Petar Anagnosti je bio arhitekta, profesor univerziteta i pisac čuvenih udžbenike iz nacrtne geometrije i perspektive. Njegova najpoznatija arhitektonska dela, Internat beogradske Bogoslovije na Karaburmi i Eparhijski konak u Nišu, su izvedena u koautorstvu sa jednim poznatim arhitektom.
Pitanje glasi: Kako se zove arhitekta koji je radio sa Anganostijem.
I pitanje za MIlana, da li se zna kako je bio podeljen posao u ovom tandemu na projektu ovih zgrada?
Mnogo jednostavno pitanje, a odgovor je poprilično komplikovan. I to ne zato što je višeznačan, nego zato što zadire u privatnost i odnos prema poslu, a to je, za neka nama dobro znana imena, ipak u domenu profesionalne tajne, i nije mi baš volja da otkrivam javnosti ono što je meni svojevremeno rekao isti čovek, arhitekta Petar Anagnosti.
Otkriću ono što je zanimljivo za opšte oslikavanje lika Anagnostija, pre nego "nalogodavca", "šefa", "nadređenog"...
Najpre pomenuću da je Petar Anagnosti bio izuzetno vredan čovek. Siromašni student, ruski emigrant Petar Anagnosti je briljirao još za vreme studija i stekao naklonost Petra Bajalovića koji ga je uveo u prave svetove nacrtne geometrije i čiji je Anagnosti nastavljač.
Posle studija Anagnosti je nesmanjenom žestinom projektovao objekte po celom gradu i zemlji, paralelno se baveći i svojim asistentsko docentskim pozivom na fakultetu. Tako je iza Anagnostija ostalo više desetina što projekata što izvedenih zgrada, a ostalo je i ono što je malo poznato: svedočanstvo o ispomoći pri razradi projekata i konkursnih radova.
Posebno je zanimljiva tema bila kako dovršiti perspektivu nekog konkursnog projekta, jer je Anagnostijevo znanje u tom domenu bilo neponovljivo i ogromno. Iz tog dela priče ostalo je zabeleženo da je Anagnosti, sarađujući sa arhitektom Bogdanom Nestorovićem radio veliki crtež konkursnog projekta zgrade Prizad-a (skraćenica od Privremenog Izvoznog AD), valjda nekih nedelju dana. DAN pred predaju konkursa, arhitekta Nestorović je rekao svom mlađem kolegi: "Lepa je to perspektiva, ali sada ću Vas zamoliti da uradite perspektivu izgleda objekta, ali iz suprotnog ugla.
I tako je Anagnosti za jednu noći jedan dan uradio drugi crtež.
Konkurs su, naravno, dobili, i zgrada je sazidana.
Ovo Vlado što pominješ (projekti za Eparhijski dvor u Nišu i Bogosloviju) je svakako saradnja sa Aleksandrom Derokom, i iz tog perioda ostalo je niz duhovitih opaski. Takođe Anagnosti je radio veliku perspektivu Hrama Svetog Save (projekat Nestorovića i Deroka) koja je posle objavljivana i reprodukovana u svim časopisima i literaturi do rata.
Evo ovde skice (teško se pronalazi originalan crtež):
Osim saradnje sa Nestorovićem i Derokom, Anagnosti je sarađivao i sa arhitektom Petrom Bajalovićem (ponajviše na razradi projekta zgrade Pravnog fakulteta).
На ком броју у Дубровачкој улици (Краља Петра) се налази кућа коју је сазидао Гуша Николић Боди и у коју се 1870. године уселио Београдски кредитни завод? Наводно кућа још увек постоји.
Подаци који се спомињу преузети су из књиге Успон Београда Миливоја М Костића. Шири цитат из исте књиге изгледа овако:
Цитат:
(Гуша Николић Боди) успео је да у Главној чаршији, одмах до Терзибашића куће, купи велики плац и да на њему озида неколико добрих кућа. С лица Дубровачке улице озидао је лепу кућу на спрат, која и данас постоји и у коју се уселио Београдски кредитни завод по свом оснивању 1870. године. И са Узун-Миркове озидао је нижу кућу...
