Тренутно на сајту

Тренутно су на вези 0 чланова и 5 гостију.

Пријављивање

Beograd koga više nema

59623 одговора [Последњи унос]
Varos Kapija
Слика корисника Varos Kapija's
User offline. Last seen 5 years 30 недеља  ago. Није присутан
Придружио се: 21/06/2010
(Без теме)

Topčider
Слика корисника Topčider's
User offline. Last seen 2 years 2 недеља ago. Није присутан
Придружио се: 19/10/2011
Ž. STANICA




POZDRAV SVIMA ...


grk
Слика корисника grk's
User offline. Last seen 8 years 6 недеља  ago. Није присутан
Придружио се: 08/09/2011
G-din Dundo ... astral





Na 1007 str. ovog Foruma, G-din Dundo je postovao ovu fotku naseg gardijskog porucnika, junaka s Karadjordjevom zvezdom s macevima, kako lumpuje u nekoj beogradkoj kafani. Lepo covek seo u ugao, pa vino, Cigani  ... kako i treba. I G-din Dundo je voleo vino.  Ponovo je kacim da se setimo G-dina Dunda koji mozda i dalje prati Forum. Odakle, to tema je posta  ...  Runde  ... njima kao malo uzdarje












          
Ovaj tekst ostaje prazna igra reči sve dok ne bude moglo “nešto” da se zamisli. Naime, treba iznaći čulne i osećajne doživljaje na koje se pročitane reči ili stare fotografije odnose. A to je vanlogički problem, pitanje je odaziva srca, koji se rešava prebiranjem svojih doživljavanja i ispitivanjem da li se u njima može da otkrije nešto što odgovara prasklopovima tvrdnji jedne duboko lične, naizgled samo “teorijske”, empirije. Mi smo zaboravili, ali jesmo deponovali, one odlike doživljajnog sveta koje su nas u prošlosti navodile na odgovarajuće osećaje. Zato te osećaje teško predstavljamo sebi bez uobičajenih šablona pojmovne interpretacije. Slično i muzika izaziva osećaje mada, sama za sebe, ona je prazna igra ritma i harmonije. Ovaj tekst apeluje (rečenim, a ne notno) na iskonske pojmove vezane za emocije doživljajnog sveta. Povremeno izlaze na površinu svesti karakteri emotivnih doživljaja, ekvivalentni odnosnim pojmovnim izrazima (rečeničnim sklopovima). Ovi oseti ili emocije, izazvani, recimo, starim fotografijama, jedino u tom smislu i postaju realni. Biće objekta (živog ili mrtvog) neke stare fotografije biva oživljeno (naravno ne telesno) nabojem osećaja koje fotografija izazove. Jer šta čini suštinu života ako ne čulno doživljen svet. Njegova materijalnost je sekundarna, propadljiva. I ako predaka uopšte negde i dalje ima, u nekom astralu (termin, na žalost, kompromitovan budalaštinama spiritista), eteru, Platonovom virtuumu, itd., emotivna boja čuvstva izazvana njihovim likovima sa fotografija izazvaće rezonantno odsijavanje, odziv (kao što nastaju emotivne rezonance u običnom, opipljivom svetu). Javlja se jedan ekvivalent u tom hipotetskom astralu (a vi ga nazovite kako želite) i utoliko će “oživeti”, biti prizvani ti davni rođaci. Tako preci postaju realni onoliko koliko realna su i naša osećanja prema njiima, izazvana starim fotografijama. Jer i njih su, dok behu telesni, suštinski činila istolika osećanja koja čine i nas, a tek malo samo njihovo fizičko telo. Pošto u tom astralu pokojnik treba da ima i svoj, nekada telesni, lik (jer inače astral postaje samo jedna misaona maglina), posmatranje likova sa stare fotografije direktno komunicira naše osećaje odgovarajućim osobama u astralu – naravno ako se složimo da tog astrala uopšte ima. Tako, čak i ako nam je osoba na slici nepoznata, ona će u astralu biti dodirnuta našim osećajima. U trenu vakuuma sadašnjeg momenta taj je osećaj. I ko ga živi spasava prošlost i osvaja budućnost. Na taj način izgleda deluje i religijski princip ikona. Ako ovu analizu stavimo, na trenutak, u službu astrala onda on postaje u onoj meri realan koliko u njega odlučimo da poverujemo i isto toliko nerealan koliko ga ignorišemo. I koliko god mi delovali na taj svet (astralni), toliko i on retroaktivno deluje na nas (ako prihvatamo da ga ima). A jedared mora da napišem kako sam bio poučavan “Jerebanom” prokupčaninom (bio je ranije na podForumu Zabavnika) i šta mi je Jereban kazivao (kao i Dragi – “Džiglja,” pravi “nedotučeni” Srbin). Njihove priče o iznošenju pred postrojenu vojsku uoči krvavih bitaka Dušanovih krstastih zastava izbodenih kopljima i razderanih barjaka Ðorđijevih. Priče kakvih više nema i mentora i respondenata koji su nestali (da li?). Ne za mene.
          Kao što i prostor nije apsolutan već zavisi od fizičkih uticaja tela (koja poseduju masu), tako i astral predaka uzima postojanje samo pri postojanju odgovarajućeg mentalnog prihvatanja. Drugim rečima, ne može se sa sigurnošću tvrditi da je apsolutno tačno da nema astralne sfere postojanja. Ona može da ne postoji jedino relativno, tj. za određene subjekte. Isto važi i za pozitivno postojanje ove sfere. Kao i u teoriji relativnosti, apsolutna isključivost je iluzorna kako za pristalice tako i za pobijaoce postojanja astrala. Ovo je slično opticajnim kretanjima planeta oko Sunca koja zbunjuju čoveka svojim relativnim kretanjem po nebu. Takvi prividi izgleda da važe za kojevamdrago okolnosti.
