У прошлонедељном броју "Забавника" у чланку о нереализованим објектима у Београду поменут је и масонски храм, чији је план приказан, и каже се да се не зна локација на којој је требао бити сазидан. Зар није поменути објекат започет у Улици Ђуре Јакшића, а стигло се само до приземља?
Jeste. Objekat je projektovao - Nikolaj Krasnov. Docnije je građeno po nešto izmenjenoj fasadi u odnosu na Krasnovljev projekat. Objekat je, nedovršen služio kao bioskop i porušen osamdesetih godina dvadesetog veka.
Svojevremeno je ovo identifikovano kao ugao Jakšićeve i Obilićevog venca.
To svakako jeste kao pomenut ugao. Prva zgrada koja se u nizu iz Jakšićeve ovde vidi kao izgorela više ne postoji. Na njenom mestu je sada posleratna stambena višespratnica. Do nje je (takođe zapaljena) zgrada štamparije Ivana Ivanovića i ovu zgradu projektovao je čuveni arhitekta Josif Najman. Sada je Zavod za udžbenike. Pored nje je ugaona zgrada Muzeja grada koja nije izgorela iako su zapaljive bombe pale na njen krov, ali je sačuvana (sa svim blagom u njoj) zahvaljujući prisebnosti domara koji je, po saznanju da je bomba pala na krov otrčao na vrh i bacio bombu u dvorište a početni požar ugasio.
Клара Алмузлино (рођ. Леви) у свом дворишту. Водила је кројачницу за израду постељине и столњака. Недуго по окупацији два њена сина одведена су у Топовске шупе, где су и убијени, док је Клара одведена на Сајмиште. Сазнавши то, као и каква судбина чека логораше, скочила је и извршила самоубиство.
U Banjičkim knjigama nailazimo na nekoliko članova ove familije.
Almozlino Josif, zvani Almo, pominje se u Almanahu osnovne škole Janko Veselinović kao bivši đak, a Emil-Hajim Almozlino, zvani Guta, kao mlad Skojevac izvršio je 1941, pre nego što je otišao u Partizane, nekoliko diverzija. (Navodi iz Almanaha) Takođe se spominje i Reje Almozlino, učenik iste škole koji je preživeo rat.
Gotovo svi učenici ove škole su stradali u ratu, među njima i dve nastavnice: Jelena Demajo i Estira Ruso.
Hvala Varoš kapiji za ovu sliku koja me vraća u detinjstvo. Izgleda da smo je imali, jer je imam u folderu, mada ne ovoliku. U njoj se kaže da je u pitanju 1958. godina. Fascinantna su mi uvek bila ova kolica, koja su sa paketima ili bagažom gotovo nečujnu vijugala po peronima među putnicima koji su tek prispeli ili među onima koji su tražili kola u koja će tek da se popnu sa svojim koferima i porodicama. Imali smo i ovu, ali slike perona nisu tako česte, pa njih nikad dosta:
Клара Алмузлино (рођ. Леви) у свом дворишту. Водила је кројачницу за израду постељине и столњака. Недуго по окупацији два њена сина одведена су у Топовске шупе, где су и убијени, док је Клара одведена на Сајмиште. Сазнавши то, као и каква судбина чека логораше, скочила је и извршила самоубиство.
U Banjičkim knjigama nailazimo na nekoliko članova ove familije.
Almozlino Josif, zvani Almo, pominje se u Almanahu osnovne škole Janko Veselinović kao bivši đak, a Emil-Hajim Almozlino, zvani Guta, kao mlad Skojevac izvršio je 1941, pre nego što je otišao u Partizane, nekoliko diverzija. (Navodi iz Almanaha) Takođe se spominje i Reje Almozlino, učenik iste škole koji je preživeo rat.
Gotovo svi učenici ove škole su stradali u ratu, među njima i dve nastavnice: Jelena Demajo i Estira Ruso.
Наведени Соломон је највероватније онај који је становао у Јеврејској 4. Био је комерцијални представник. Отац му се звао Ернест, био је службеник а становао на адреси Скендербегова 7. Иначе, Ленка, жена Јакова Калефа такође је из породице Алмузлино. Ево и Јосифа на некој од београдских улица:
u Arhitektonskom odeljenju Ministarstva građevine, sve do 1882. godine načelnik službe bio je Jovan K. Ristić, koji je završio “indžinirsku” školu u Topčideru, kada ga zamenjuje Nikola Jovanović. Posle Jovanovića načelnici Arhitektonskog odeljenja postaju: arhitekta Andreja Andrejević 1884-1886; Atanasije Vujić 1886-1895; Svetozar Ivačković 1895-1899, Viljem Bader 1899-1902; Svetolik Popović 1902-1914 i Petar Popović u periodu 1914-1925 godina.