Умро је у својој шездесетој години, а пре тога је пао под стечај...
О трагичној Гушиној смрти остало је трага у позоришном комаду Догорели кров, његовог унука Божидара С. Николајевића...
У новинама је објављено да се Београдски кредитни завод доселио у новоозидани део зграде АД Слога 1880. године, када је Гуша већ био под стечајем...
Дакле, плац који је Гуша купио био је на углу Узун-Миркове и Краља Петра, а кућа која се спомиње је вероватно биа на непарној страни, број 45 или 47. Тај део улице Краља Петра се види на исечку Јеремијине слике из 1930.
Да не избришем остатак поста, кућу не углу Краља Петра и Кнез Михајлове подигао је Коста Николајевић. Ево шта каже Димитрије Ц. Ђорђевић (из књиге Кроз стари Београд, наслов чланка Балови у 19. веку, поднаслов Оснивање Грађанске касине):
Цитат:
На углу улица Краља Петра и Кнеза Михаила, где се данас налази палата Задужбине Николе Спасића, некада је постојала зграда на спрат која је припадала Кости Николајевићу, министру и зету књаза Александра Карађорђевића. Доцније су ову зграду откупили малобројни чланови београдског друштва „Слога“. У приземљу ове зграде биле су угледне трговине, а на спрату, поред Београдског кредитног завода, биле су просторије удружења београдских грађана, под именом Грађанска касина.
Ево изгледа Краља Петра, парна страна из 1898. Нисам хтео да обележавам, зграда у средини је Народна банка, а даље ка Кнез Михајловој су бројеви 14-18. До Народне банке је кућа Поповића, није ми познато ко је био власник мале куће на данашњем броју 16, а на углу са Кнез Михајловом је кућа Николајевића.
Стање из 1903. године, гледано ка Саборној цркви. Робни магазин на броју 16 још није подигнут, а фотомонтажа са грађанством је шлаг на торти.
Стање из 1910. Робни магазин је подигнут, сличан угао као претходна слика.
Raskid sa socrealističikm nasleđem u našem graditeljstcu započet je 1950. godine na "Prvom savetovanju arhitekata i urbanista FNR Jugoslavije" održanom u Dubrovniku, na kojem su zapažena izlaganja imali novinar Vladislav Ribnikar (1900-1955) i arhitekta Milorad Macura (1914-1989). A u periodu dominacije soc-realizma u srpskom graditeljstvu započeta je izgradnja čitavog grada po ondašnjim sovjetskom modelu industrijskih naselja na ondašnjoj periferiji Beograda.
У Љубљани постоји Лужишко-србска улица:
Није ми познато да ли улица са таквим називом постоји у Београду.
Познато ми је да у Нишу постоји Улица Лужичких Срба, а у Градишки (Република Српска) Лужичко српска улица.
Pitanje glasi: Kako se zove arhitekta koji je radio sa Anganostijem.
I pitanje za MIlana, da li se zna kako je bio podeljen posao u ovom tandemu na projektu ovih zgrada?
Mnogo jednostavno pitanje, a odgovor je poprilično komplikovan. I to ne zato što je višeznačan, nego zato što zadire u privatnost i odnos prema poslu, a to je, za neka nama dobro znana imena, ipak u domenu profesionalne tajne, i nije mi baš volja da otkrivam javnosti ono što je meni svojevremeno rekao isti čovek, arhitekta Petar Anagnosti.
Otkriću ono što je zanimljivo za opšte oslikavanje lika Anagnostija, pre nego "nalogodavca", "šefa", "nadređenog"...
Najpre pomenuću da je Petar Anagnosti bio izuzetno vredan čovek. Siromašni student, ruski emigrant Petar Anagnosti je briljirao još za vreme studija i stekao naklonost Petra Bajalovića koji ga je uveo u prave svetove nacrtne geometrije i čiji je Anagnosti nastavljač.
