sibe poludeli, zinuo kao pes.
Samo, to više nismo mi, u mladosti i moći,
već neki papagaji, čimpanzi, neveseli,
što mi se smeju i vrište u mojoj samoći.
Jedan se "Leiche! Leiche! Leiche!" dere.
Drugi mi šapuće: "Cadavere!"
Treći: "Les, les,les."
Ti, međutim, širiš kao labud krila,
zaborav, na Dunav i Savu, dok spavaju.
Ti budiš veselost, što je nekad bila,
kikot, tu, i u mom kriku, vrisku, i vapaju.
U Tebi nema crva, ni sa groba.
Ti blistaš, kao kroz suze ljudski smeh.
U Tebi jedan orač peva, i u zimsko doba,
prelivši krv, kao vino, u novi meh.
A kad mi klone glava i budu stali sati,
Ti ćeš me, znam, poljubiti kao mati.
TI, PROŠLOST, i moj svet,
mladost, ljubavi, gondole, i na nebu, Mljeci,
priviđate mi se još, kao san, talas, lepi cvet,
u društvu maski, koje je po meni došlo.
Samo, to nisam ja, ni Venecija što se plavi,
nego neke ruševine, aveti, i stećci,
što ostaju za nama na zemlji, i, u travi.
Pa kažu: "Tu leži paša! — Prosjak! — Pas!"
A viču i francusko "tout passe".
I naše "prošlo".
Ti, međutim, stojiš nad širokom rekom,
nad ravnicom plodnom, tvrd, uzdignut kao štit.
Ti pevaš vedro, sa grmljavinom dalekom,
i tkaš u stoleća, sa munjama, i svoju nit.
U Tebi nema moje ljudske tuge.
Ti imaš streljača pogled prav i nem.
Ti i plač pretvaraš kao dažd u šarene duge,
a hladiš, ko dalek bor, kad te udahnem.
A kad dođe čas, da mi se srce staro stiša,
Tvoj će bagren pasti na me kao kiša.
LIZBUA i moj put,
u svet, kule u vazduhu i na morskoj peni,
priviđaju mi se još, dok mi žižak dršće ko prut
i prenosim i zemlju, u sne, u sne, u sne.
Samo, to više nisu, ni žene, ni ljudi živi,
nego neke nemoćne, slabe, i setne seni,
što mi kažu, da nisu zveri, da nisu krivi,
da im život baš ništa nije dao,
pa šapću "nao, nao, nao"
i naše "ne, ne".
Ti, međutim, dišeš, u noćnoj tišini,
do zvezda, što kazuju put Suncu u tvoj san.
Ti slušaš svog srca lupu, u dubini,
što udara, ko stenom, u mračni Kalemegdan.
Tebi su naši boli sitni mravi.
Ti biser suza naših bacaš u prah.
Ali se nad njima, posle, Tvoja zora zaplavi,
u koju se mlad i veseo zagledah.
A kad umorno srce moje ućuti, da spi,
uzglavlje meko ćeš mi, u snu, biti, Ti.
FINISTERE i njen stas,
brak, poljupci bura što je tako silne bila,
priviđaju mi se još, po neki leptir, bulke, klas,
dok, u prošlosti, slušam, njen korak, tako lak.
Samo, to više nije ona, ni njen glas nasmejan
nego neki kormoran, divljih i crnih krila,
što viče: zrak svake sreće tone u Okean.
Pa mi mrmlja reči "tombe" i "sombre".
Pa krešti njino "ombre, ombre". —
i naš "grob" i "mrak".
Ti, međutim, krećeš, ko naš labud večni,
iz smrti, u krvi, prema Suncu, na svoj put.
Dok meni dan tone u tvoj ponor rečni,
Ti se dižeš, iz jutra, sav zracima obasut.
Ja ću negde, sam, u Sahari, stati,
u onoj gde su karavani seni,
ali, ko što uz mrtvog Tuarega čuči mati,
Ti ćeš, do smrti, biti uteha meni.