          Ono “nešto” o kome stalno govorimo i tajinski osluškujemo ga nije nikakva misterija do naš odnos prema realnosti astrala. Toga “nečeg” ili ima ili nema. Nema ga, ako verom ne prihvatimo pretke kao aktuelno žive u nekom drugom sistemu (opet, reci ga, astralu) ili ga ima, ako postojanje predačko u toj sferi prihvatimo s verom. Dakle, kao i u svim bitnim stvarima, sve je na kraju stvar vere (koja će, ako je čvrsta, dovesti do uzdanja). Čovek uviđa da astral mora da ima neku vrstu realiteta ako njegov život treba da ima nekog smisla. Mislim na realitete kao što su “duži”, “krive”, “materijalne tačke” i njihova “rastojanja”, “širenje” ili “orijentacija”. Nisu li ovo duhovni entiteti koji se ne manifestuju bez čovekove rezolucije da ih prihvati i u njih se pouzda? A da oni ne postoje u nekoj realnosti, tada mi ne bi mogli da proračunamo precizne putanje kosmičkih brodova do udaljenih svetova, let projektila ili sokolova, statiku zgrada i mostova – koristeći se njima. Zgodno je ustvrditi da i naši preci obstoje nalik postojanju “krive” ili “matričnog operatora” u, recimo, elektrodinamici. “Tačke”, “krive” ... — one postoje samo ukoliko ih prihvatimo i pružimo im svoje poverenje. Mi im ga naravno pružamo jer se bez njih prirodni zakoni ne mogu pojmiti. Na njima počivaju statika, kinematika, zakoni sile i termodinamike. Izum li su one čovekovog uma? Pa taj “izum” nije prazan, već u skladu je sa prirodnim zakonima van nas koji se po njegovim principima ‘upravljaju’. Na jednom ekstremu počivaju idealizacije “tačke”, “prave”, “udaljenosti” i “fizikalnog polja” a na drugom ekstremu, mislim sasvim nužno, mora da leži idealizacija tog astrala sa svim onim što on treba da sadrži.
Ovo svakako nije poslednje objašnjenje već samo iskustveno izvedena analogija. I nije ona u rangu logičkog prigovora materijalnom svetu. Jasno je da odražava neutoljivu želju duha za potpunim i jedinstvenim misaonim prožimanjem prirodnih pojava. Ovde samo rastavljam figuriran lik prošlog (živog bića ili objekta) od materijalnog svog nosioca, starih fotografija koje popularišu prošlost — a još više prošlost njih. Nešto mora i da se pripisuje namišljajima i pojmovima da bi im se dao izraz kao što su morale biti otkrivene parcijalne diferencijalne jednačine da bi se zakonima teorije polja dao jezik – da bi postale neposredno objašnjivački izrazljive. A to što bi postojanje tog astrala činilo da strogi zakon kauzaliteta mora po nekad da zataji – ni bige vas zbog toga. Taj zakon, poslednji aksiomatski fundament prirodnih nauka odavno je potkopan i ozbiljno osporen relacijama kvantne fizike. Ovde sam jedino želeo da pridodam jednoznačnost likovima sa starih fotografija i astralu (kao jednom duhovnom realitetu) ali nezavisnom od posmatrajućeg subjekta. Taj astral, kao i jednostavna vera u spoljni svet, nema ništa zajedničko sa idejom polja u fizici. On više odgovara jednoj psihološkoj teoriji srca shvatljivoj jedino spekulativnim putem u kojoj preci ne prestaju da postoje, kao zvezde koje zađu. A za visokosrdne i arogantne skeptike potkradane od gordosti: he, he ... možda je sve ovo samo tanana iluzija usled naprezanja pogleda ka prošlom da bi se smatralo da nam ono daje “znak”, samo “mig” prevarljivih romantičnih razgovora sa emocionalnim pretstavama.
* * *
          I ranije sam se šepurio tvrdeći da “Beograda koga više nema” u stvari negde ima. Ovde nagoveštavam na koji način i gde bi ga moglo biti. Očito, postoji mogućnost [ jer se ovde nikome ne nameće obaveza sticanja te “specijalne” vere ] da ga ima na način na koji postoje analitička geometrija ili kinematika – alatke za poimanje prirodnih zakona – tj. nezavisno od nas. One za nekoga postoje a po neko ne može da ih prihvati pošto za njih nije ni čuo. A to što za njih on ne zna, ukida li njihovo postojanje? Čini li naše neznanje njihovo prisustvo prividnim i stoga neprihvatljivim? Ne treba racionalno pitati ni racionalno odgovarati (kao u iskrenoj, netumačenoj ljubavi i tolerantnosti), pa ni ovaj tekst ne može biti sasvim racionalan jer tiče se srca, damara i izvojevane lepote. Srcu se pristupa istinski a ne racionalno, takoreći “za svoje zdravlje”. Uostalom srce je najpronicljiviji organ, svest iznad duše, a um je potčinjen srcu. Istina je to ošamućujuće svetla, pogotovu za one koji je mrze – za tlačitelje savesti i srca velikih maskirnih obmana života. A ravnodušnost prema njoj nije nikakav put, čak ni stazica, ka poletnom napretku duha već je stagnacija i egoizam. Momenti gledanja starih fotografija su počeci večnih susreta — kao u nekom potencijalu, ali u onakvom kao što među mafijom ima možda više potencijalnih svetitelja nego među monaštvom. Na takav potencijal mislim.
Zahvaljujem se na sjajnim starim fokama s mnogo poštovanja.
Pozdrav i prijateljski misaoni ( he, he ... ako misao postoji ) zagrljaj svima na Forumu, s posebnim naglaskom na dame ...                        
grk
 



