Mića Popović: Literarnost, koje smo se u ono vreme toliko čuvali, pojavila se, u većoj ili manjoj meri, ranije ili kasnije, u delima svih slikara iz Simine 9a. Da li je asimilaciona snaga literature zakonito velika (ona se kao takva pokazuje u mnogim likovnim trendovima od pop-arta do konceptualne umetnosti, od hiperrealizma do bad painting-a) ili smo mi imali sreću i nesreću da u Siminoj 9a naletimo na literarno osinje gnezdo, tek u kasnijim delima svih nabrojanih slikar a iz prijateljskog kruga literatura je odigrala neku ali uvek vidljivu rolu. Mora biti da smo Bata Mihailović i ja bili relativno rano skloni da popustimo pred naletima literarnosti i da je baš nas dvojicu literarnost unutar likovnosti najmanje brinula. Između kompozicije Srbija iz svojih najranijih slikarskih dana i Ćele-kule iz svog najnovijeg perioda, u Mihailovićevom opusu nit literarnosti nije nikad prekidana. Sličan je slučaj i sa mojim radovima. Od kompozicije Građani do Slikarstva prizora literarisano šta i likovno kako ostali su da se bore za primat i prevagu. Omčikus je, posle briljantnih realističkih početaka i učešća (na evropskom nivou) u avanturi tašizma, stvorio kasnih sedamdesetih godina snažan ciklus o policijskom nasilju koji ne bi mogao da nastane bez slikarevog pristanka na literarne implikacije. Pre dve godine video sam u njujorškoj Galeriji Šoelkopf izložbu Milete Andrejevića. Asocijacije na drvenu Grčku nisu bile samo čisto likovne prirode; u njima su neskriveno postojali elementi legende i literature. Slična nadovezivanja na pričanja naših srednjovekovnih fresaka i ikona prisutna su u delu Ljubinke Jovanović-Mihailović. Vera Božičković, koja inače istrajava u antiliterarnom enformelu, svakih nekoliko godina ima potrebu da napravi, doduše neveliki, ciklus slika u kojima tema (pouzdan predznak literarnosti) ima predominantnu ulogu. Mislim, dabome, i na slikarski period Kose Bokšan poznat pod naslovom Žene-planine.
Svestan sam opasnosti da ovakva paušalna procenjivanja uticaja literature iz Simine 9a na slikare sa iste adrese mogu biti neopravdana, to jest naknadno i nasilno izvedena. Ali, budući da mo svi mi u onom davnom prijateljskom krugu jedni drugima bili istovremeno i đaci i učitelji, ukrštena zračenja i uticaji nisu mogli ostati bez posledica.
Mića Popović: Literarnost, koje smo se u ono vreme toliko čuvali, pojavila se, u većoj ili manjoj meri, ranije ili kasnije, u delima svih slikara iz Simine 9a. Da li je asimilaciona snaga literature zakonito velika (ona se kao takva pokazuje u mnogim likovnim trendovima od pop-arta do konceptualne umetnosti, od hiperrealizma do bad painting-a) ili smo mi imali sreću i nesreću da u Siminoj 9a naletimo na literarno osinje gnezdo, tek u kasnijim delima svih nabrojanih slikar a iz prijateljskog kruga literatura je odigrala neku ali uvek vidljivu rolu. Mora biti da smo Bata Mihailović i ja bili relativno rano skloni da popustimo pred naletima literarnosti i da je baš nas dvojicu literarnost unutar likovnosti najmanje brinula. Između kompozicije Srbija iz svojih najranijih slikarskih dana i Ćele-kule iz svog najnovijeg perioda, u Mihailovićevom opusu nit literarnosti nije nikad prekidana. Sličan je slučaj i sa mojim radovima. Od kompozicije Građani do Slikarstva prizora literarisano šta i likovno kako ostali su da se bore za primat i prevagu. Omčikus je, posle briljantnih realističkih početaka i učešća (na evropskom nivou) u avanturi tašizma, stvorio kasnih sedamdesetih godina snažan ciklus o policijskom nasilju koji ne bi mogao da nastane bez slikarevog pristanka na literarne implikacije. Pre dve godine video sam u njujorškoj Galeriji Šoelkopf izložbu Milete Andrejevića. Asocijacije na drvenu Grčku nisu bile samo čisto likovne prirode; u njima su neskriveno postojali elementi legende i literature. Slična nadovezivanja na pričanja naših srednjovekovnih fresaka i ikona prisutna su u delu Ljubinke Jovanović-Mihailović. Vera Božičković, koja inače istrajava u antiliterarnom enformelu, svakih nekoliko godina ima potrebu da napravi, doduše neveliki, ciklus slika u kojima tema (pouzdan predznak literarnosti) ima predominantnu ulogu. Mislim, dabome, i na slikarski period Kose Bokšan poznat pod naslovom Žene-planine.
Svestan sam opasnosti da ovakva paušalna procenjivanja uticaja literature iz Simine 9a na slikare sa iste adrese mogu biti neopravdana, to jest naknadno i nasilno izvedena. Ali, budući da mo svi mi u onom davnom prijateljskom krugu jedni drugima bili istovremeno i đaci i učitelji, ukrštena zračenja i uticaji nisu mogli ostati bez posledica.
