Нова болница Болесничког фонда за државно саобраћајно особље имаће 300 кревета
Остале награде редом додељене су: арх. Теобалду Шнајдеру и арх. Јовану Петровићу из Београда (10 000 динара),
31. maj 1940.
Da se prisetimo jednog Šnajderovog dela, reč je o prvom većem beogradskom stambenom "soliteru" projektovanom i izvedenom u nezgodno okupaciono vreme (ovaj objekat Teobarld Šnajder je radio sa arh. Aleksandrom Sekulićem) za oca i braću Vukojičić (Vukojčić?), trgovce tekstilom. Danas je ova zgrada obnovljena u neku neautentičnu glet masu iako je pre restauracije imala zanimljivu fasadu boje terakote. Svi lepi detalji ove zgrade (ulazna vrata, markiza i tome slično) koji su nastajali teškom mukom u ono okupaciono vreme, zamenjeni su danas beslovesnom i zanatski neukom bravarijom.
O Šnajderu se ne zna mnogo. Više se znao o njegovoj supruzi Radmili Šnajder:
Radmila Šnajder je rođena 12.3.1906. godine. Po drugim podacima rođena je 1916. Otac joj se zvao Manojlo a majka Draga Ranković. Bila je udata, bez dece, demaćica. Stanovala je u Braničevskoj ulici broj 21, na drugom spratu. Nedićevci su je uhapsili 15.4.1942. godine. Specijalna policija ju je preuzela 27.4.1942. U logoru na Banjici je bila od 5.12.1942.11. septembra 1944. godine, zajedno sa još 11 logorašica, iz sobe 38, povedena je na streljanje. Prilikom sprovođenja, u hodiniku logora, te hrabre žene napale su čuvare i vojnike. 4 logorašice su odmah ubijene , a ostalih 7 je odvedeno na jevrejsko groblje i tamo streljano. Među njima je bila i Radmila Šnajder.
Šnajder je bio zaposlen kod najvećih prestoničkih arhitekata onog doba i smatra se, kako su mi govorili neki stariji arhitekti koji su to pamtili, da je on jedan od najzaslužnijih za konačno oblikovanje palate Trgovačkog fonda:
Kako god bilo, kada se osamostalio početkom četrdesetih, na Šnajderovom arhitektonskom rukopisu, može se očitati ono što je poneo iz Marinkovićevog biroa, mada je bio saradnik i drugih arhitekata.
Ovde sam napisao i neka svoja sećanja na ovog stvaraoca koja su mi govorili ljudi koji su neke stvari pamtili:
http://www.skyscrapercity.com/showpost.php?p=44075564&postcount=325
Kada već pričamo o ovim arhitektima, vesnicima novog, treba spomenuti i još jedno ime. Bio je, naime, kod Branislava Marinkovića zaposlen jedan napredni mladi arhitekta po imenu Teobald Šnajder - muž Radmile Šnajder koju su ubili na Banjici. Imali su pre rata dete koje je umrlo vrlo brzo, od neke progresivne tuberkuloze ili slične strašne bolesti. U policijskim spisima o ubistvu žene Rade, pominje se da ima muža "nekog Šnajdera". Policiji nije značio mnogo. A ni čaršiji.
Eto, sa žaljenjem konstatujem da ni ovog sjajnog dela Grigorija Samojlova više nema.
Pojeo ga je mrak našeg poraznog samozaborava u koji smo upali, sve misleći da imamo "dovoljno" i "napretek", a što nažalost i nije baš tako...
Заиста жалосно.
Негде сам недавно, нажалост, не могу да се сетим где, прочитао да је до пред 2. Св. рат у Београду било више од две хиљаде луксузних кућа и вила. Питам се да ли ће за коју годину ишта од тога остати.
Била је,чини ми се из сличног угла, али мутна. Немам сазнања о њеном садашњем стању, ако уопште и постоји више.