grk
Слика корисника grk's
User offline. Last seen 8 years 6 недеља  ago. Није присутан
Придружио се: 08/09/2011
BG, 1921g.
[quote=Varos Kapija] [/qu


ote]

Ovo je bilo 1921g. ? Sjajna fotka, nije bila. H.  grk
 



V.A.
Слика корисника V.A.'s
User offline. Last seen 7 years 34 недеља ago. Није присутан
Придружио се: 27/06/2010
 ZABORAVLJENI OPUS GLAMUROZNE
 ZABORAVLJENI OPUS GLAMUROZNE UMJETNICE
http://static.nacional.hr/style/img/bg_articleIntro.gif); background-repeat: repeat-y; background-attachment: scroll; -webkit-background-clip: initial; -webkit-background-origin: initial; background-color: initial; background-position: 107px 0px; ">

Nepoznati život zagrebačke zvijezde Bauhausa

http://static.nacional.hr/style/img/bg_line1.gif); background-repeat: no-repeat; background-attachment: initial; -webkit-background-clip: initial; -webkit-background-origin: initial; background-color: initial; width: 470px; background-position: 0px 0px; ">IVANA TOMLJENOVIĆ-MELLER 30-ih je godina prošlog stoljeća bila jedna od rijetkih osoba iz Kraljevine Jugoslavije koja je studirala na čuvenoj njemačkoj umjetničkoj školi Bauhaus, a u samoborskoj galeriji Lang nedavno je otvorena izložba njenih fotografija

