"Захваљујући оваквом развоју слободног зидарства, прилозима чланова саграђен је Дом слободних зидара а у циљу остваривања своје самосталности и више масонске управе који је априла 1912. године и свечано отворен у Београду (Студеничка улица број 46а на Врачару)."
"Захваљујући оваквом развоју слободног зидарства, прилозима чланова саграђен је Дом слободних зидара а у циљу остваривања своје самосталности и више масонске управе који је априла 1912. године и свечано отворен у Београду (Студеничка улица број 46а на Врачару)."
Zna li se danas gde je to?
Студеничка је од 1896-1930 била данашња Светозара Марковића.
Претпостављам да се ради о блоку зграда од Мишарске до Његошеве...
"Захваљујући оваквом развоју слободног зидарства, прилозима чланова саграђен је Дом слободних зидара а у циљу остваривања своје самосталности и више масонске управе који је априла 1912. године и свечано отворен у Београду (Студеничка улица број 46а на Врачару)."
Zna li se danas gde je to?
Студеничка је од 1896-1930 била данашња Светозара Марковића.
Претпостављам да се ради о блоку зграда од Мишарске до Његошеве...
Da, i ja se sećam, Studenička je posle ponela ime Jovana Ristića, a posle rata Svetozara Markovića.
Interesantno, ako je taj Dom građen prilozima članova i svečano otvoren 1912, to onda svakako nije mogla biti nekakva neugledna kućica.
"Захваљујући оваквом развоју слободног зидарства, прилозима чланова саграђен је Дом слободних зидара а у циљу остваривања своје самосталности и више масонске управе који је априла 1912. године и свечано отворен у Београду (Студеничка улица број 46а на Врачару)."
Zna li se danas gde je to?
Студеничка је од 1896-1930 била данашња Светозара Марковића.
Претпостављам да се ради о блоку зграда од Мишарске до Његошеве...
Da, i ja se sećam, Studenička je posle ponela ime Jovana Ristića, a posle rata Svetozara Markovića.
Interesantno, ako je taj Dom građen prilozima članova i svečano otvoren 1912, to onda svakako nije mogla biti nekakva neugledna kućica.
Od kontrabasista ove epohe posebno se ističe Branko Pejaković (1927), čovek povučene i skromne prirode, koji je kao kompletan muzičar bio neformalni profesor mnogim beogradskim džezistima. Od 1956. godine Pejaković živi u Minhenu gde je otišao da obiđe tetku, i gde je potom svirao u orkestru Maksa Gregera. Na koncertima u Minhenu, Frankfurtu i Sent Moricu svirao je u orkestru Djuka Elingtona. Iz porodičnih razloga nije prihvatio ponudu Bilija Strejhorna za duži angažman. Takođe je svirao i na jednom koncertu sa Artom Farmerom. Postao je i veoma traženi studijski basista, ali ga je često angažovao i Duško Gojković za džez koncerte i festivale. U Minhenu je Pejaković kasnije svirao sa nemačkim vibrafonistom-pevačem Džerijem Hejsom (Gerry Heyes), nekada vlasnikom poznatog kluba „Alotria”, i povremeno nastupao sa velikim orkestrom američkog trubača Ala Porsina (Al Porcino) koji izvodi i Pejakovićeve aranžmane. Pejaković, kao čovek svestranih interesovanja (poliglota, pisac, slikar, sudski prevodilac), smatra se i jednim od najboljih srpsko-nemačkih prevodilaca. Mada povremeno dolazi u Beograd i u Herceg Novi gde ima kuću, nije pozivan da nastupa pred domaćom publikom od svog odlaska u Nemačku.