Обзиром на околности, споља изгледа коректно, док је помињано дело арх. Калафатовића у истој улици недавно адаптирано..
Колико се са улице може видети, премазано је жутом бојом, добило алу или пвц столарију и на степенице додат мермер..
Нова болница Болесничког фонда за државно саобраћајно особље имаће 300 кревета
Остале награде редом додељене су: арх. Теобалду Шнајдеру и арх. Јовану Петровићу из Београда (10 000 динара),
31. maj 1940.
Da se prisetimo jednog Šnajderovog dela, reč je o prvom većem beogradskom stambenom "soliteru" projektovanom i izvedenom u nezgodno okupaciono vreme (ovaj objekat Teobarld Šnajder je radio sa arh. Aleksandrom Sekulićem) za oca i braću Vukojičić (Vukojčić?), trgovce tekstilom. Danas je ova zgrada obnovljena u neku neautentičnu glet masu iako je pre restauracije imala zanimljivu fasadu boje terakote. Svi lepi detalji ove zgrade (ulazna vrata, markiza i tome slično) koji su nastajali teškom mukom u ono okupaciono vreme, zamenjeni su danas beslovesnom i zanatski neukom bravarijom.
O Šnajderu se ne zna mnogo. Više se znao o njegovoj supruzi Radmili Šnajder:
Radmila Šnajder je rođena 12.3.1906. godine. Po drugim podacima rođena je 1916. Otac joj se zvao Manojlo a majka Draga Ranković. Bila je udata, bez dece, demaćica. Stanovala je u Braničevskoj ulici broj 21, na drugom spratu. Nedićevci su je uhapsili 15.4.1942. godine. Specijalna policija ju je preuzela 27.4.1942. U logoru na Banjici je bila od 5.12.1942.11. septembra 1944. godine, zajedno sa još 11 logorašica, iz sobe 38, povedena je na streljanje. Prilikom sprovođenja, u hodiniku logora, te hrabre žene napale su čuvare i vojnike. 4 logorašice su odmah ubijene , a ostalih 7 je odvedeno na jevrejsko groblje i tamo streljano. Među njima je bila i Radmila Šnajder.
Šnajder je bio zaposlen kod najvećih prestoničkih arhitekata onog doba i smatra se, kako su mi govorili neki stariji arhitekti koji su to pamtili, da je on jedan od najzaslužnijih za konačno oblikovanje palate Trgovačkog fonda:
Kako god bilo, kada se osamostalio početkom četrdesetih, na Šnajderovom arhitektonskom rukopisu, može se očitati ono što je poneo iz Marinkovićevog biroa, mada je bio saradnik i drugih arhitekata.
Ovde sam napisao i neka svoja sećanja na ovog stvaraoca koja su mi govorili ljudi koji su neke stvari pamtili:
http://www.skyscrapercity.com/showpost.php?p=44075564&postcount=325
Kada već pričamo o ovim arhitektima, vesnicima novog, treba spomenuti i još jedno ime. Bio je, naime, kod Branislava Marinkovića zaposlen jedan napredni mladi arhitekta po imenu Teobald Šnajder - muž Radmile Šnajder koju su ubili na Banjici. Imali su pre rata dete koje je umrlo vrlo brzo, od neke progresivne tuberkuloze ili slične strašne bolesti. U policijskim spisima o ubistvu žene Rade, pominje se da ima muža "nekog Šnajdera". Policiji nije značio mnogo. A ni čaršiji.
http://spomenicikulture.org.rs/dodatne_slike/original/Todiceva-crkva-u-Kostol...
Хвала г. Mmilovane,
ево слика супружника Тодић..
Лепосава Тодић
Драг. В. Тодић, капетан и бродовласник
Ана Павловна
Eto, sa žaljenjem konstatujem da ni ovog sjajnog dela Grigorija Samojlova više nema.
