Оба су поред нове зграде Кинотеке. То је некада био хотел "Српска круна" па касније зграда Општине града Београда па онда, како каже, Народни одбор града Београда.
Ono što je za nas interesatno to je da je Lazić zgradu Ateljea ustupio kafani „Krčma gusarski brod” koju su otvorili slikari Mirko Kujačić i Ivan Lučev. Oni su po Lazićevoj zamisli oslikali enterijer tako da je podsećao na gusarski brod. Lazić je napravio i nacrte za gusarske kostime za umetnike koji se tu kelnerisali i tako sebi obezbeđivali prihod tim teškim godinama. Godine 1938. kafana je prestala da radi jer je Lazić prodao zgradu Josifu Himelarajhu, vlasniku štamparije „Progres”.
Noćni lokal, kafana i bar „Gusarski brod" otvorila je u drugoj polovini decembra 1932. grupa umetnika-boema u kući arhitekte Žike Lazića, koja se nalazila u ulici Kralja Aleksandra, nedaleko od Lipovog lada i pijace Stari Đeram u Beogradu.
U toj kući nalazio se Lazićev veliki atelje koji on nije koristio, a bio je kao stvoren za veliki noćni lokal. Sem toga, u dvorištu punom zelenila, umetnici su od dasaka i drvene građe sagradili pravi gusarski brod. Hteli su da privuku beogradske snobove i dendije, i otrgnu ih od trošenja para u Kazbeku, kod Ruske lire, Mimoze i Palasa. Ti bi njihovi novci baš bili dobrodošli umetnicima koji su uvek jedva sastavljali kraj s krajem. Zato su se potrudili i na Gusarski brod dovukli lengere, pojaseve i čamce za spasavanje, kompas i sekstant, konopce, jedra - jer je gusarski brod bio jedrenjak, a bile su tu i mreže. Zaposleni i vlasnici obukli su se u gusarske kostime, zadenuli pištolje za pojas i očekivali prve goste. Zamislili su i da im naplaćuju tako što bi im viknuli - „Pare ili život!"
Mi smo na onom formumu imali dva fotografije "Gusarskog broda" izvana te famozne konstrukcije gusarskog broda od drveta (koja je ko zna kada porušena, moguće baš onda kada je, i ako je, pre rata prestala da radi kao kafana). Sada ove fotke ne nalazim više, ali imamo barem neke izglede glavne zgrade gde je bio atelje i kafana:
Pokušavam da pronađem muzički spot iz 1960-tih (čini mi se), domaći RnR.
Sniman je ispred tada još uvek nove zgrade Aerodroma Beograd, a članovi benda stoje na avionima-eksponatima Muzeja vazduhoplovstva koji su bili poređani ispod vedrnog neba.
Da li se neko seća spota, imena grupe, naziva pesme?
Spot je obilato korićen u emisijama Televizije Beograd o domaćem rokenrolu.
И ја се сећам тога спота, али није лако наћи, кад се не сећамо која је група била, или назив песме.
У међувремену, има ово, прве игранке шездесетих, "Силуете", "Елипсе"... https://www.youtube.com/watch?v=Vz9tnFIpVpY
Ко ће се свих сетити, Корни група, Црни бисери, Златни дечаци...
Сад ме је баш заинтригирало... Ваљда ће се неко сетити...
Inače, Vlajka smo se sećali i na "onom" forumu, pa evo prilike da sećanje osvežimo tekstovima baš sa tog mesta, citirajući jedan deo knjige "Beograd naše mladosti" Dimitrija Kneževa:
..."Od svih ovih starinara najčuveniji,zapravo nekrunisani kralj starinara,bio je Vlajko Ignjačević"Marsovac",koga već ukratko pomenusmo govoreći o Tinu Ujeviću.Između starinara i boema postojao je čvrsti,ma da nepisani savez,utvrđen za navek paktom Marsovac-Tin.Vlajko je prodavao i kupovao takođe knjige,i njegova antikvarnica je bila jedna od najsnabdevanijih,ali je trgovao i svim drugim antikvitetima i polovnom robom.Tako se kod Vlajka mogla naći ne samo krajnje retka knjiga "Boj žaba i miševa",koju je napisao glavom Homer,a preveo na srpski D.Papakostopulos,već i zmijurina,duga nekoliko metara,a "ubijena na Zvezdari".Ispunjena zmijurina bila je izložena ispred same radnje,"na strah vragam".Za vreme okupacije beogradski tašneri nudili su vlajku velike pare,ne bi li od zmijurine napravili tašne od zmijske kože,koje više nije bilo ni za lek,ali Vlajko je odbio,znajući vrednost uspešne reklame i propagande.
