Da ne biste tražili, ponoviću tekst sa strane 2683
Prvi broj „Kekeca", Borbinog „zabavnika za mlade od 7 do 77 godina", štampan je 27. decembra 1957. godine. Idejni pokretač „Kekeca" bio je Mile Vitorović, a u ekipu osnivača uključili su se i Novica Đukić, Ivo Sarajčić, Slobodan Glumac i Dušan Duda Timotijević. Za glavnog i odgovornog urednika postavljen je Novica Đukić, a za supervizora Duda Timotijević.
Ostalo je zabeleženo da je „Kekec", po Đukićevom kazivanju, kasnio sa izlaženjem jer on nije hteo da ga pusti u štampu bez stripa o „Krcku" Rejmona Mašeroa.
Štampan u novosadskom „Forumu" na četvorobojnoj ofset rotaciji odmah je bacio u zasenak sva slična izdanja. Za veoma kratko vreme, list je dostigao tiraž od fantastičnih 300.000 primeraka po broju.Te, burne 1957, Sovjeti su lansirali prvi veštački satelit u Svemir sa psetancetom Lajkom. Tako je odlučeno da se list nazove „Lajka".
Logotip je već bio ispisan, kada se tome usprotivio najviši politički vrh i to ni manje ni više nego Edvard Kardelj. Na predlog Slobodana Glumca naziv je preko noći promenjen u „Kekec".
„Kekec" se 6. februara 1964. spojio sa listom „Pioniri" i od tada neko vreme izlazio pod imenom „Pionir Kekec". Prema nekim mišljenjima, „Kekec" je bio najzanimljiviji u samom početku pod vođstvom Novice Đukića, od broja 1-249. Tada je izlazio na formatu A4. Štampan je ćirilicom, latinicom i na mađarskom jeziku. Docnije je u više navrata menjao format, grafički izgled i broj strana. Za razliku od svog najvećeg konkurenta „Politikinog zabavnika", koji je svoj sadržaj bazirao na američkom novinskom stripu, „Borbin" nedeljnik je našoj čitalačkoj publici prvi put predstavio neke poznate majstore francusko-belgijskog stripa. Sa francuskog ih je sa mnogo duha prevodio Duško Radović koji je u isto vreme bio kum i Morisovom Taličnom Tomu.
U tom periodu objavljivani su i američki stripovi „Princ Valijant", „Rasti Rajli" i „Dikovi doživljaji" koje je sa engleskog prevodio Đukićev zamenik Vojislav Stanojčić.
„Kekec" se ugasio 14. juna 1990. godine sa dvobrojem 1531/1532.
Nešto potpuno nevezano za prethodne teme.Da li postoje predratne slike palate PRIZAD-a, kasnije Tanjuga na Obilićevom vencu.O ovoj zgradi gotovo da nije bilo ni reči na forumu, a mislim da zaslužuje to.Možda neko ima detalje oko njene izgradnje i fotografije iz tog perioda.
24. маја 2012. године...
Kneginja је написао/ла:
Usput da priupitam ima li neko neka predratnu fotografiju zgrade PRIZAD-a.O njoj gotovo da nikad nije bilo ni reči na forumima,a mene je od uvek fascinirala svojim jednostavnim a upečtljivim izgledom.
Ово је вероватно сликано у августу 1913. године приликом дефилеа/параде Српске војске по повратку из Другог балканског рата. Теразије већ имају изглед као и између два рата. На следећој слици се види да је на месту фонтане био је водоскок, привремено направљен поводом параде.
Pozdrav,prvi put vidim ovu sliku!!! Ovo je pogled na zgrade u Sarajevskoj ulici, prve u planu ne postoje, dve spojene i danas postoje. Ovo je slikano pre 1939. Nema moje zgrade,kao ni one na uglu Risanske i Sarajevske,zdanje ovalnog tipa(adresa Risanska 1, vlasnik zdanja Nikola Tanurdzic,ne znam arhitektu) Imate li tacan podatak? Hvala!
У Политикином додатку,од 24.авг, изашла прича о зграду у Светогорској 6, аутор Белобрк, зграда са малтене подземном гаражом из 1938.!!!! унутра отмена,споља ништа спец... Сад жалим зашто и раније нисам чувао те текстове. Помиње се и цитирам, "чича глиша зиданије" у М.Јевросиме 16. има ли неку слику тог здања?
Kuća u Svetogorskoj 6 je spolja namerno bila bez ornamenata - to je bio zahtev investitora braće Miladinović za koje je Belobrk već sagradio kuću na uglu Njegoševe i Molerove (1932.). Ovaj podatak navodim prema svedočenju ćerke jednog od vlasnika, Ljubomira Miladinovića. Posle rata zgrada je nacionalizovana, a Miladinović ubijen!
U zgradi su pojedini stanovi bili i sa četiri sobe (danas je sve to prepravljeno i porušeno, što se može videti na licu mesta).