A kad mi slome dušu, koplje, ruku i nogu,
Tebe, Tebe, znam da ne mogu, ne mogu.
ŽIVOT ljudski, i hrt,
sveo list, galeb, srna, i Mesec na pučini,
priviđaju mi se, na kraju, ko san, kao i smrt
jednog po jednog glumca našeg pozorišta.
Samo, sve to, ti i ja, nismo nikad ni bili više,
nego neka pena, trenuci, šapat u Kini,
što šapće, kao i srce, sve hladnije i tiše:
da ne ostaju, ni Ming, ni yang, ni yin,
ni Tao, trešnje, ni mandarin.
Niko i ništa.
Путниче, а какав је то Јокићев филм? Ја не знам ништа о томе. А снимци су врло стари... или су то снимане фотографије? ...?
Као што рекох, зове се Девојка с краја века. Мисли се на крај 19. века. Направљен је 1958. године. Као, прати се живот једне девојке, односно жене од њене младости до старијих година, а у ствари се прича прича о Београду и Србији тих деценија. Технички гледано, ради се о серији старих фотографија и наратору који прича о људима и догађајима, врло конвенционално. Занимљиво је...
.
Može biti da sutra bolje bidne! Ajd u zdravlje!
Može biti da sutra bolje bidne! Ajd u zdravlje!
Да ли се види ово на некој мапи? Овако и није најјасније где се налазило - то "недалеко" може да буде где хоћеш!
Miloš Crnjanski - Lament nad Beogradom
JAN MAJEN i moj Srem,
Paris, moji mrtvi drugovi, trešnje u Kini,
priviđaju mi se još, dok ovde ćutim, bdim i mrem
i ležim, hladan, kao na pepelu klada.
Samo, to više i nismo mi, život, a ni zvezde,
nego samo čudovišta, polipi, delfini,
što se tumbaju preko nas, i plove i jezde,
i urliču: "Prah, pepeo, smrt je to."
A viču i rusko "ničevo" —
i špansko "nada".
Ti, međutim, rasteš, uz zornjaču jasnu,
sa Avalom plavom u daljini, kao breg.
Ti treperiš, i kad ovde zvezde gasnu,
i topiš, ko Sunce, i led suza, i lanjski sneg.
U Tebi nema besmisla, ni smrti.
Ti sjajiš kao iskopan stari mač.
U Tebi sve vaskrsne, i zaigra, pa se vrti,
i ponavlja, kao dan i detinji plač.
A kad mi se glas, i oči, i dah, upokoje,
Ti ćeš me, znam, uzeti na krilo svoje.
ESPANJA i naš Hvar,
Dobrović mrtvi, šejk što se u Sahari beli,
priviđaju mi se još, kao utvare, vatre, var.
Moj Sibe poludeli, zinuo kao pes.
Samo, to više nismo mi, u mladosti i moći,
već neki papagaji, čimpanzi, neveseli,
što mi se smeju i vrište u mojoj samoći.
Jedan se "Leiche! Leiche! Leiche!" dere.
Drugi mi šapuće: "Cadavere!"
Treći: "Les, les,les."
Ti, međutim, širiš kao labud krila,
zaborav, na Dunav i Savu, dok spavaju.
Ti budiš veselost, što je nekad bila,
kikot, tu, i u mom kriku, vrisku, i vapaju.
U Tebi nema crva, ni sa groba.
Ti blistaš, kao kroz suze ljudski smeh.
U Tebi jedan orač peva, i u zimsko doba,
prelivši krv, kao vino, u novi meh.
A kad mi klone glava i budu stali sati,
Ti ćeš me, znam, poljubiti kao mati.
TI, PROŠLOST, i moj svet,
mladost, ljubavi, gondole, i na nebu, Mljeci,
priviđate mi se još, kao san, talas, lepi cvet,
u društvu maski, koje je po meni došlo.
Samo, to nisam ja, ni Venecija što se plavi,
nego neke ruševine, aveti, i stećci,
što ostaju za nama na zemlji, i, u travi.