Vlajko,koji je do kraja života nosio tipičan lalinski šešir sa uskim obodom,bio je rodom iz Novog Kneževca u Banatu,a odlično je govorio nemački i mađarski.Držao je sijaset kalfi i šegrta.Bio je uvek dobro raspoložen,voleo je ljude i bio predusretljiv.Tina Ujevića i druge boeme pomagao je iz čistog pijeteta prema književnicima i umetnicima;Tinu je često davao duvana,a ne retko i hrane.
Govorilo se da je posle 1947 godine Vlajku nacionalizovana radnja.Komisija je provela četiri meseca popisujući sadržaj tri ogromna odeljenja starina.Vlajko,međutim,za to nimalo nije hajao.Davno pre nacionalizacije on je sklonio dragoceno džakče brilijanata,stavio na stranu dosta zlata,a u jedan poveći ruksak strpao nekoliko albuma skupocenih poštanskih maraka,među kojima kompletnu zbirku maraka Knjaza Mihaila,kakvu nije imao ni Poštanski muzej u Beogradu,i dva primerka najređe marke na svetu,štampane u Britanskoj Gijani.Zviždeći i sa pesmicom na usnama,Vlako je ostavio komisiji za nacionalizaciju velike koločine bezvrednih staretina,prašine i paučine,i time još jednom dokazao da um caruje,a snaga klade valja.
Kako su godine prolazile,Vlajko je konačno postao skitnica sa dugom bradom,bez stalnog stana,sa jednom torbom i jednim ruksakom na leđima,iz koga je polako krčmio poštanske marke sakupljačima i od toga živeo.U rasturanju retkih maraka pomogao mu je Sigmund Komornik.Rodoljub i pravi Srbin Mojsijeve vere,Sigmund komornik je posle aprilskog sloma 1941 godine podelio sa svojom braćom Srbima dobro i zlo i otišao sa njima u zarobljeništvo.Bilo je veoma zabavno,na primer,gledati i slušati Sigmunda,Marsovca i izraelskog poslanika dr.Arija Levavija,gde sede u bašti ispred hotela"Moskva",bistre politiku i razgledaju krajnje retke marke Kraljevine Sardinije ili Austro-Ugarske,davno nepostojećih država,prohujalih sa vihorom,kao što u krajnjoj liniji postaje sudbina mnogih trulih država i nenarodnih režima.
Tamo negde 1956.godine,šetajući po Novom Groblju,zapazio sam u 77.parceli i grob čika-Vlaka Ignjačevića sa malim spomenikom.nažalost,posle nekog vremena i grob je nestao,verovatno prekopan od lakomih grobara,koji jedva čekaju da izumru i poslednji rođaci kadri da plate grobarinu.Tako ovaj znameniti beograđanin ostade i bez groba-ali ostala je njegova uspomena,čijem održanju ovim redovima dajem skromni doprinos..."
I još jedna priča koju nam je ispričao naš preminuli prijatelj Dundo i još neki ljudi:
Inače, Vlajka smo se sećali i na "onom" forumu, pa evo prilike da sećanje osvežimo tekstovima baš sa tog mesta, citirajući jedan deo knjige "Beograd naše mladosti" Dimitrija Kneževa:
..."Od svih ovih starinara najčuveniji,zapravo nekrunisani kralj starinara,bio je Vlajko Ignjačević"Marsovac",koga već ukratko pomenusmo govoreći o Tinu Ujeviću.Između starinara i boema postojao je čvrsti,ma da nepisani savez,utvrđen za navek paktom Marsovac-Tin.Vlajko je prodavao i kupovao takođe knjige,i njegova antikvarnica je bila jedna od najsnabdevanijih,ali je trgovao i svim drugim antikvitetima i polovnom robom.Tako se kod Vlajka mogla naći ne samo krajnje retka knjiga "Boj žaba i miševa",koju je napisao glavom Homer,a preveo na srpski D.Papakostopulos,već i zmijurina,duga nekoliko metara,a "ubijena na Zvezdari".Ispunjena zmijurina bila je izložena ispred same radnje,"na strah vragam".Za vreme okupacije beogradski tašneri nudili su vlajku velike pare,ne bi li od zmijurine napravili tašne od zmijske kože,koje više nije bilo ni za lek,ali Vlajko je odbio,znajući vrednost uspešne reklame i propagande.