Nadzemna garaža u dvorišnom delu zgrade prvobitno je bila niža za jedan sprat i sa ravnom krovnom terasom. Docnije (posle rata) ona je nadzidana i tada joj je ukinut javni karakter.
Napominjem da je i zgrada u Garašaninovoj ulici, (preko puta bazena Tašmajdan) po projektu arhitekte Franje Jenča (oko 1940.) takođe imala garažu na više spratova. Danas je u njoj neki tržni centar ili slično, a dugo godina je bila prodavnica auto delova. Zanimljivo je da su naši predratni sugrađani i kućevlasnici itekako osećali potrebu za izgradnjom prostora za smeštaj automobila, ali su oni posle rata listom pretovarani u potpuno druge svrhe.
Pored ovih garaža u okviru postojećih objekata, postojalo je još najmanje tri velike garaže (neka me pedantni istraživači isprave): u Majke Jevrosime, u Grobljanskoj (Ruzveltovoj) koja je porušena tu skoro za izgradnju tržnog centra i garaža u 27. marta (dugo godina "Parking servis"). Prve dve zgrade projektovao je ruski arhitekta Valerije Staševski u duhu veoma tipičnog ruskog ampira (stil u kome je pola Petrograda zidano, a kod nas Ruski dom), dok je treću garažu u 27. marta potpisao arhitekta, takođe ruski emigrant, Georgije Jeremejev, gradeći veliki armirano betonski objekat u dvorištu privatne stambene zgrade.
Sudbina garaže u Ruzveltovoj bila je poprilično složena, jer je u toku okupacije zapaljena i najverovatnije tada, pri rekonstrukciji je dobila modernističko ruho (projektant sin Staševskog, Gerogije, o čemu je svedočila mermerna ploča na ulazu ispod koje se nalazila dodata spomen ploča o diverziji i događajima sa paljenjem u toku okpuacije). Ta garaža je porušena nedavno radi izgradnje tržnog centra.
Velika garaža u 27. marta u kojoj su se pravili (ručno) autobusi, kamioni i kombi vozila pogođena je bombom 1941. godine i deo stambene zgrade ka ulici je srušen, dok je sama garaža nekako preživela. Pretpostvaljam da je posleratna zakrpa i krajnje ružno sklepana skalamerija bila na mestu stambenog dela.
Višespratnicu u Majke Jevrosime 16 projektovao je arhitekta Branislav Kojić. Devedesetih je zgrada nadzidana, a njena fasada premazana nekakvim fluorescentnim bojama i "precrtana" zelenom dijagonalom, što je, po rečima mojih komšija, preduzimaču trebalo da označi "prvenac" u njegovom poslu (primitivac je hteo nekako da se pokaže pa je izabrao najgnusniji način).
Ako možete, bio bih Vam zahvalan da postavite navedeni skenirani tekst (u elektronskoj arhivi "Politike" ga nema). Hvala.
Da ne biste tražili, ponoviću tekst sa strane 2683
Prvi broj „Kekeca", Borbinog „zabavnika za mlade od 7 do 77 godina", štampan je 27. decembra 1957. godine. Idejni pokretač „Kekeca" bio je Mile Vitorović, a u ekipu osnivača uključili su se i Novica Đukić, Ivo Sarajčić, Slobodan Glumac i Dušan Duda Timotijević. Za glavnog i odgovornog urednika postavljen je Novica Đukić, a za supervizora Duda Timotijević.
Ostalo je zabeleženo da je „Kekec", po Đukićevom kazivanju, kasnio sa izlaženjem jer on nije hteo da ga pusti u štampu bez stripa o „Krcku" Rejmona Mašeroa.
Štampan u novosadskom „Forumu" na četvorobojnoj ofset rotaciji odmah je bacio u zasenak sva slična izdanja. Za veoma kratko vreme, list je dostigao tiraž od fantastičnih 300.000 primeraka po broju. Te, burne 1957, Sovjeti su lansirali prvi veštački satelit u Svemir sa psetancetom Lajkom. Tako je odlučeno da se list nazove „Lajka".
Logotip je već bio ispisan, kada se tome usprotivio najviši politički vrh i to ni manje ni više nego Edvard Kardelj. Na predlog Slobodana Glumca naziv je preko noći promenjen u „Kekec".
„Kekec" se 6. februara 1964. spojio sa listom „Pioniri" i od tada neko vreme izlazio pod imenom „Pionir Kekec". Prema nekim mišljenjima, „Kekec" je bio najzanimljiviji u samom početku pod vođstvom Novice Đukića, od broja 1-249. Tada je izlazio na formatu A4. Štampan je ćirilicom, latinicom i na mađarskom jeziku. Docnije je u više navrata menjao format, grafički izgled i broj strana. Za razliku od svog najvećeg konkurenta „Politikinog zabavnika", koji je svoj sadržaj bazirao na američkom novinskom stripu, „Borbin" nedeljnik je našoj čitalačkoj publici prvi put predstavio neke poznate majstore francusko-belgijskog stripa. Sa francuskog ih je sa mnogo duha prevodio Duško Radović koji je u isto vreme bio kum i Morisovom Taličnom Tomu.