Pojeo ga je mrak našeg poraznog samozaborava u koji smo upali, sve misleći da imamo "dovoljno" i "napretek", a što nažalost i nije baš tako...
У Београду се подиже још једна велика болница
Нова болница Болесничког фонда за државно саобраћајно особље имаће 300 кревета
Остале награде редом додељене су: арх. Теобалду Шнајдеру и арх. Јовану Петровићу из Београда (10 000 динара),
31. maj 1940.
Da se prisetimo jednog Šnajderovog dela, reč je o prvom većem beogradskom stambenom "soliteru" projektovanom i izvedenom u nezgodno okupaciono vreme (ovaj objekat Teobarld Šnajder je radio sa arh. Aleksandrom Sekulićem) za oca i braću Vukojičić (Vukojčić?), trgovce tekstilom. Danas je ova zgrada obnovljena u neku neautentičnu glet masu iako je pre restauracije imala zanimljivu fasadu boje terakote. Svi lepi detalji ove zgrade (ulazna vrata, markiza i tome slično) koji su nastajali teškom mukom u ono okupaciono vreme, zamenjeni su danas beslovesnom i zanatski neukom bravarijom.
O Šnajderu se ne zna mnogo. Više se znao o njegovoj supruzi Radmili Šnajder:
Radmila Šnajder je rođena 12.3.1906. godine. Po drugim podacima rođena je 1916. Otac joj se zvao Manojlo a majka Draga Ranković. Bila je udata, bez dece, demaćica. Stanovala je u Braničevskoj ulici broj 21, na drugom spratu. Nedićevci su je uhapsili 15.4.1942. godine. Specijalna policija ju je preuzela 27.4.1942. U logoru na Banjici je bila od 5.12.1942.11. septembra 1944. godine, zajedno sa još 11 logorašica, iz sobe 38, povedena je na streljanje. Prilikom sprovođenja, u hodiniku logora, te hrabre žene napale su čuvare i vojnike. 4 logorašice su odmah ubijene , a ostalih 7 je odvedeno na jevrejsko groblje i tamo streljano. Među njima je bila i Radmila Šnajder.
(izvor: https://www.facebook.com/135431703231708/photos/a.213189492122595.47592.135431703231708/215629368545274/?type=1&relevant_count=1)
Šnajder je bio zaposlen kod najvećih prestoničkih arhitekata onog doba i smatra se, kako su mi govorili neki stariji arhitekti koji su to pamtili, da je on jedan od najzaslužnijih za konačno oblikovanje palate Trgovačkog fonda:
Kako god bilo, kada se osamostalio početkom četrdesetih, na Šnajderovom arhitektonskom rukopisu, može se očitati ono što je poneo iz Marinkovićevog biroa, mada je bio saradnik i drugih arhitekata.
Ovde sam napisao i neka svoja sećanja na ovog stvaraoca koja su mi govorili ljudi koji su neke stvari pamtili:
http://www.skyscrapercity.com/showpost.php?p=44075564&postcount=325
Kada već pričamo o ovim arhitektima, vesnicima novog, treba spomenuti i još jedno ime. Bio je, naime, kod Branislava Marinkovića zaposlen jedan napredni mladi arhitekta po imenu Teobald Šnajder - muž Radmile Šnajder koju su ubili na Banjici. Imali su pre rata dete koje je umrlo vrlo brzo, od neke progresivne tuberkuloze ili slične strašne bolesti. U policijskim spisima o ubistvu žene Rade, pominje se da ima muža "nekog Šnajdera". Policiji nije značio mnogo. A ni čaršiji.
Eto, sa žaljenjem konstatujem da ni ovog sjajnog dela Grigorija Samojlova više nema.
Pojeo ga je mrak našeg poraznog samozaborava u koji smo upali, sve misleći da imamo "dovoljno" i "napretek", a što nažalost i nije baš tako...
Заиста жалосно.