Vlajko,koji je do kraja života nosio tipičan lalinski šešir sa uskim obodom,bio je rodom iz Novog Kneževca u Banatu,a odlično je govorio nemački i mađarski.Držao je sijaset kalfi i šegrta.Bio je uvek dobro raspoložen,voleo je ljude i bio predusretljiv.Tina Ujevića i druge boeme pomagao je iz čistog pijeteta prema književnicima i umetnicima;Tinu je često davao duvana,a ne retko i hrane.
Govorilo se da je posle 1947 godine Vlajku nacionalizovana radnja.Komisija je provela četiri meseca popisujući sadržaj tri ogromna odeljenja starina.Vlajko,međutim,za to nimalo nije hajao.Davno pre nacionalizacije on je sklonio dragoceno džakče brilijanata,stavio na stranu dosta zlata,a u jedan poveći ruksak strpao nekoliko albuma skupocenih poštanskih maraka,među kojima kompletnu zbirku maraka Knjaza Mihaila,kakvu nije imao ni Poštanski muzej u Beogradu,i dva primerka najređe marke na svetu,štampane u Britanskoj Gijani.Zviždeći i sa pesmicom na usnama,Vlako je ostavio komisiji za nacionalizaciju velike koločine bezvrednih staretina,prašine i paučine,i time još jednom dokazao da um caruje,a snaga klade valja.
Kako su godine prolazile,Vlajko je konačno postao skitnica sa dugom bradom,bez stalnog stana,sa jednom torbom i jednim ruksakom na leđima,iz koga je polako krčmio poštanske marke sakupljačima i od toga živeo.U rasturanju retkih maraka pomogao mu je Sigmund Komornik.Rodoljub i pravi Srbin Mojsijeve vere,Sigmund komornik je posle aprilskog sloma 1941 godine podelio sa svojom braćom Srbima dobro i zlo i otišao sa njima u zarobljeništvo.Bilo je veoma zabavno,na primer,gledati i slušati Sigmunda,Marsovca i izraelskog poslanika dr.Arija Levavija,gde sede u bašti ispred hotela"Moskva",bistre politiku i razgledaju krajnje retke marke Kraljevine Sardinije ili Austro-Ugarske,davno nepostojećih država,prohujalih sa vihorom,kao što u krajnjoj liniji postaje sudbina mnogih trulih država i nenarodnih režima.
Tamo negde 1956.godine,šetajući po Novom Groblju,zapazio sam u 77.parceli i grob čika-Vlaka Ignjačevića sa malim spomenikom.nažalost,posle nekog vremena i grob je nestao,verovatno prekopan od lakomih grobara,koji jedva čekaju da izumru i poslednji rođaci kadri da plate grobarinu.Tako ovaj znameniti beograđanin ostade i bez groba-ali ostala je njegova uspomena,čijem održanju ovim redovima dajem skromni doprinos..."
I još jedna priča koju nam je ispričao naš preminuli prijatelj Dundo i još neki ljudi:
Оба су поред нове зграде Кинотеке. То је некада био хотел "Српска круна" па касније зграда Општине града Београда па онда, како каже, Народни одбор града Београда.
Захваљујем. Нешто сам се загубио око те Круне...
Ееее, а некада смо мислили да је социјалистичка градња неквалитетна...
?
Ono što je za nas interesatno to je da je Lazić zgradu Ateljea ustupio kafani „Krčma gusarski brod” koju su otvorili slikari Mirko Kujačić i Ivan Lučev. Oni su po Lazićevoj zamisli oslikali enterijer tako da je podsećao na gusarski brod. Lazić je napravio i nacrte za gusarske kostime za umetnike koji se tu kelnerisali i tako sebi obezbeđivali prihod tim teškim godinama. Godine 1938. kafana je prestala da radi jer je Lazić prodao zgradu Josifu Himelarajhu, vlasniku štamparije „Progres”.