Među kontrabasistima treba navesti profesora Miloja Đorđevića „Grka” (1922-1974) iz Radio Orkestra, „Bata Boleta” Vukosavljevića koji se odlikovao tzv.“drajfom” (odselio se kod sestre u Englesku, i potom u San Francisko), Džimija Stanića (1929) koji je 1956. godine na jednom koncertu u Zagrebu zamenio basistu u orkestru Dizija Gilespija, Radeta „Kabaljera” Smiljanića koji je bio i prvi džez bas-gitarista u Beogradu, Bratislava Godela „Žutog” (1937-1992) iz malog Radio ansambla, školovanog basistu pok. Ivana Solarovića koji je poginuo u sudaru sa autobusom, Davora Draganića iz trija Saše Subote, Ljubodraga Gregorovića „Knedlu” koji danas živi u Nemačkoj i ne bavi se muzikom, i pok. Mikija „Bradu” Jakovljevića sa karakterističnim forsiranim sviranjem unapred. Najmlađi kontrabasista ove epohe, Vojin Draškoci „Mališa” (1945-2000), počeo je karijeru sa diksilendom „Veseli bendžo”, diplomirao je kontrabas na Muzičkoj Akademiji, bio je poštovalac Čarlsa Mingusa, zagovornik lidijske koncepcije Džordža Rasla, pristalica redovnog vežbanja, slobodne improvizacije, i zdravog života u prirodi. Smatrao je da se odmah mogu svirati svi muzički stilovi ako se ovlada dobro tehnikom instrumenta. 1980. godine bio je inicijalni basista seksteta Marković-Gut sa kojim je snimio prvu ploču ali se ubrzo naljutio i napustio ga. Smatrao je kasnije da mu je boravak u sekstetu bio mrlja u karijeri! Na koncertima u Beogradu svirao je sa gostima Artom Farmerom, Natanom Dejvisom, Henkom Moblijem i Džo Hendriksom. Takođe je bio član Beogradske filharmonije i omiljeni profesor M.Š.”Mokranjac”. Organizovao je emisije džeza na TV i nekoliko letnjih kurseva džeza po Vojvodini.
Био сам два дана одсутан (у Тополи и на Опленцу, а поводом Опленачке бербе) и видим да је на форуму свашта нешто лепо постављено. Право је уживање одсустовати па се вратити и затећи обиље садржаја.
http://uvls.rs/istorijat-slobodnog-zidarstva-u-srbiji.html
navodi se sledeće:
"Захваљујући оваквом развоју слободног зидарства, прилозима чланова саграђен је Дом слободних зидара а у циљу остваривања своје самосталности и више масонске управе који је априла 1912. године и свечано отворен у Београду (Студеничка улица број 46а на Врачару)."
Zna li se danas gde je to?
Дечанска 5.
Zna li se danas gde je to?
Студеничка је од 1896-1930 била данашња Светозара Марковића.
Претпостављам да се ради о блоку зграда од Мишарске до Његошеве...
Zna li se danas gde je to?
Студеничка је од 1896-1930 била данашња Светозара Марковића.
Претпостављам да се ради о блоку зграда од Мишарске до Његошеве...
Da, i ja se sećam, Studenička je posle ponela ime Jovana Ristića, a posle rata Svetozara Markovića.
Interesantno, ako je taj Dom građen prilozima članova i svečano otvoren 1912, to onda svakako nije mogla biti nekakva neugledna kućica.
Zna li se danas gde je to?
Студеничка је од 1896-1930 била данашња Светозара Марковића.
Претпостављам да се ради о блоку зграда од Мишарске до Његошеве...
Da, i ja se sećam, Studenička je posle ponela ime Jovana Ristića, a posle rata Svetozara Markovića.
Interesantno, ako je taj Dom građen prilozima članova i svečano otvoren 1912, to onda svakako nije mogla biti nekakva neugledna kućica.
