Varos Kapija: Da nije gore skroz levo, izmedju ova dva stuba, na samoj liniji horizonta?
Ovako?
Ili možda još bliže "Pobedniku"?
Ako se ta celina nalazila na mestu gde su sada ove stepenice, da li restauracija na tom mestu ima svrhe (ne ulazeći u patriotske argumente)?
Koliko mi se čini, upravo tu bi trebalo da bude mesto gde se nalazila klupica, neposredno pre stepenica gde se silazi ka Pobedniku. U međuvremenu iza te klupice je iskopan bunker (da li protivavionski ili osmatrački, svejedno), ali je stvoreno brdašce koje onemogućava da se napravi bilo šta što bi makar asociralo na ono što je nekad tu bilo. Može samo da se postavi ta klupa umesto ove „Reljine“. A „patriote” će se već pobrinuti za njenu dalju sudbinu.
Da l' gospodin fotograf nije mogao da ide korak unazad, ili nije hteo, teško da ćemo saznati...
Ipak, razumljivo je da mu je gospođica bila važnija od neke kamene klupe...
Bolje išta nego ništa...
U sedamdesetim godinama XIX veka Liberale su u skupštini zastupali Ljubomir Kaljević i Milan Kujundžić, a konzervati-vce Aćim Čumić i Milutin Garašanin, sin Ilije Garašanina. Kao govornik je, ipak, najzanimljiviji bio stari Svetoandrejac Jevrem Grujić, jer niko nije "unapred znao šta će on reći, a govorio je mada pomalo dosadno, pravnički tačno i precizno". Ali sa čisto besedničkog gledišta, Čumić je, kako tvrdi Slobo-dan Jovanović, bio najbolji govornik. Njegov način "izraža-vanja suviše oštar i nepodesan za obične prilike, bio je pode-san za velike političke prepirke" u parlamentu. Kao besednik Čumić je, "imao jednu strahovitu snagu naglaska i sirovost izraza koja je bila pojačana jednim suvim, prodornim glasom obojenim seljačkom piskavošću. Nijedan glumac nije mogao uneti toliko energije u izgovor jedne reči; kada bi on rekao za nekog da je „lopovčina", to je dejstvovalo jače nego svi doka-zi prikupljeni o lopovluku toga čoveka. Imao je gorku i prez-rivu sirovost izraza, i često se služio pogrdnim nastavcima: ona kaluđerština (za mitropolita Mihaila), ona ruska panduri-na (za crnogorskoga kneza), ona politička babuskera (za Fili-pa Hristića) itd". A i sama Čumićeva ličnost je, kako pišu istoričari, budila opštu radoznalost Beograđana jer su ga često viđali kako šeta sa Kraljem Milanom, "ulazi snjim u kafane, pije i veseli se". Aćim Čumić je rođen 1836. u gornjoj Trešnjevici kod Kragujevca, prava je studirao u Hajdelbergu i Parizu. Predavo je kazneno pravo na Liceju, bio je sudija, predsednik vlade i senator, a u politici konzervativac, blizak Iliji Garašaninu i Jovanu Marinoviću, i u svoje vreme jedan od viđenijih predvodnik srpskih mladokonzervativaca. Pred-sednik beogradske opštine je postao 1871. godine, ali ga je namesništvo, koje je vladalo zemljom posle ubistva Knez Mihaila, a na čijem čelu je bio liberal Jovan Ristić, smenilo. Zatim se okrenuo advokaturi gde je imao uspeha, da bi 1873-74. godine, kada su konzervativci preuzeli vlast, postao mini-star unutrašnjih dela u Marinovićevom kabinetu. Svoju vladu Čumić je formirao 25. novembra 1874. godine od mladih konzervativaca i liberala. Od mladonzervativaca u vladi su bili Milan Piroćanac i Kosta Protić a od liberala Ljuba Kalje-vić i Stojan Novaković. U vladi su bili još i Milanovi puleni Milan Bogićević i Ljubomnir Ivanović. Iako je trajala samo dva meseca ova Čumićeva vlada je zapamćena po tome što je tokom njenog mandata doneta odluka da se sa vajarem Paci-jom sklopi ugovor o podizanju spomenika Knezu Mihailu, ali i kao prva vlada koja je imala ministre i iz skupštinske većine i skupštinske opozicije. Čumić je 1878. godine bio uhapšen zbog navodnog učešća u Topolskoj buni i osuđen na smrt zajedno sa Jevremom Markovićem. Ubrzo je bio pomilovan i osuđen na 10 godina robije. Pušten je iz zatvora posle pada Ristićeve liberalne vlade i dolaska naprednjaka 1880. godine na čelo države. Čumić je napisao dve, u svoje vreme, cenjene knjige Kasacijona vlast (1867) i Zadužbine u odbrani Srpstva (1890). Umro je 1901. godine.