ŽENA ISPRED SVOG
VREMENA Ivana Tomljenović-Meller
(1906. - 1988.) kretala se u društvu boema i lijevo
orijentiranih intelektualaca, te
se od 1929. do 1931. školovala na Bauhausu, jednom od
najvažnijih međunarodnih
središta avangarde toga vremenaŽENA ISPRED SVOG VREMENA Ivana Tomljenović-Meller (1906. - 1988.) kretala se u društvu boema i lijevo orijentiranih intelektualaca, te se od 1929. do 1931. školovala na Bauhausu, jednom od najvažnijih međunarodnih središta avangarde toga vremena“Ivana Tomljenović–Meller živjela je kao zvijezda iz filmskog žurnala”, rekao nam je njezin nećak s majčine strane, poznati zagrebački odvjetnik Marijan Hanžeković, u povodu otvorenja izložbe njezinih fotografija u samoborskoj fotogaleriji Lang. “Bila je nekonvencionalna osoba, buntovnica i nije marila za društvene norme. Bila je ljevičarka, no nitko se u obitelji nije veselio njezinim političkim aktivnostima. U obitelji su je tretirali kao crnu ovcu.”

Na izložbi su prikazani radovi te multitalentirane, ali u poslijeratnom razdoblju posve zaboravljene hrvatske umjetnice, koje je napravila za vrijeme usavršavanja na čuvenoj školi Bauhaus u Dessauu u Njemačkoj od 1929. do 1931. godine. Izložene su crno-bijele fotografije njezinih kolega i profesora s Bauhausa, na kojima je “hvatala” atmosferu, zabave i ostale situacije u školi, nekoliko radova u temperi te prvi put original fotomontaže “Diktatura kralja Aleksandra”, nastale na Bauhausu, za koju se sve do ‘70-ih godina prošlog stoljeća nije znalo da ju je napravila Ivana Tomljenović–Meller.

Svi izloženi radovi u vlasništvu su Kolekcije Sudac, a Nacionalu je Hanžeković ekskluzivno pokazao njezine privatne fotografije. “Iako je njezin opus malen, vrlo je značajan, osobito zbog konteksta u kojem je nastao”, kaže Želimir Koščević, voditelj fotogalerije Lang, umirovljeni kustos Muzeja suvremene umjetnosti i stručnjak za doba avangarde. Ona je jedna od rijetkih umjetnika iz bivše Kraljevine Jugoslavije koja se školovala na Bauhausu, jednom od najvažnijih međunarodnih središta avangarde tog vremena. O njoj se sve do 1983. gotovo ništa nije znalo, nastavio je Koščević, osim u najužem krugu stručnjaka, a tada ju je on “izvukao” iz zaborava i organizirao prvu javnu prezentaciju njezina rada u Studiju Galerije suvremene umjetnosti u Zagrebu. Zatim je revija Start objavila s tada ostarjelom profesoricom likovnog odgoja intervju u kojem je ona evocirala uspomene na svoje razdoblje Bauhausa. A prije nekoliko godina je nekoliko njezinih fotomontaža kolekcionar Marinko Sudac uvrstio na svoju izložbu “Rubne posebnosti: Avangardna umjetnost u regiji”. I to je bilo sve. Po Koščevićevu mišljenju hrvatska moderna umjetnost relativno je mala i ne obiluje iznimnim primjerima, pogotovo ne u tzv. glavnoj liniji.

“Ivana Tomljenović–Meller u cijelosti pripada tzv. drugoj liniji, koja se sve više pokazuje zanimljivom, u krajnjoj liniji, više europskom od lokalnih veličina”, objasnio je Koščević. “Ta ‘druga linija’ vodi temeljitoj reviziji umjetnosti 20. stoljeća. Iako je od njenog opusa ostalo relativno malo materijala, ono što je sačuvano govori da tih nekoliko studenata Bauhausa - Otti Berger, Marija Baranjay, Gustav Buhutinsky - treba itekako uvažiti i konačno ih smjestiti u kontekst naše moderne i suvremene umjetnosti.” Zbog toga Koščević i teoretičar dizajna te profesor na Studiju za dizajn Feđa Vukić pripremaju prvu monografiju o Ivani Tomljenović– Meller, koja će biti objavljena u sklopu edicije Kolekcije Marinko Sudac. Također, u Muzeju grada Zagreba priprema se njezina prva retrospektivna izložba, koja će vjerojatno biti otvorena najesen. Ivana Tomljenović-Meller bila je kći Tomislava Tomljenovića, posljednjeg bana Hrvatske i Slavonije i vlasnika rudnika Majevica. Odrasla je u imućnoj obitelji u kojoj su s obje strane – majčine i očeve – bili brojni odvjetnici, liječnici, profesori, umjetnici i drugi intelektualci.