U tom periodu objavljivani su i američki stripovi „Princ Valijant", „Rasti Rajli" i „Dikovi doživljaji" koje je sa engleskog prevodio Đukićev zamenik Vojislav Stanojčić.
„Kekec" se ugasio 14. juna 1990. godine sa dvobrojem 1531/1532.
24. маја 2012. године...
О згради на сајту Завода.
Ово је вероватно сликано у августу 1913. године приликом дефилеа/параде Српске војске по повратку из Другог балканског рата. Теразије већ имају изглед као и између два рата. На следећој слици се види да је на месту фонтане био је водоскок, привремено направљен поводом параде.
http://www.antikvarne-knjige.com/studio/1945/beograd-kadrovi-snimljeni-5-8-ap...
Mnogo lepo.
A kada je reč o Tanjugu, malo iznutra...
POZDRAV SVIMA ....
Pozdrav,prvi put vidim ovu sliku!!! Ovo je pogled na zgrade u Sarajevskoj ulici, prve u planu ne postoje, dve spojene i danas postoje. Ovo je slikano pre 1939. Nema moje zgrade,kao ni one na uglu Risanske i Sarajevske,zdanje ovalnog tipa(adresa Risanska 1, vlasnik zdanja Nikola Tanurdzic,ne znam arhitektu) Imate li tacan podatak? Hvala!
http://beogradskonasledje.rs/kd/zavod/stari_grad/zgrada_ljubomira_miladinovic...
Kuća u Svetogorskoj 6 je spolja namerno bila bez ornamenata - to je bio zahtev investitora braće Miladinović za koje je Belobrk već sagradio kuću na uglu Njegoševe i Molerove (1932.). Ovaj podatak navodim prema svedočenju ćerke jednog od vlasnika, Ljubomira Miladinovića. Posle rata zgrada je nacionalizovana, a Miladinović ubijen!
U zgradi su pojedini stanovi bili i sa četiri sobe (danas je sve to prepravljeno i porušeno, što se može videti na licu mesta).
Nadzemna garaža u dvorišnom delu zgrade prvobitno je bila niža za jedan sprat i sa ravnom krovnom terasom. Docnije (posle rata) ona je nadzidana i tada joj je ukinut javni karakter.
Napominjem da je i zgrada u Garašaninovoj ulici, (preko puta bazena Tašmajdan) po projektu arhitekte Franje Jenča (oko 1940.) takođe imala garažu na više spratova. Danas je u njoj neki tržni centar ili slično, a dugo godina je bila prodavnica auto delova. Zanimljivo je da su naši predratni sugrađani i kućevlasnici itekako osećali potrebu za izgradnjom prostora za smeštaj automobila, ali su oni posle rata listom pretovarani u potpuno druge svrhe.
Pored ovih garaža u okviru postojećih objekata, postojalo je još najmanje tri velike garaže (neka me pedantni istraživači isprave): u Majke Jevrosime, u Grobljanskoj (Ruzveltovoj) koja je porušena tu skoro za izgradnju tržnog centra i garaža u 27. marta (dugo godina "Parking servis"). Prve dve zgrade projektovao je ruski arhitekta Valerije Staševski u duhu veoma tipičnog ruskog ampira (stil u kome je pola Petrograda zidano, a kod nas Ruski dom), dok je treću garažu u 27. marta potpisao arhitekta, takođe ruski emigrant, Georgije Jeremejev, gradeći veliki armirano betonski objekat u dvorištu privatne stambene zgrade.
Sudbina garaže u Ruzveltovoj bila je poprilično složena, jer je u toku okupacije zapaljena i najverovatnije tada, pri rekonstrukciji je dobila modernističko ruho (projektant sin Staševskog, Gerogije, o čemu je svedočila mermerna ploča na ulazu ispod koje se nalazila dodata spomen ploča o diverziji i događajima sa paljenjem u toku okpuacije). Ta garaža je porušena nedavno radi izgradnje tržnog centra.
Velika garaža u 27. marta u kojoj su se pravili (ručno) autobusi, kamioni i kombi vozila pogođena je bombom 1941. godine i deo stambene zgrade ka ulici je srušen, dok je sama garaža nekako preživela. Pretpostvaljam da je posleratna zakrpa i krajnje ružno sklepana skalamerija bila na mestu stambenog dela.
Višespratnicu u Majke Jevrosime 16 projektovao je arhitekta Branislav Kojić. Devedesetih je zgrada nadzidana, a njena fasada premazana nekakvim fluorescentnim bojama i "precrtana" zelenom dijagonalom, što je, po rečima mojih komšija, preduzimaču trebalo da označi "prvenac" u njegovom poslu (primitivac je hteo nekako da se pokaže pa je izabrao najgnusniji način).
Ako možete, bio bih Vam zahvalan da postavite navedeni skenirani tekst (u elektronskoj arhivi "Politike" ga nema). Hvala.