Ivan Ivanovič: Tako su bar dve beogradske kafane (Dardaneli u Skadarliji i Pozorišna kafana preko puta Narodnog pozorišta) postale centar okupljanja opozicionih ljudi od pera, pre svega književnika, ali i glumaca, slikara...zatim bivših političara i slobodoumnih ljudi. U njima je rođena beogradska boemija, koja je u svemu zamenila zamrli politički život.
Beogradski boemski krug sačinjavali su intelektualci prokaženi od režima, ljudi otpušteni iz državne službe, delatnici sa kičmom koju režim nije uspeo da povije, rečju, samostalni i nezavisni umovi.
Reč boema bila je važnija nego reč univerzitetskih profesora, školovanih na evropskim univerzitetima. "...Boemija nije lako dozvoljavala da bude podvrgnuta autoritetu nekog kritičara ili teoretičara književnosti, nije htela ikome od njih pružiti mogućnost da postane njen mentor i tutor" (Dimitrije Vučenov).
Boemija već po ustrojstvu nije mogla da bude organizovana, nego je delovala slobodarski i anarhično. Ali upravo ta osobina je uzvisila beograsku boemiju u najvažniji umetnički pokret na kraju XIX veka. Karakteristično za pripadnike beogradske boemije je pre svega oslanjanje na narodnu mudrost kao protivtežu birokratskoj gluposti. Glavno oružje boemije u borbi protiv režima bilo je humor i satira. Režim nije mogao da kontroliše domišljatost pisaca. Tako su se u tom krugu našli politički protivnici, Stevan Sremac, koji je u liberalskom političkom organu Srpskoj zastavi polemisao sa radikalima napadajući ih žestoko, i Radoje Domanović, ljuti satiričar poretka koji je Sremac branio. A tu je bio i književni pripravnik Bora Stanković.
Ako je u političkom smislu Radoje Domanović bio dete radikalizma, u književnom je bio proizvod boemije. Domanović se za radikale opredelio još u provinciji, pripadnik boemije je postao u Beogradu. Boemija je u svemu bila iznad stranačkog života. Slobodno možemo da kažemo da se Domanović u krugu boemije proslavio. Tu se pročuo njegov glas kao književnika, ali još više kao protivnika režima.
Svestan sam opasnosti da ovakva paušalna procenjivanja uticaja literature iz Simine 9a na slikare sa iste adrese mogu biti neopravdana, to jest naknadno i nasilno izvedena. Ali, budući da mo svi mi u onom davnom prijateljskom krugu jedni drugima bili istovremeno i đaci i učitelji, ukrštena zračenja i uticaji nisu mogli ostati bez posledica.
Svestan sam opasnosti da ovakva paušalna procenjivanja uticaja literature iz Simine 9a na slikare sa iste adrese mogu biti neopravdana, to jest naknadno i nasilno izvedena. Ali, budući da mo svi mi u onom davnom prijateljskom krugu jedni drugima bili istovremeno i đaci i učitelji, ukrštena zračenja i uticaji nisu mogli ostati bez posledica.
Pozdrav svima ...
С обзиром да је Ћира "открио" извор ове слике, ископао сам пуни назив: thetransportlibrary.co.uk.
Beogradski boemski krug sačinjavali su intelektualci prokaženi od režima, ljudi otpušteni iz državne službe, delatnici sa kičmom koju režim nije uspeo da povije, rečju, samostalni i nezavisni umovi.
Reč boema bila je važnija nego reč univerzitetskih profesora, školovanih na evropskim univerzitetima. "...Boemija nije lako dozvoljavala da bude podvrgnuta autoritetu nekog kritičara ili teoretičara književnosti, nije htela ikome od njih pružiti mogućnost da postane njen mentor i tutor" (Dimitrije Vučenov).
Boemija već po ustrojstvu nije mogla da bude organizovana, nego je delovala slobodarski i anarhično. Ali upravo ta osobina je uzvisila beograsku boemiju u najvažniji umetnički pokret na kraju XIX veka. Karakteristično za pripadnike beogradske boemije je pre svega oslanjanje na narodnu mudrost kao protivtežu birokratskoj gluposti. Glavno oružje boemije u borbi protiv režima bilo je humor i satira. Režim nije mogao da kontroliše domišljatost pisaca. Tako su se u tom krugu našli politički protivnici, Stevan Sremac, koji je u liberalskom političkom organu Srpskoj zastavi polemisao sa radikalima napadajući ih žestoko, i Radoje Domanović, ljuti satiričar poretka koji je Sremac branio. A tu je bio i književni pripravnik Bora Stanković.
Ako je u političkom smislu Radoje Domanović bio dete radikalizma, u književnom je bio proizvod boemije. Domanović se za radikale opredelio još u provinciji, pripadnik boemije je postao u Beogradu. Boemija je u svemu bila iznad stranačkog života. Slobodno možemo da kažemo da se Domanović u krugu boemije proslavio. Tu se pročuo njegov glas kao književnika, ali još više kao protivnika režima.