A evo i jednog tekstića sa sajta http://www.rts.rs/page/radio/sr/story/23/Radio+Beograd+1/1526268/Zabavnik.html?email=yes
Noćni lokal, kafana i bar „Gusarski brod" otvorila je u drugoj polovini decembra 1932. grupa umetnika-boema u kući arhitekte Žike Lazića, koja se nalazila u ulici Kralja Aleksandra, nedaleko od Lipovog lada i pijace Stari Đeram u Beogradu.
U toj kući nalazio se Lazićev veliki atelje koji on nije koristio, a bio je kao stvoren za veliki noćni lokal. Sem toga, u dvorištu punom zelenila, umetnici su od dasaka i drvene građe sagradili pravi gusarski brod. Hteli su da privuku beogradske snobove i dendije, i otrgnu ih od trošenja para u Kazbeku, kod Ruske lire, Mimoze i Palasa. Ti bi njihovi novci baš bili dobrodošli umetnicima koji su uvek jedva sastavljali kraj s krajem. Zato su se potrudili i na Gusarski brod dovukli lengere, pojaseve i čamce za spasavanje, kompas i sekstant, konopce, jedra - jer je gusarski brod bio jedrenjak, a bile su tu i mreže. Zaposleni i vlasnici obukli su se u gusarske kostime, zadenuli pištolje za pojas i očekivali prve goste. Zamislili su i da im naplaćuju tako što bi im viknuli - „Pare ili život!"
Mi smo na onom formumu imali dva fotografije "Gusarskog broda" izvana te famozne konstrukcije gusarskog broda od drveta (koja je ko zna kada porušena, moguće baš onda kada je, i ako je, pre rata prestala da radi kao kafana). Sada ove fotke ne nalazim više, ali imamo barem neke izglede glavne zgrade gde je bio atelje i kafana:
http://s471.photobucket.com/user/i-4556/media/stari%252520beograd/ad8a2.jpg.html
U novije doba, (pre godinu dve) dokrajčena i sama Lazićeva zgrada, jedan od retkih primera uticaja holandske arhitekture na srpsku.
Nekome ko odlučuje o sudbini ovog grada to, naprosto, nije bilo važno i klimnuo je glavom... uz osmeh silnika...
Pokušavam da pronađem muzički spot iz 1960-tih (čini mi se), domaći RnR.
Sniman je ispred tada još uvek nove zgrade Aerodroma Beograd, a članovi benda stoje na avionima-eksponatima Muzeja vazduhoplovstva koji su bili poređani ispod vedrnog neba.
Da li se neko seća spota, imena grupe, naziva pesme?
Spot je obilato korićen u emisijama Televizije Beograd o domaćem rokenrolu.
И ја се сећам тога спота, али није лако наћи, кад се не сећамо која је група била, или назив песме.
У међувремену, има ово, прве игранке шездесетих, "Силуете", "Елипсе"...
https://www.youtube.com/watch?v=Vz9tnFIpVpY
Ко ће се свих сетити, Корни група, Црни бисери, Златни дечаци...
Сад ме је баш заинтригирало... Ваљда ће се неко сетити...
U pitanju su "Elipse"
http://www.youtube.com/watch?v=3MR_Y5_LmOI&list=UUG1UT71xHp03zK9-yhi0fFQ&inde...
http://www.novosti.rs/vesti/beograd.74.html:504183-Prvi-telegram-prema-kosmos...
Današnji "stručnjaci" ga nazivaju "izvesnim"...