KAO DJEVERUŠA na
vjenčanju kralja Aleksandra i kćeri rumunjskog kralja
Ferdinanda 1922. godineKAO DJEVERUŠA na vjenčanju kralja Aleksandra i kćeri rumunjskog kralja Ferdinanda 1922. godineKako je cijela obitelj gajila ljubav prema umjetnosti – Marijan Tomljenović je bio kolekcionar, a Branko Domac slikar – tako je i ona diplomirala slikarstvo na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti u klasi profesora Ljube Babića. Zatim ju je otac poslao na postdiplomski studij u Beč gdje je na Visokoj školi za umjetnički obrt proučavala metal. Hanžeković kaže kako je za njezinu budućnost bilo ključno predavanje Hannesa Meyera, tada glasovitog profesora i ravnatelja Bauhausa, koje je slušala u Beču. To ju je predavanje toliko oduševilo da je zajedno s nekolicinom bečkih studenata na jesen 1929. prekinula studij u Beču i otputovala u Dessau. Kako je Ivana Tomljenović– Meller ispričala u inter vjuu u Startu, svi studenti morali su proći predtečaj kod tada uglednog pro- fesora Josefa Albersa u trajanju od dva semestra na kojem su pročišćavali ideje. Bauhaus je u to vrijeme bio središte avangardnih kretanja, a na školi su kao profesori radili legendarni arhitekt Walter Gropius, slikari Vasilij Kandinski i Paul Klee, slikar i fotograf mađarskog podrijetla László Moholy-Nagy, fotograf Walter Peterhans i drugi.

Hanžeković kaže da je njegova tetka upisala fotografiju kod Peterhansa pod utjecajem Bauhausa. Naime, ta je škola promovirala ideju da umjetnost ne smije biti ekskluzivna i da mora služiti običnim ljudima, zapravo, da služi oblikovanju svakodnevnih predmeta. U doba kada je došla na Bauhaus, tamo je vladala vrlo poletna i dinamična atmosfera. Po mišljenju Želimira Koščevića, u odnosu na tada već sterilne praške, münchenske ili pariške likovne studije, Bauhaus je bio pravo revolucionarno mjesto, gdje se poticala kreativnost i inovativnost. Bit škole Bauhaus sastojala se u spajanju umjetničkog djelovanja i industrijske proizvodnje po čemu je ona kasnije i postala poznata. Ivana Tomljenović–Meller brzo se uklopila u atmosferu i društvo i dane je provodila snimajući kolege, profesore, zgradu škole Bauhausa koju je projektirao čuveni Walter Gropius, građevinski materijal, faze građenja i slično. Na tim fotografijama bio je očit duh novog vremena, jer je koristila eksperimentalne postupke, koji su bili karakteristični za Bauhaus: vertikalna perspektiva, donji rakurs, naglašeni kontrasti, fotomontaže i fotokolaži. Na pitanje kako je kći zadnjeg bana Hrvatske i Slavonije postala ljevičarka, Hanžeković je objasnio kako je njegova tetka, koju su svi zvali Koka, već od djetinjstva bila posebna. Od najranijih se nogu bavila sportom, što je bilo neuobičajeno za žensku djecu tog razdoblja. Bila je odlična atletičarka, rukometašica i košarkašica, a dobila je nekoliko zlatnih medalja u skoku u dalj, skoku u vis te bacanju diska. S jugoslavenskom reprezentacijom hazene osvojila je prvo mjesto na Svjetskom prvenstvu u Pragu. Uz to, igrala je tenis, vozila kajak i skijala.

Zatim, imala je fakultetsko obrazovanje, što također nije bilo u skladu s odgojem tadašnjih djevojaka. Njezin otac, ban Tomljenović, imao je petero djece – četiri kćeri i jednog sina. I sve ih je poslao na studije, a čak četvero u inozemstvo, primjerice, njezina brata Jurja Tomljenovića, kasnije doktora pravnih znanosti i prvog organizatora hrvatskog turnira u bridžu, u Pariz. “Moja tetka je bila jaka ličnost i živjela je neprimjereno za ženu njezina vremena i statusa”, objasnio je Hanžeković. “Bila je komunikativna i ugodna u društvu, ali svojeglava, tako da je u raspravama znala biti tvrda i nikad nije prešutjela svoje mišljenje ma kako bilo drukčije od stajališta ostalih sugovornika. Kako je od najranije mladosti počela putovati sa sportašima na razne inozemne turnire, došla je u dodir s lijevim idejama, koje su u to vrijeme prevladavale u Europi. No na nju je presudno utjecao susret s profesorima i studentima na Bauhausu – Meyerom, Kleeom, Kandinskim i ostalima od kojih su mnogi bili izraziti ljevičari i masoni te su se suprotstavljali rastućem nacionalsocijalizmu.