A kao čovek Čumić je bio i veliki pomodar. Sa plavim ba-kenbardima i belom svilenom maramom oko vrata, u rukavi-cama i gamašnama izgledao je, u ondašnjem poluseljačkom Beogradu kao, kako primećuje Jovanović, pravi Parižanin. Ipak, kad se malo bolje pogleda, njegov "zao pogled, oštra vilica i tamna boja lica i očiju odavala je pravog srpskog se-ljaka, seljaka ubojicu i kesedžiju, u koga je nož brz kao i reč", i koji je po surovosti koju je širio oko sebe najviše ličio na Tomu Vučića Perišiča. Uz ovaj pomalo preteći izgled išao je " i mračan i ozlojeđen pogled na ljude i stvari" pa je sve što je srpsko bilo „nisko, nemoćno, izanđalo i malo" i takvoj državi nije vredelo "ništa raditi, i ničemu se nadati". Uz sve to Čumić je imao i jednu široku "demagošku ljubaznost s publi-kom. Odgovarao je na pozdrav i najmanjega čoveka skida-njem cilindra do zemlje" jer je bio "žudan vlasti i popularnos-ti". Austrijski poslanik u Beogradu Bendžamin Kalaj, inače dugogodišnji ljubavnik njegove žene, je smatrao da prave energije za duži boravak na vlasti Čumić nije imao, ali da imao "trenutnu smelost i sposobanost da izvrši državni udar".
U kafani, oko Čumića, "okupili su se ljudi da slušaju njegove burne improvizacije protiv vlade", jer u Srbiji ni kod konzer-vativca, ni kod liberala a ni i među socijalistima, nije bilo nikoga ko je smeo tako javno i tako oštro da napada namesni-ke i njihove ministre. A od svih kafana u prestonici Čumiću je jedna od omiljenijih bila Gostionica hotela "Srpska Kruna". Zgrada hotela je u tipičnom romantičarskom stilu bila izgađe-na 1867. godine i "svojom mirnoćom kompozicije, slobodnim položajem i veličinom ostavljala je utisak izvesne monumen-talnosti". Velika kafana zauzimala je ceo front prema Kale-megdanu i u svoje vreme, kao i sam hotel, važila je za najluk-suzniji ugostiteljski objekat u Srbiji.
Ovako?
Ili možda još bliže "Pobedniku"?
Ako se ta celina nalazila na mestu gde su sada ove stepenice, da li restauracija na tom mestu ima svrhe (ne ulazeći u patriotske argumente)?
Koliko mi se čini, upravo tu bi trebalo da bude mesto gde se nalazila klupica, neposredno pre stepenica gde se silazi ka Pobedniku. U međuvremenu iza te klupice je iskopan bunker (da li protivavionski ili osmatrački, svejedno), ali je stvoreno brdašce koje onemogućava da se napravi bilo šta što bi makar asociralo na ono što je nekad tu bilo. Može samo da se postavi ta klupa umesto ove „Reljine“. A „patriote” će se već pobrinuti za njenu dalju sudbinu.
Mislim da je ovo bilo to mesto.
da li neko zna ova prva sta je?
Овде има слика с разних страна и разних времена. Одгонетнули смо Рачу и "Бристол" (премда ми није баш скроз јасан угао).
Ено позади хотела десно, складишта код станице и данас постоје...
Da l' gospodin fotograf nije mogao da ide korak unazad, ili nije hteo, teško da ćemo saznati...
Ipak, razumljivo je da mu je gospođica bila važnija od neke kamene klupe...
Bolje išta nego ništa...
U sedamdesetim godinama XIX veka Liberale su u skupštini zastupali Ljubomir Kaljević i Milan Kujundžić, a konzervati-vce Aćim Čumić i Milutin Garašanin, sin Ilije Garašanina. Kao govornik je, ipak, najzanimljiviji bio stari Svetoandrejac Jevrem Grujić, jer niko nije "unapred znao šta će on reći, a govorio je mada pomalo dosadno, pravnički tačno i precizno". Ali sa čisto besedničkog gledišta, Čumić je, kako tvrdi Slobo-dan Jovanović, bio najbolji govornik. Njegov način "izraža-vanja suviše oštar i nepodesan za obične prilike, bio je pode-san za velike političke prepirke" u parlamentu. Kao besednik Čumić je, "imao jednu strahovitu snagu naglaska i sirovost izraza koja je bila pojačana jednim suvim, prodornim glasom obojenim seljačkom piskavošću. Nijedan glumac nije mogao uneti toliko energije u izgovor jedne reči; kada bi on rekao za nekog da je „lopovčina", to je dejstvovalo jače nego svi doka-zi prikupljeni o lopovluku toga čoveka. Imao je gorku i prez-rivu sirovost izraza, i često se služio pogrdnim nastavcima: ona kaluđerština (za mitropolita Mihaila), ona ruska panduri-na (za crnogorskoga kneza), ona politička babuskera (za Fili-pa Hristića) itd". A i