Негде сам недавно, нажалост, не могу да се сетим где, прочитао да је до пред 2. Св. рат у Београду било више од две хиљаде луксузних кућа и вила. Питам се да ли ће за коју годину ишта од тога остати.
Обзиром на околности, споља изгледа коректно, док је помињано дело арх. Калафатовића у истој улици недавно адаптирано..
Колико се са улице може видети, премазано је жутом бојом, добило алу или пвц столарију и на степенице додат мермер..
У Београду се подиже још једна велика болница
Нова болница Болесничког фонда за државно саобраћајно особље имаће 300 кревета
Остале награде редом додељене су: арх. Теобалду Шнајдеру и арх. Јовану Петровићу из Београда (10 000 динара),
31. maj 1940.
Da se prisetimo jednog Šnajderovog dela, reč je o prvom većem beogradskom stambenom "soliteru" projektovanom i izvedenom u nezgodno okupaciono vreme (ovaj objekat Teobarld Šnajder je radio sa arh. Aleksandrom Sekulićem) za oca i braću Vukojičić (Vukojčić?), trgovce tekstilom. Danas je ova zgrada obnovljena u neku neautentičnu glet masu iako je pre restauracije imala zanimljivu fasadu boje terakote. Svi lepi detalji ove zgrade (ulazna vrata, markiza i tome slično) koji su nastajali teškom mukom u ono okupaciono vreme, zamenjeni su danas beslovesnom i zanatski neukom bravarijom.
O Šnajderu se ne zna mnogo. Više se znao o njegovoj supruzi Radmili Šnajder:
Radmila Šnajder je rođena 12.3.1906. godine. Po drugim podacima rođena je 1916. Otac joj se zvao Manojlo a majka Draga Ranković. Bila je udata, bez dece, demaćica. Stanovala je u Braničevskoj ulici broj 21, na drugom spratu. Nedićevci su je uhapsili 15.4.1942. godine. Specijalna policija ju je preuzela 27.4.1942. U logoru na Banjici je bila od 5.12.1942.11. septembra 1944. godine, zajedno sa još 11 logorašica, iz sobe 38, povedena je na streljanje. Prilikom sprovođenja, u hodiniku logora, te hrabre žene napale su čuvare i vojnike. 4 logorašice su odmah ubijene , a ostalih 7 je odvedeno na jevrejsko groblje i tamo streljano. Među njima je bila i Radmila Šnajder.
(izvor: https://www.facebook.com/135431703231708/photos/a.213189492122595.47592.135431703231708/215629368545274/?type=1&relevant_count=1)
Šnajder je bio zaposlen kod najvećih prestoničkih arhitekata onog doba i smatra se, kako su mi govorili neki stariji arhitekti koji su to pamtili, da je on jedan od najzaslužnijih za konačno oblikovanje palate Trgovačkog fonda:
Kako god bilo, kada se osamostalio početkom četrdesetih, na Šnajderovom arhitektonskom rukopisu, može se očitati ono što je poneo iz Marinkovićevog biroa, mada je bio saradnik i drugih arhitekata.
Ovde sam napisao i neka svoja sećanja na ovog stvaraoca koja su mi govorili ljudi koji su neke stvari pamtili:
http://www.skyscrapercity.com/showpost.php?p=44075564&postcount=325
Kada već pričamo o ovim arhitektima, vesnicima novog, treba spomenuti i još jedno ime. Bio je, naime, kod Branislava Marinkovića zaposlen jedan napredni mladi arhitekta po imenu Teobald Šnajder - muž Radmile Šnajder koju su ubili na Banjici. Imali su pre rata dete koje je umrlo vrlo brzo, od neke progresivne tuberkuloze ili slične strašne bolesti. U policijskim spisima o ubistvu žene Rade, pominje se da ima muža "nekog Šnajdera". Policiji nije značio mnogo. A ni čaršiji.
Хвала Вам на драгоценим информацијама..