KINETIČKI ARANŽMANI za
izloge luksuznih trgovina koje je radila sa suprugom u PraguKINETIČKI ARANŽMANI za izloge luksuznih trgovina koje je radila sa suprugom u PraguMeyera i Waltera Gropiusa smatrala je najjačim figurama Bauhausa. Iako se družila s Kleeom i Kandinskim, koji su im predavali teoriju, a kod Kandinskog je čak bila i na ručku s Otti Berger, smatrala ih je dosadnim i introvertiranim osobama.” Utjecaj škole Bauhaus i nove estetike tog doba najvidljiviji je na njezinoj političkoj fotomontaži “Diktatura in Jugoslawien”, koja prikazuje lik kralja Aleksandra s mačem u ruci kako stoji na lešu. Tu fotomontažu napravila je još za vrijeme studija na Bauhausu, no to je priznala tek nekoliko desetljeća kasnije. U intervjuu u Startu ispričala je kako je tu fotomontažu napravila od fotografija i drugog materijala, koji je tada bio izložen na izložbi “Terror in Jugoslawien” u Berlinu. Izložbu su organizirali komunistički ilegalci iz bivše zemlje, koji su pobjegli iz Jugoslavije i živjeli u Njemačkoj. Na tim fotografijama bio je Đuro Đaković, sekretar SKOJ-a, te neki drugi ubijeni komunisti.

Kako se u Berlinu družila s jugoslavenskim komunistima u emigraciji, a imala je i kodno ime Wirinea Holtz, tako je upoznala srpskog ilegalca Kostu Novakovića i njegove kolege, koji su joj dali te fotografije i nagovorili je da od njih složi fotomontažu. Taj rad je na kraju objavljen na naslovnici brošure komunističkih ilegalaca. Ta fotomontaža potvrđuje i njezin ideološki zaokret. Naime, kako je otkrio njezin nećak, odvjetnik Marijan Hanžeković, njegov djed, a njezin otac, nije s odobravanjem gledao na njezinu ljevičarsku orijentaciju i druženje s komunističkim ilegalcima u Njemačkoj, kao uostalom i cijela banova obitelj. Kako je kao banova kći u ranoj mladosti 1922. godine bila djeveruša na vjenčanju kralja Aleksandra I. Karađorđevića i kćeri rumunjskog kralja Ferdinanda, od nje se očekivalo sasvim drukčije usmjerenje. Hanžeković smatra kako je Ivana Tomljenović-Meller bila totalno nekonvencionalna osoba, koja je srušila mnoge prepreke svog vremena, a na kraju se preobrazila u žestoku ljevičarku.

Ta fotomontaža je nastala na nagovor srpskog komunista Koste Novakovića, a sastavljena je od materijala koji su partijski ilegalci skupljali poslije uvođenja diktature kralja Aleksandra. “Ivana Tomljenović–Meller potvrdila mi je da je tu fotomontažu napravila dok je bila na Bauhausu”, nastavlja Koščević. “Bilo je to za mene senzacionalno otkriće, jer je ta fotomontaža zapravo vrhunsko djelo tzv. Nove vizualnosti koja se prakticirala na Bauhausu. Original propagandne brošure vidio sam kasnije u Arhivu Jugoslavije u Beogradu, ali je tada nisam mogao dobiti za izložbu 1983. Punih 37 godina kasnije, ta je brošura prvi put predstavljena na izložbi fotografija i fotomontaža Ivane Tomljenović u fotogaleriji Lang u Samoboru.” Međutim, kako je Hannes Meyer bio radikalni ljevičar, na njegove se ideje u vrijeme rađanja nacizma u Njemačkoj nije gledalo blagonaklono i morao je napustiti Bauhaus.