Inače, Vlajka smo se sećali i na "onom" forumu, pa evo prilike da sećanje osvežimo tekstovima baš sa tog mesta, citirajući jedan deo knjige "Beograd naše mladosti" Dimitrija Kneževa:
..."Od svih ovih starinara najčuveniji,zapravo nekrunisani kralj starinara,bio je Vlajko Ignjačević"Marsovac",koga već ukratko pomenusmo govoreći o Tinu Ujeviću.Između starinara i boema postojao je čvrsti,ma da nepisani savez,utvrđen za navek paktom Marsovac-Tin.Vlajko je prodavao i kupovao takođe knjige,i njegova antikvarnica je bila jedna od najsnabdevanijih,ali je trgovao i svim drugim antikvitetima i polovnom robom.Tako se kod Vlajka mogla naći ne samo krajnje retka knjiga "Boj žaba i miševa",koju je napisao glavom Homer,a preveo na srpski D.Papakostopulos,već i zmijurina,duga nekoliko metara,a "ubijena na Zvezdari".Ispunjena zmijurina bila je izložena ispred same radnje,"na strah vragam".Za vreme okupacije beogradski tašneri nudili su vlajku velike pare,ne bi li od zmijurine napravili tašne od zmijske kože,koje više nije bilo ni za lek,ali Vlajko je odbio,znajući vrednost uspešne reklame i propagande.
Vlajko,koji je do kraja života nosio tipičan lalinski šešir sa uskim obodom,bio je rodom iz Novog Kneževca u Banatu,a odlično je govorio nemački i mađarski.Držao je sijaset kalfi i šegrta.Bio je uvek dobro raspoložen,voleo je ljude i bio predusretljiv.Tina Ujevića i druge boeme pomagao je iz čistog pijeteta prema književnicima i umetnicima;Tinu je često davao duvana,a ne retko i hrane.
Govorilo se da je posle 1947 godine Vlajku nacionalizovana radnja.Komisija je provela četiri meseca popisujući sadržaj tri ogromna odeljenja starina.Vlajko,međutim,za to nimalo nije hajao.Davno pre nacionalizacije on je sklonio dragoceno džakče brilijanata,stavio na stranu dosta zlata,a u jedan poveći ruksak strpao nekoliko albuma skupocenih poštanskih maraka,među kojima kompletnu zbirku maraka Knjaza Mihaila,kakvu nije imao ni Poštanski muzej u Beogradu,i dva primerka najređe marke na svetu,štampane u Britanskoj Gijani.Zviždeći i sa pesmicom na usnama,Vlako je ostavio komisiji za nacionalizaciju velike koločine bezvrednih staretina,prašine i paučine,i time još jednom dokazao da um caruje,a snaga klade valja.
Kako su godine prolazile,Vlajko je konačno postao skitnica sa dugom bradom,bez stalnog stana,sa jednom torbom i jednim ruksakom na leđima,iz koga je polako krčmio poštanske marke sakupljačima i od toga živeo.U rasturanju retkih maraka pomogao mu je Sigmund Komornik.Rodoljub i pravi Srbin Mojsijeve vere,Sigmund komornik je posle aprilskog sloma 1941 godine podelio sa svojom braćom Srbima dobro i zlo i otišao sa njima u zarobljeništvo.Bilo je veoma zabavno,na primer,gledati i slušati Sigmunda,Marsovca i izraelskog poslanika dr.Arija Levavija,gde sede u bašti ispred hotela"Moskva",bistre politiku i razgledaju krajnje retke marke Kraljevine Sardinije ili Austro-Ugarske,davno nepostojećih država,prohujalih sa vihorom,kao što u krajnjoj liniji postaje sudbina mnogih trulih država i nenarodnih režima.
Tamo negde 1956.godine,šetajući po Novom Groblju,zapazio sam u 77.parceli i grob čika-Vlaka Ignjačevića sa malim spomenikom.nažalost,posle nekog vremena i grob je nestao,verovatno prekopan od lakomih grobara,koji jedva čekaju da izumru i poslednji rođaci kadri da plate grobarinu.Tako ovaj znameniti beograđanin ostade i bez groba-ali ostala je njegova uspomena,čijem održanju ovim redovima dajem skromni doprinos..."
I još jedna priča koju nam je ispričao naš preminuli prijatelj Dundo i još neki ljudi:
http://www.politikin-zabavnik.co.rs/pz/content/beograd-koga-vise-nema?page=19...
Посета пуковника Вилијама Џозефа Доновена, специјалног изасланика председника Рузвелта, Београду.
http://www.novosti.rs/vesti/beograd.74.html:504183-Prvi-telegram-prema-kosmos...
Današnji "stručnjaci" ga nazivaju "izvesnim"...