Miša Krstić: Jazz
Basisti:
Od kontrabasista ove epohe posebno se ističe Branko Pejaković (1927), čovek povučene i skromne prirode, koji je kao kompletan muzičar bio neformalni profesor mnogim beogradskim džezistima. Od 1956. godine Pejaković živi u Minhenu gde je otišao da obiđe tetku, i gde je potom svirao u orkestru Maksa Gregera. Na koncertima u Minhenu, Frankfurtu i Sent Moricu svirao je u orkestru Djuka Elingtona. Iz porodičnih razloga nije prihvatio ponudu Bilija Strejhorna za duži angažman. Takođe je svirao i na jednom koncertu sa Artom Farmerom. Postao je i veoma traženi studijski basista, ali ga je često angažovao i Duško Gojković za džez koncerte i festivale. U Minhenu je Pejaković kasnije svirao sa nemačkim vibrafonistom-pevačem Džerijem Hejsom (Gerry Heyes), nekada vlasnikom poznatog kluba „Alotria”, i povremeno nastupao sa velikim orkestrom američkog trubača Ala Porsina (Al Porcino) koji izvodi i Pejakovićeve aranžmane. Pejaković, kao čovek svestranih interesovanja (poliglota, pisac, slikar, sudski prevodilac), smatra se i jednim od najboljih srpsko-nemačkih prevodilaca. Mada povremeno dolazi u Beograd i u Herceg Novi gde ima kuću, nije pozivan da nastupa pred domaćom publikom od svog odlaska u Nemačku.
Među kontrabasistima treba navesti profesora Miloja Đorđevića „Grka” (1922-1974) iz Radio Orkestra, „Bata Boleta” Vukosavljevića koji se odlikovao tzv.“drajfom” (odselio se kod sestre u Englesku, i potom u San Francisko), Džimija Stanića (1929) koji je 1956. godine na jednom koncertu u Zagrebu zamenio basistu u orkestru Dizija Gilespija, Radeta „Kabaljera” Smiljanića koji je bio i prvi džez bas-gitarista u Beogradu, Bratislava Godela „Žutog” (1937-1992) iz malog Radio ansambla, školovanog basistu pok. Ivana Solarovića koji je poginuo u sudaru sa autobusom, Davora Draganića iz trija Saše Subote, Ljubodraga Gregorovića „Knedlu” koji danas živi u Nemačkoj i ne bavi se muzikom, i pok. Mikija „Bradu” Jakovljevića sa karakterističnim forsiranim sviranjem unapred. Najmlađi kontrabasista ove epohe, Vojin Draškoci „Mališa” (1945-2000), počeo je karijeru sa diksilendom „Veseli bendžo”, diplomirao je kontrabas na Muzičkoj Akademiji, bio je poštovalac Čarlsa Mingusa, zagovornik lidijske koncepcije Džordža Rasla, pristalica redovnog vežbanja, slobodne improvizacije, i zdravog života u prirodi. Smatrao je da se odmah mogu svirati svi muzički stilovi ako se ovlada dobro tehnikom instrumenta. 1980. godine bio je inicijalni basista seksteta Marković-Gut sa kojim je snimio prvu ploču ali se ubrzo naljutio i napustio ga. Smatrao je kasnije da mu je boravak u sekstetu bio mrlja u karijeri! Na koncertima u Beogradu svirao je sa gostima Artom Farmerom, Natanom Dejvisom, Henkom Moblijem i Džo Hendriksom. Takođe je bio član Beogradske filharmonije i omiljeni profesor M.Š.”Mokranjac”. Organizovao je emisije džeza na TV i nekoliko letnjih kurseva džeza po Vojvodini.
1930., поводом спровода патријарха Димитрија.
Cini mi se da je zgrada u pozadini kuca Dr Stojmirovica na uglu Gundulicevog venca i bul. Despota Stefana
ps slika je duplo veca, ali sam spustio dimenzije da bi se lepo videla na ekranu, ako vam treba veca, samo je skinite
Ако може локација, био бих захвалан. Не раде ми нешто кликери.
Bajlonijeva pijaca, desno je ugao ulice Jelisavete Nacic nekadasnje Pavla Papa