Nakon njegova odlaska još je nekoliko studenata otišlo s Bauhausa, a među njima je bila i Ivana Tomljenović-Meller. Međutim, ona je u intervjuu u Startu objasnila kako se te 1931. godine nekoliko studenata, među kojima je bila i ona, pobunilo protiv Bauhausova predtečaja jer su smatrali da predugo traje, te da su zbog toga napustili Bauhaus. Na kraju je ispalo kao da je riječ o komunističkoj zavjeri, ispričala je u Startu, a navodno je i Kandinski napuhao cijelu priču. Napustivši Dessau otišla je u Berlin gdje je kratko vrijeme radila scenografije za kazalište Wahler, te fotomontaže i plakate za filmove. Družila se s piscem i dramatičarom Bertoldom Brechtom, a upoznala je i druge važne umjetnike tog doba - ekspresionističkog slikara Karla Mefferta, opernog pjevača Richarda Taubera i druge. Zatim je otišla u Pariz koji je u to vrijeme bio vrlo živ grad. Tu je upoznala Koču Popovića, srpskog pisca i španjolskog borca, a kasnije generala JNA i jugoslavenskog ministra vanjskih poslova, čiji su radovi u nadrealističkim krugovima ocijenjeni pohvalnim ocjenama. Hanžeković kaže da joj je Koča Popović otvorio vrata pariških salona nadrealista gdje je upoznala rodonačelnika tog pokreta pisca Andrea Bretona.

KINETIČKI ARANŽMANI za
izloge luksuznih trgovina koje je radila sa suprugom u PraguKINETIČKI ARANŽMANI za izloge luksuznih trgovina koje je radila sa suprugom u PraguZatim se preselila u Prag i tamo je zajedno sa suprugom Alfredom Mellerom radila luminokinetičke instalacije i kinetičke aranžmane za izloge ekskluzivnih trgovina. “Ti izlozi bili su apsolutna novost i proglašeni su senzacijom”, kaže Hanžeković dodavši da se pred jednim izlogom naguralo toliko ljudi da su zakrčili promet tako da je policija morala intervenirati. U Pragu su se družili s austrijskim umjetnikom i pjesnikom Oscarom Kokoschkom, koji je pobjegao pred nacizmom iz Beča i sklonio se u Prag. Njezin suprug Alfred Meller bio je stručnjak za elektroniku i radio je za tvornicu Philips. Brak je trajao samo godinu dana – Meller je umro i Ivana Tomljenović je kao vrlo mlada žena ostala udovica. Više se nije udavala, a vrlo je zanimljiv moto koji je zapisala u svojim fotoalbumima: “Ljubav je droga za ekskluzivne”. Hanžeković kaže da je njegov djed, a njezin otac tražio da se nakon muževe smrti vrati kući. Od policije je saznao da je navodno u Španjolskoj, međutim, ona je bila u Parizu, a kasnije u Pragu. Priča o njezinu životu u Španjolskoj bila je lažna. Sredinom tridesetih ipak je stigla u Beograd gdje je kratko vrijeme predavala crtanje i radila plakate za prvu tvornicu aviona Rogožarski, na kojima je vidljiv utjecaj Bauhausa. U Zagreb se konačno vratila 1935., nakon sedam godina provedenih u Europi. Radila je kao profesorica likovnog odgoja na tadašnjoj Trećoj ženskoj gimnaziji, sve do mirovine. Budući da je rad u gimnaziji nije zadovoljavao, a odlično je govorila njemački, francuski i talijanski jezik, zadnjih 15 godina radila je sve do duboke starosti i kao turistički vodič. Umrla je u Zagrebu 1988. godine.

Početkom osamdesetih s njom se družio i Želimir Koščević, a upoznao ju je preko Zdenke Munk, tadašnje direktorice Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu. “Ja sam se već tada dosta bavio istraživanjem tzv. rubnih pojava, zapostavljenih ili zaboravljenih u odnosu na tzv. glavnu liniju hrvatske umjetnosti i informacija o njezinim radovima jako me je zaintrigirala”, rekao je Koščević. “Prvi put susreli smo se u proljeće 1982., a ona se u početku čudila kako se netko zanima za Bauhaus epizodu njena života. Kasnije je išlo mnogo lakše, upostavljeno je povjerenje i Ivana Tomljenović-Meller pokazala mi je sve što je tada posjedovala, slike, fotografije, albume i nešto originalnih, ali kasnijih plakata, crteže, skica. Odmah mi je bilo jasno da se radi o iznimnom materijalu. Puno mi je pričala o svom boravku na Bauhausu, opisivala slikovito atmosferu koja je vladala među tim mladim ljudima na Bauhausu, poletnim i novim idejama, ali i o kontaktima s mladim ljevičarima, revolucionarima i jugoslavenskim komunistima u emigraciji. Ono što sam doznao od nje, a i saznanja mojih dodatnih istraživanja po arhivima u Zagrebu i Beogradu, objavio sam u katalogu tadašnje izložbe iz 1983.”