sama Čumićeva ličnost je, kako pišu istoričari, budila opštu radoznalost Beograđana jer su ga često viđali kako šeta sa Kraljem Milanom, "ulazi snjim u kafane, pije i veseli se". Aćim Čumić je rođen 1836. u gornjoj Trešnjevici kod Kragujevca, prava je studirao u Hajdelbergu i Parizu. Predavo je kazneno pravo na Liceju, bio je sudija, predsednik vlade i senator, a u politici konzervativac, blizak Iliji Garašaninu i Jovanu Marinoviću, i u svoje vreme jedan od viđenijih predvodnik srpskih mladokonzervativaca. Pred-sednik beogradske opštine je postao 1871. godine, ali ga je namesništvo, koje je vladalo zemljom posle ubistva Knez Mihaila, a na čijem čelu je bio liberal Jovan Ristić, smenilo. Zatim se okrenuo advokaturi gde je imao uspeha, da bi 1873-74. godine, kada su konzervativci preuzeli vlast, postao mini-star unutrašnjih dela u Marinovićevom kabinetu. Svoju vladu Čumić je formirao 25. novembra 1874. godine od mladih konzervativaca i liberala. Od mladonzervativaca u vladi su bili Milan Piroćanac i Kosta Protić a od liberala Ljuba Kalje-vić i Stojan Novaković. U vladi su bili još i Milanovi puleni Milan Bogićević i Ljubomnir Ivanović. Iako je trajala samo dva meseca ova Čumićeva vlada je zapamćena po tome što je tokom njenog mandata doneta odluka da se sa vajarem Paci-jom sklopi ugovor o podizanju spomenika Knezu Mihailu, ali i kao prva vlada koja je imala ministre i iz skupštinske većine i skupštinske opozicije. Čumić je 1878. godine bio uhapšen zbog navodnog učešća u Topolskoj buni i osuđen na smrt zajedno sa Jevremom Markovićem. Ubrzo je bio pomilovan i osuđen na 10 godina robije. Pušten je iz zatvora posle pada Ristićeve liberalne vlade i dolaska naprednjaka 1880. godine na čelo države. Čumić je napisao dve, u svoje vreme, cenjene knjige Kasacijona vlast (1867) i Zadužbine u odbrani Srpstva (1890). Umro je 1901. godine.
A kao čovek Čumić je bio i veliki pomodar. Sa plavim ba-kenbardima i belom svilenom maramom oko vrata, u rukavi-cama i gamašnama izgledao je, u ondašnjem poluseljačkom Beogradu kao, kako primećuje Jovanović, pravi Parižanin. Ipak, kad se malo bolje pogleda, njegov "zao pogled, oštra vilica i tamna boja lica i očiju odavala je pravog srpskog se-ljaka, seljaka ubojicu i kesedžiju, u koga je nož brz kao i reč", i koji je po surovosti koju je širio oko sebe najviše ličio na Tomu Vučića Perišiča. Uz ovaj pomalo preteći izgled išao je " i mračan i ozlojeđen pogled na ljude i stvari" pa je sve što je srpsko bilo „nisko, nemoćno, izanđalo i malo" i takvoj državi nije vredelo "ništa raditi, i ničemu se nadati". Uz sve to Čumić je imao i jednu široku "demagošku ljubaznost s publi-kom. Odgovarao je na pozdrav i najmanjega čoveka skida-njem cilindra do zemlje" jer je bio "žudan vlasti i popularnos-ti". Austrijski poslanik u Beogradu Bendžamin Kalaj, inače dugogodišnji ljubavnik njegove žene, je smatrao da prave energije za duži boravak na vlasti Čumić nije imao, ali da imao "trenutnu smelost i sposobanost da izvrši državni udar".
U kafani, oko Čumića, "okupili su se ljudi da slušaju njegove burne improvizacije protiv vlade", jer u Srbiji ni kod konzer-vativca, ni kod liberala a ni i među socijalistima, nije bilo nikoga ko je smeo tako javno i tako oštro da napada namesni-ke i njihove ministre. A od svih kafana u prestonici Čumiću je jedna od omiljenijih bila Gostionica hotela "Srpska Kruna". Zgrada hotela je u tipičnom romantičarskom stilu bila izgađe-na 1867. godine i "svojom mirnoćom kompozicije, slobodnim položajem i veličinom ostavljala je utisak izvesne monumen-talnosti". Velika kafana zauzimala je ceo front prema Kale-megdanu i u svoje vreme, kao i sam hotel, važila je za najluk-suzniji ugostiteljski objekat u Srbiji.
Aćim Čumić ispred gostionice Srpska kruna.
image hosted on flickr
Gostionica Srpska kruna sa susednim objektom, srušenim 1941.g, i smerom prema Kalemegdanu.
image hosted on flickr
Knez Mihajlova ulica prema Dubrovačkoj ulici - danas Kralja Petra.
image hosted on flickr
Ičkova kuća.
image hosted on flickr
Čini se da saobraćajne nesreće nisu bile nepoznanica ni međuratnim tranvajima u Dušanovoj ulici.