Pa kažu: "Tu leži paša! — Prosjak! — Pas!"
A viču i francusko "tout passe".
I naše "prošlo".
Ti, međutim, stojiš nad širokom rekom,
nad ravnicom plodnom, tvrd, uzdignut kao štit.
Ti pevaš vedro, sa grmljavinom dalekom,
i tkaš u stoleća, sa munjama, i svoju nit.
U Tebi nema moje ljudske tuge.
Ti imaš streljača pogled prav i nem.
Ti i plač pretvaraš kao dažd u šarene duge,
a hladiš, ko dalek bor, kad te udahnem.
A kad dođe čas, da mi se srce staro stiša,
Tvoj će bagren pasti na me kao kiša.
LIZBUA i moj put,
u svet, kule u vazduhu i na morskoj peni,
priviđaju mi se još, dok mi žižak dršće ko prut
i prenosim i zemlju, u sne, u sne, u sne.
Samo, to više nisu, ni žene, ni ljudi živi,
nego neke nemoćne, slabe, i setne seni,
što mi kažu, da nisu zveri, da nisu krivi,
da im život baš ništa nije dao,
pa šapću "nao, nao, nao"
i naše "ne, ne".
Ti, međutim, dišeš, u noćnoj tišini,
do zvezda, što kazuju put Suncu u tvoj san.
Ti slušaš svog srca lupu, u dubini,
što udara, ko stenom, u mračni Kalemegdan.
Tebi su naši boli sitni mravi.
Ti biser suza naših bacaš u prah.
Ali se nad njima, posle, Tvoja zora zaplavi,
u koju se mlad i veseo zagledah.
A kad umorno srce moje ućuti, da spi,
uzglavlje meko ćeš mi, u snu, biti, Ti.
FINISTERE i njen stas,
brak, poljupci bura što je tako silne bila,
priviđaju mi se još, po neki leptir, bulke, klas,
dok, u prošlosti, slušam, njen korak, tako lak.
Samo, to više nije ona, ni njen glas nasmejan
nego neki kormoran, divljih i crnih krila,
što viče: zrak svake sreće tone u Okean.
Pa mi mrmlja reči "tombe" i "sombre".
Pa krešti njino "ombre, ombre". —
i naš "grob" i "mrak".
Ti, međutim, krećeš, ko naš labud večni,
iz smrti, u krvi, prema Suncu, na svoj put.
Dok meni dan tone u tvoj ponor rečni,
Ti se dižeš, iz jutra, sav zracima obasut.
Ja ću negde, sam, u Sahari, stati,
u onoj gde su karavani seni,
ali, ko što uz mrtvog Tuarega čuči mati,
Ti ćeš, do smrti, biti uteha meni.
A kad mi slome dušu, koplje, ruku i nogu,
Tebe, Tebe, znam da ne mogu, ne mogu.
ŽIVOT ljudski, i hrt,
sveo list, galeb, srna, i Mesec na pučini,
priviđaju mi se, na kraju, ko san, kao i smrt
jednog po jednog glumca našeg pozorišta.
Samo, sve to, ti i ja, nismo nikad ni bili više,
nego neka pena, trenuci, šapat u Kini,
što šapće, kao i srce, sve hladnije i tiše:
da ne ostaju, ni Ming, ni yang, ni yin,
ni Tao, trešnje, ni mandarin.
Niko i ništa.
Путниче, а какав је то Јокићев филм? Ја не знам ништа о томе. А снимци су врло стари... или су то снимане фотографије? ...?
Путниче, а какав је то Јокићев филм? Ја не знам ништа о томе. А снимци су врло стари... или су то снимане фотографије? ...?
Као што рекох, зове се Девојка с краја века. Мисли се на крај 19. века. Направљен је 1958. године. Као, прати се живот једне девојке, односно жене од њене младости до старијих година, а у ствари се прича прича о Београду и Србији тих деценија. Технички гледано, ради се о серији старих фотографија и наратору који прича о људима и догађајима, врло конвенционално. Занимљиво је...
.