Na pitanje kako se uspjela nakon tako burnog i dinamičnog života po raznim europskim zemljama smiriti u Zagrebu, Hanžeković je ispričao da je njegova tetka i u Zagrebu vodila zanimljiv i krajnje nekonvencionalan život. “Družila se s umjetnicima i boemima, koji su joj većinom bili i ljubavnici”, ispričao je Hanžeković. “To je naravno užasavalo moju majku i ostatak obitelji. Kako je bila lijepa i neobična osoba, za njom su ludovali najbogatiji ljudi Beograda i Zagreba, no oni je nisu zanimali jer nisu bili građeni u skladu s njezinim afinitetima. Birala je samo visoke i dobro građene muškarce s kojima je odlazila na skijanja i ljetovanja. U nju je bio zaljubljen i Predrag Peđa Milosavljević, veliki srpski slikar, koji je na izložbi u Parizu 1937. dobio Grand Prix. Puno je putovala, od Venecije i Monte Carla do čuvenih skijališta u Švicarskoj i Austriji. Upoznala je i Gretu Garbo i njezina brata s kojima se družila u Švicarskoj.” Zanimalo nas je zašto i u Zagrebu nije nastavila slikati i fotografirati, nego se prepustila provodima i mondenom životu, Hanžeković je odgovorio kako je Ivana Tomljenović-Meller bila razočarana poslijeratnim režimom u novoj zemlji. “Iako je u predratno vrijeme bila izrazita ljevičarka, nikada nije bila članica Partije”, objasnio je Hanžeković. “Lijeva ideja ju je zanimala dok se o njoj raspravljalo u salonima Berlina i Pariza, a kada je ta ideja doživjela vulgarizaciju u stvarnom životu bivše Jugoslavije, okrenula se drugim stvarima i hedonizmu.”



Уличар
Слика корисника Уличар's
User offline. Last seen 3 years 9 недеља  ago. Није присутан
Придружио се: 05/07/2010
такође
Изногуд је написао/ла:
Уличар је написао/ла:
Још једна страница је липсала! Па то стварно нема смисла! 

 Вукоманееее!  Пеђааа!

Колико сам могао да приметим, невоље почињу када се међу корисницима појави извесни christian34q који је и сада пријављен једно шест-седам пута. Да ли је то случајност?



И ја сам опазио исту ствар, скоро сигурно је то узрок. Добро, барем се по која страна поврати. Додуше скоро увек када су постови већ поновљени.
Уличар
Слика корисника Уличар's
User offline. Last seen 3 years 9 недеља  ago. Није присутан
Придружио се: 05/07/2010
одлично!
Varos Kapija је написао/ла:



Хе, сваки дан се нешто ново научи овде!  Ако неко није препознао ова "берза" била је на Јовановој пијаци. Да ли су их звали Јовановци и Јовановке? : )
Relja
Слика корисника Relja's
User offline. Last seen 3 years 37 недеља  ago. Није присутан
Придружио се: 28/06/2010
*
Priča o Ivani Tomljenović-Meller kao da je bila inspiracija za lik slikarke "Valerije" iz "Montevideo, Bog te video"... samo što po opisu u ovom članku ona nije bila ni blizu toliko iritantna :)
Zeleznicar
Слика корисника Zeleznicar's
User offline. Last seen 4 years 4 недеља ago. Није присутан
Придружио се: 11/11/2011
A jel mora naslov ?


 Stara  stanica  Zemun....
 

 I  opet  Topčider, za  Topčiderca....
  Brzi voz  sa juga sa lokomotivom  serije 05.


Ova  fotka  je  možda  i  bila....  Posleratna obnova  Beogradskih tramvaja u  fabrici  "Goša"

kontraAdmiral
Слика корисника kontraAdmiral's
User offline. Last seen 9 years 45 недеља  ago. Није присутан
Придружио се: 27/01/2011
Vreme
 Molim Vas,  kada su mogle da nastanu ove fotografije?

Претрага форума

Учитавање