Posle studija Anagnosti je nesmanjenom žestinom projektovao objekte po celom gradu i zemlji, paralelno se baveći i svojim asistentsko docentskim pozivom na fakultetu. Tako je iza Anagnostija ostalo više desetina što projekata što izvedenih zgrada, a ostalo je i ono što je malo poznato: svedočanstvo o ispomoći pri razradi projekata i konkursnih radova.
Posebno je zanimljiva tema bila kako dovršiti perspektivu nekog konkursnog projekta, jer je Anagnostijevo znanje u tom domenu bilo neponovljivo i ogromno. Iz tog dela priče ostalo je zabeleženo da je Anagnosti, sarađujući sa arhitektom Bogdanom Nestorovićem radio veliki crtež konkursnog projekta zgrade Prizad-a (skraćenica od Privremenog Izvoznog AD), valjda nekih nedelju dana. DAN pred predaju konkursa, arhitekta Nestorović je rekao svom mlađem kolegi: "Lepa je to perspektiva, ali sada ću Vas zamoliti da uradite perspektivu izgleda objekta, ali iz suprotnog ugla.
I tako je Anagnosti za jednu noći jedan dan uradio drugi crtež.
Konkurs su, naravno, dobili, i zgrada je sazidana.
Ovo Vlado što pominješ (projekti za Eparhijski dvor u Nišu i Bogosloviju) je svakako saradnja sa Aleksandrom Derokom, i iz tog perioda ostalo je niz duhovitih opaski. Takođe Anagnosti je radio veliku perspektivu Hrama Svetog Save (projekat Nestorovića i Deroka) koja je posle objavljivana i reprodukovana u svim časopisima i literaturi do rata.
Evo ovde skice (teško se pronalazi originalan crtež):
Osim saradnje sa Nestorovićem i Derokom, Anagnosti je sarađivao i sa arhitektom Petrom Bajalovićem (ponajviše na razradi projekta zgrade Pravnog fakulteta).
Подаци који се спомињу преузети су из књиге Успон Београда Миливоја М Костића. Шири цитат из исте књиге изгледа овако:
Умро је у својој шездесетој години, а пре тога је пао под стечај...
О трагичној Гушиној смрти остало је трага у позоришном комаду Догорели кров, његовог унука Божидара С. Николајевића...
У новинама је објављено да се Београдски кредитни завод доселио у новоозидани део зграде АД Слога 1880. године, када је Гуша већ био под стечајем...
Дакле, плац који је Гуша купио био је на углу Узун-Миркове и Краља Петра, а кућа која се спомиње је вероватно биа на непарној страни, број 45 или 47. Тај део улице Краља Петра се види на исечку Јеремијине слике из 1930.
Да не избришем остатак поста, кућу не углу Краља Петра и Кнез Михајлове подигао је Коста Николајевић. Ево шта каже Димитрије Ц. Ђорђевић (из књиге Кроз стари Београд, наслов чланка Балови у 19. веку, поднаслов Оснивање Грађанске касине):
Ево изгледа Краља Петра, парна страна из 1898. Нисам хтео да обележавам, зграда у средини је Народна банка, а даље ка Кнез Михајловој су бројеви 14-18. До Народне банке је кућа Поповића, није ми познато ко је био власник мале куће на данашњем броју 16, а на углу са Кнез Михајловом је кућа Николајевића.
Стање из 1903. године, гледано ка Саборној цркви. Робни магазин на броју 16 још није подигнут, а фотомонтажа са грађанством је шлаг на торти.
Стање из 1910. Робни магазин је подигнут, сличан угао као претходна слика.
Угао Немањине и Кнеза Милоша око 1930.
Pitanje glasi: Kako se zove ovo naselje?
Није ми познато да ли улица са таквим називом постоји у Београду.
Познато ми је да у Нишу постоји Улица Лужичких Срба, а у Градишки (Република Српска) Лужичко српска улица.
http://www.paviljonacuvek.com/