Ovakve dve sjajne fotografije zaslužuju najmanje pohvalu. Ne znam zašto se članovi foruma ustručavaju. Nekada je to ovde bio običaj i stimulans, a Mića je oduvek imao dobre postove. Ne znam koja je bolja od ove dve, da li ona slavska, porodična na kojoj se uočava sličnost među likovima, verovatno najbližim rođacima ili ova druga, mom srdašcu bliža. Kapija kroz koju svakodnevno prođem i setim se Kirhnerovih branilaca Druge čete Sremskog dobrovoljačkog odreda, koji tu ispod kapije izgiboše. Kula Nebojša je još oštećena.
Jeste. Objekat je projektovao - Nikolaj Krasnov. Docnije je građeno po nešto izmenjenoj fasadi u odnosu na Krasnovljev projekat. Objekat je, nedovršen služio kao bioskop i porušen osamdesetih godina dvadesetog veka.
Svojevremeno je ovo identifikovano kao ugao Jakšićeve i Obilićevog venca.
To svakako jeste kao pomenut ugao. Prva zgrada koja se u nizu iz Jakšićeve ovde vidi kao izgorela više ne postoji. Na njenom mestu je sada posleratna stambena višespratnica. Do nje je (takođe zapaljena) zgrada štamparije Ivana Ivanovića i ovu zgradu projektovao je čuveni arhitekta Josif Najman. Sada je Zavod za udžbenike. Pored nje je ugaona zgrada Muzeja grada koja nije izgorela iako su zapaljive bombe pale na njen krov, ali je sačuvana (sa svim blagom u njoj) zahvaljujući prisebnosti domara koji je, po saznanju da je bomba pala na krov otrčao na vrh i bacio bombu u dvorište a početni požar ugasio.
U Banjičkim knjigama nailazimo na nekoliko članova ove familije.
Almozlino Josif i
Almozlino Moša
Almozlino Ruben
Almozlino Solomon
Almuzlino Anđel
Almuzlino Anđelko
Almuzlino Bukica
Almozlino Josif, zvani Almo, pominje se u Almanahu osnovne škole Janko Veselinović kao bivši đak, a Emil-Hajim Almozlino, zvani Guta, kao mlad Skojevac izvršio je 1941, pre nego što je otišao u Partizane, nekoliko diverzija. (Navodi iz Almanaha) Takođe se spominje i Reje Almozlino, učenik iste škole koji je preživeo rat.
Gotovo svi učenici ove škole su stradali u ratu, među njima i dve nastavnice: Jelena Demajo i Estira Ruso.
Hvala Varoš kapiji za ovu sliku koja me vraća u detinjstvo. Izgleda da smo je imali, jer je imam u folderu, mada ne ovoliku. U njoj se kaže da je u pitanju 1958. godina. Fascinantna su mi uvek bila ova kolica, koja su sa paketima ili bagažom gotovo nečujnu vijugala po peronima među putnicima koji su tek prispeli ili među onima koji su tražili kola u koja će tek da se popnu sa svojim koferima i porodicama. Imali smo i ovu, ali slike perona nisu tako česte, pa njih nikad dosta:
U Banjičkim knjigama nailazimo na nekoliko članova ove familije.
Almozlino Josif i
Almozlino Moša
Almozlino Ruben
Almozlino Solomon
Almuzlino Anđel
Almuzlino Anđelko
Almuzlino Bukica
Almozlino Josif, zvani Almo, pominje se u Almanahu osnovne škole Janko Veselinović kao bivši đak, a Emil-Hajim Almozlino, zvani Guta, kao mlad Skojevac izvršio je 1941, pre nego što je otišao u Partizane, nekoliko diverzija. (Navodi iz Almanaha) Takođe se spominje i Reje Almozlino, učenik iste škole koji je preživeo rat.
Gotovo svi učenici ove škole su stradali u ratu, među njima i dve nastavnice: Jelena Demajo i Estira Ruso.
Наведени Соломон је највероватније онај који је становао у Јеврејској 4. Био је комерцијални представник. Отац му се звао Ернест, био је службеник а становао на адреси Скендербегова 7. Иначе, Ленка, жена Јакова Калефа такође је из породице Алмузлино. Ево и Јосифа на некој од београдских улица:
Ovakve dve sjajne fotografije zaslužuju najmanje pohvalu. Ne znam zašto se članovi foruma ustručavaju. Nekada je to ovde bio običaj i stimulans, a Mića je oduvek imao dobre postove. Ne znam koja je bolja od ove dve, da li ona slavska, porodična na kojoj se uočava sličnost među likovima, verovatno najbližim rođacima ili ova druga, mom srdašcu bliža. Kapija kroz koju svakodnevno prođem i setim se Kirhnerovih branilaca Druge čete Sremskog dobrovoljačkog odreda, koji tu ispod kapije izgiboše. Kula Nebojša je još oštećena.