Inače, Vlajka smo se sećali i na "onom" forumu, pa evo prilike da sećanje osvežimo tekstovima baš sa tog mesta, citirajući jedan deo knjige "Beograd naše mladosti" Dimitrija Kneževa:
..."Od svih ovih starinara najčuveniji,zapravo nekrunisani kralj starinara,bio je Vlajko Ignjačević"Marsovac",koga već ukratko pomenusmo govoreći o Tinu Ujeviću.Između starinara i boema postojao je čvrsti,ma da nepisani savez,utvrđen za navek paktom Marsovac-Tin.Vlajko je prodavao i kupovao takođe knjige,i njegova antikvarnica je bila jedna od najsnabdevanijih,ali je trgovao i svim drugim antikvitetima i polovnom robom.Tako se kod Vlajka mogla naći ne samo krajnje retka knjiga "Boj žaba i miševa",koju je napisao glavom Homer,a preveo na srpski D.Papakostopulos,već i zmijurina,duga nekoliko metara,a "ubijena na Zvezdari".Ispunjena zmijurina bila je izložena ispred same radnje,"na strah vragam".Za vreme okupacije beogradski tašneri nudili su vlajku velike pare,ne bi li od zmijurine napravili tašne od zmijske kože,koje više nije bilo ni za lek,ali Vlajko je odbio,znajući vrednost uspešne reklame i propagande.
Vlajko,koji je do kraja života nosio tipičan lalinski šešir sa uskim obodom,bio je rodom iz Novog Kneževca u Banatu,a odlično je govorio nemački i mađarski.Držao je sijaset kalfi i šegrta.Bio je uvek dobro raspoložen,voleo je ljude i bio predusretljiv.Tina Ujevića i druge boeme pomagao je iz čistog pijeteta prema književnicima i umetnicima;Tinu je često davao duvana,a ne retko i hrane.
Govorilo se da je posle 1947 godine Vlajku nacionalizovana radnja.Komisija je provela četiri meseca popisujući sadržaj tri ogromna odeljenja starina.Vlajko,međutim,za to nimalo nije hajao.Davno pre nacionalizacije on je sklonio dragoceno džakče brilijanata,stavio na stranu dosta zlata,a u jedan poveći ruksak strpao nekoliko albuma skupocenih poštanskih maraka,među kojima kompletnu zbirku maraka Knjaza Mihaila,kakvu nije imao ni Poštanski muzej u Beogradu,i dva primerka najređe marke na svetu,štampane u Britanskoj Gijani.Zviždeći i sa pesmicom na usnama,Vlako je ostavio komisiji za nacionalizaciju velike koločine bezvrednih staretina,prašine i paučine,i time još jednom dokazao da um caruje,a snaga klade valja.
Kako su godine prolazile,Vlajko je konačno postao skitnica sa dugom bradom,bez stalnog stana,sa jednom torbom i jednim ruksakom na leđima,iz koga je polako krčmio poštanske marke sakupljačima i od toga živeo.U rasturanju retkih maraka pomogao mu je Sigmund Komornik.Rodoljub i pravi Srbin Mojsijeve vere,Sigmund komornik je posle aprilskog sloma 1941 godine podelio sa svojom braćom Srbima dobro i zlo i otišao sa njima u zarobljeništvo.Bilo je veoma zabavno,na primer,gledati i slušati Sigmunda,Marsovca i izraelskog poslanika dr.Arija Levavija,gde sede u bašti ispred hotela"Moskva",bistre politiku i razgledaju krajnje retke marke Kraljevine Sardinije ili Austro-Ugarske,davno nepostojećih država,prohujalih sa vihorom,kao što u krajnjoj liniji postaje sudbina mnogih trulih država i nenarodnih režima.
Tamo negde 1956.godine,šetajući po Novom Groblju,zapazio sam u 77.parceli i grob čika-Vlaka Ignjačevića sa malim spomenikom.nažalost,posle nekog vremena i grob je nestao,verovatno prekopan od lakomih grobara,koji jedva čekaju da izumru i poslednji rođaci kadri da plate grobarinu.Tako ovaj znameniti beograđanin ostade i bez groba-ali ostala je njegova uspomena,čijem održanju ovim redovima dajem skromni doprinos..."
I još jedna priča koju nam je ispričao naš preminuli prijatelj Dundo i još neki ljudi:
http://www.politikin-zabavnik.co.rs/pz/content/beograd-koga-vise-nema?page=19...