Та локација је једна од најсликанијих из априла 1941., има је готово у сваком немачком албуму из тог периода, али, или сам ја нешто пропустио, или нешто друго, тек, немам никаквог појма где би ово место могло да буде. Личило ми је на данашњи Булевар ослобођења, прекопута Ветеринарског, односно, Небојшина, али да ли је или није...
Морам признати да немам појма где је ово. Посебно ме мори зато што има елемената за одгонетање локације. Све у свему чини ми се да је ово посао (да не кажем права посластица) за Француза! :
[/quote
Rusevine Učiteljskog doma na uglu Birčaninove i Sumadijske (Bulevar oslobodjenja).Koja zgrada se nalazila levo od doma ne znam, ali ograda, stubovi na kapijama, nagib ulice i okolina poprilično liče.
Барем мало да извадим утисак.
Иста зграда, десет година касније, 1926. г.. Телеграфска сала. Телеграфски апарати система Хјуз. На зиду часовници.
На једној слици се лепо виде лица телеграфиста, али се часовник баш и не види.
На другој слици се лепо види часовник, али су лица телеграфиста нејасна.
U ovom, nešto dužem iskazu, jedan naš poznati slikar opisuje Beograd pedesetih i šezdesetih godina: Utisak o značaju Beograda datira iz onih vremena kada se u Beogradu dešavalo nešto zaista novo i sudbinsko. Mislim na period između 1952. i 1962. godine, kada je moja generacija ulazila u svet umetnosti. Prve slike koje sam video, a u meni su pobudile želju da i sam nešto stvaram, bile su „Mrtvo dete“ od Miljenka Stančića i „Muzejska postavka“ od Leonida Šejke. Potom je došla izložba Igora Vasiljeva i sve to zajedno bilo je nagoveštaj nečega čemu se valjalo pridružiti. U istom periodu bila je i ona čuvena izložba Henrija Mura u „Paviljonu Cvijeta Zuzorić“, pa izložba kolekcije „Urvarter“ u „Masarikovom paviljonu“, gde sam prvi put video originale Dalija, Magrita, Delvoa, Kirika, Mataa, Labisa…U vreme kada sam ja počinjao da se bavim slikarstvom, pored autohtonog likovnog izraza, kakav je bila Mediala, postojao je naravno i taj uticaj sa Zapada (enformel) – s tom razlikom što uz njega ipak nisu išli i ti kritičarski orijentisani i debelo plaćeni savetodavci. Bilo je to vreme veće tolerancije i drugačijeg morala, nego što je ovaj današnji. Poznato je da smo se mi „medialci“ čak družili sa „enformelcima“ i da smo se sastajali u onoj čuvenoj kafani „Zora“ sa olajisanim podom, u Makedonskoj ulici. Ta tolerancija koju ste pomenuli u vezi sa mnom je jednim delom deo mog karaktera, ali sam dosta toga primio i družeći se sa Leonidom Šejkom.
Pitanje glasi. O kom našem slikaru je ovde reč?.
Та локација је једна од најсликанијих из априла 1941., има је готово у сваком немачком албуму из тог периода, али, или сам ја нешто пропустио, или нешто друго, тек, немам никаквог појма где би ово место могло да буде. Личило ми је на данашњи Булевар ослобођења, прекопута Ветеринарског, односно, Небојшина, али да ли је или није...
Rusevine Učiteljskog doma na uglu Birčaninove i Sumadijske (Bulevar oslobodjenja).Koja zgrada se nalazila levo od doma ne znam, ali ograda, stubovi na kapijama, nagib ulice i okolina poprilično liče.
Сјајно! Хвала пуно на анализи.
Ако сам добро разумео, то је део где је данас окретница и парк испред зграде Телекома...?
Koća Popović u svom dnevnikui piše sledeće: Vratio sam se kući u Beograd, pravo iz rata. [6 april 1941] Vjera se ipak iznenadila, kada me ugledala. Smislila je bila da ću sigurno poginuti. Ispričao sam joj kako sam bio zarobljen i pobjegao. Moja sestra nam je ustupila sobu u vili na Topčiderskom brdu. Pred drvenim balkonom stajala je stara, velika trešnja. Na njoj je bilo svega nekoliko plodova, ali velikih, žuto-crvenih. U pameti su mi ostali samo sunčani dani, tihi i pored neumorne dečje igre.
Pitanje glasi: Bane, kako je izledala vila porodice Popović na T. brdu?
Та локација је једна од најсликанијих из априла 1941., има је готово у сваком немачком албуму из тог периода, али, или сам ја нешто пропустио, или нешто друго, тек, немам никаквог појма где би ово место могло да буде. Личило ми је на данашњи Булевар ослобођења, прекопута Ветеринарског, односно, Небојшина, али да ли је или није...
Морам признати да немам појма где је ово. Посебно ме мори зато што има елемената за одгонетање локације. Све у свему чини ми се да је ово посао (да не кажем права посластица) за Француза! :
[/quote
Rusevine Učiteljskog doma na uglu Birčaninove i Sumadijske (Bulevar oslobodjenja).Koja zgrada se nalazila levo od doma ne znam, ali ograda, stubovi na kapijama, nagib ulice i okolina poprilično liče.
POZDRAV SVIMA ....
Иста зграда, десет година касније, 1926. г.. Телеграфска сала. Телеграфски апарати система Хјуз. На зиду часовници.
На једној слици се лепо виде лица телеграфиста, али се часовник баш и не види.
На другој слици се лепо види часовник, али су лица телеграфиста нејасна.
U ovom, nešto dužem iskazu, jedan naš poznati slikar opisuje Beograd pedesetih i šezdesetih godina: Utisak o značaju Beograda datira iz onih vremena kada se u Beogradu dešavalo nešto zaista novo i sudbinsko. Mislim na period između 1952. i 1962. godine, kada je moja generacija ulazila u svet umetnosti. Prve slike koje sam video, a u meni su pobudile želju da i sam nešto stvaram, bile su „Mrtvo dete“ od Miljenka Stančića i „Muzejska postavka“ od Leonida Šejke. Potom je došla izložba Igora Vasiljeva i sve to zajedno bilo je nagoveštaj nečega čemu se valjalo pridružiti. U istom periodu bila je i ona čuvena izložba Henrija Mura u „Paviljonu Cvijeta Zuzorić“, pa izložba kolekcije „Urvarter“ u „Masarikovom paviljonu“, gde sam prvi put video originale Dalija, Magrita, Delvoa, Kirika, Mataa, Labisa…U vreme kada sam ja počinjao da se bavim slikarstvom, pored autohtonog likovnog izraza, kakav je bila Mediala, postojao je naravno i taj uticaj sa Zapada (enformel) – s tom razlikom što uz njega ipak nisu išli i ti kritičarski orijentisani i debelo plaćeni savetodavci. Bilo je to vreme veće tolerancije i drugačijeg morala, nego što je ovaj današnji. Poznato je da smo se mi „medialci“ čak družili sa „enformelcima“ i da smo se sastajali u onoj čuvenoj kafani „Zora“ sa olajisanim podom, u Makedonskoj ulici. Ta tolerancija koju ste pomenuli u vezi sa mnom je jednim delom deo mog karaktera, ali sam dosta toga primio i družeći se sa Leonidom Šejkom.
Pitanje glasi. O kom našem slikaru je ovde reč?.
Та локација је једна од најсликанијих из априла 1941., има је готово у сваком немачком албуму из тог периода, али, или сам ја нешто пропустио, или нешто друго, тек, немам никаквог појма где би ово место могло да буде. Личило ми је на данашњи Булевар ослобођења, прекопута Ветеринарског, односно, Небојшина, али да ли је или није...
Rusevine Učiteljskog doma na uglu Birčaninove i Sumadijske (Bulevar oslobodjenja).Koja zgrada se nalazila levo od doma ne znam, ali ograda, stubovi na kapijama, nagib ulice i okolina poprilično liče.
Сјајно! Хвала пуно на анализи.
Ако сам добро разумео, то је део где је данас окретница и парк испред зграде Телекома...?
Исто место, из још једног угла:
„Политика“, 24. феб. 1931.
Vratio sam se kući u Beograd, pravo iz rata. [6 april 1941] Vjera se ipak iznenadila, kada me ugledala. Smislila je bila da ću sigurno poginuti. Ispričao sam joj kako sam bio zarobljen i pobjegao. Moja sestra nam je ustupila sobu u vili na Topčiderskom brdu. Pred drvenim balkonom stajala je stara, velika trešnja. Na njoj je bilo svega nekoliko plodova, ali velikih, žuto-crvenih. U pameti su mi ostali samo sunčani dani, tihi i pored neumorne dečje igre.
Pitanje glasi: Bane, kako je izledala vila porodice Popović na T. brdu?