NEKO JE SKORO POMINJAO OBUĆARA DIKANA.... NADAM SE DA JE TO OVAJ, KRAJNJE DESNO, NA SLICI!!!! SLIKA JE NASTALA OKO 1980. GODINE U PRIZRENSKOJ ULICI....
IMAM I JA PUTNIKOV AUTOBUS, ISPRED HOTELA JUGOSLAVIJA....
Ево још једне сличне фотографије, снимљене јула 1935. Не знам да ли је било говора о томе, али ме занима где се уствари тачно налазио стари споменик незнаном јунаку и када је уклоњен.
Судећи по Мићиним фотографијама то би могло да буде на месту где се на доњој фотографији види јарбол. Обратитите пажњу на бели БМВ 328 који иде кружним путем око новог споменика. Снимљено 1941.
PS: Tekst I. R. M.-a sa tog foruma: INTEZIVAN ISTORIJSKI RAZVOJ AVALE DOPRINEO JE FORMIRNJU OBIMNOG SPOMENIČKOG FONDA SA ARHEOLOŠKIM NALAZIŠTIMA I SPOMENICIMA ARHITEKTURE NA OVOJ PLANINI. KAO ZAŠTIĆENA PRIRODNA CELINA NACIONALNOG PARKA, LOCIRANA U ŠIROJ EKOLOŠKOJ ZONI PRESTONICE, AVALA JE DANAS JEDNO OD OMILJENIH BEOGRADSKIH IZLETIŠTA ČIJE GRADITELJSKO NASLEĐE PODSEĆA ALI I OPOMINJE NA SMUTNA VREMENA KADA JE OVA PLANINA JOŠ UVEK BILA SAMO GOLO BRDO.
Na oko 17. km jugoistočno od Beograda, nalazi se planina Avala, sa visinom od 511. metara čime se svrstava među najniže planine u Srbiji. Naziv Avala potiče od turske reči havala koja označava „prepreku” ili „branu”. Međutim, postoje mišljenja da prevod ove reči označava i „lep pogled” ili „vidikovac”. Među prvim narodima koji su naselili ovu „beogradsku planinu”, navode se Kelti – Skordijci koji su na Avali radili uglavnom kao rudari. Nakon Kelta, planinu su zauzeli Rimski osvajači koji su, kako se predpostavlja, na mestu prvobitnog keltskog naselja izgradili tvrđavu da bi zaštitili svoje rudnike. Osim rude koristili su i izvore pitke vode koju su sistemom kanala i akvedukta sprovodili do Singidunuma. Danas, o rimskoj naseobini na ovoj planini najjasnije nam govore davno napuštena rudarska okna u Šupljoj steni podno planine. Na ostacima prvobitnog rimskog utvrđenja, u srednjem veku izgrađena je tvrđava Žrnov, nazvana po slovenskom imenu za Avalu a koji je u prevodu označavao žrvanj, najverovatnije za mlevenje rude. Kada nije nije uspeo da osvoji Beogradsku tvrđavu, turski sultan Murat, tokom povlačenje u Jedrene, 1442. godine zauzeo je Žrnov koji je tada dobio naziv Gjuzeldže. Tokom 1458. godine, turski Hodi paša rekonstruisao je tvrđavu i od Žrnova stvorio stvorio jako uporište. Ova tvrđava, od tada, bila je okružena dubokim suvim jarkom a štitila su je dva bedema i čak pet kula visokih po 25. metara. Konačno, padom Beograda 1521. godine, Avala, a time i Žrnov, izgubili su prvobitnu stratešku važnost. Ipak, ostao je naseljen sve do 18. veka kada je konačno napušten. Osim u istorijskim analima, Žrnov je ostao upamćen i u narodnoj pesmi o borbi Zmaja Ognjenog Vuka i Porče od Havale u kojoj je turski nasilnik ubijen kopljem na kapiji „Čemerli kule”, kako je tada srpski narod nazivao Gjuzeldže, odnosno Žrnov. Tokom 1859. godine Avala je proglašena zaštićenim prostorom dok je krajem 19. veka sprovedeno njeno sistematsko pošumljavanje listopadnom i pretežno borovom šumom. Iako se aktivno radilo na obnovi okolne vegetacije, Žrnov je sve do Prvog svetskog rata bio prepušten zaboravu kada je za potrebe srpske vojske, samo delimično, saniran služeći kao glavna osmatračnica južnog beogradskog koridora. U Evropskoj arhitekturi međuratnog perioda ostala je zapažena ekspanzija građenja specifičnih vrsta spomenika, tzv. Neznanom vojniku. Za razliku od ovih, na Avali je tokom treće decenije 20. veka izgrađen spomenik Neznanom junaku. Istorija ovog spomenika datira već od prvih radova na raščišćavanju vrha Avale, početkom druge decenije prošlog veka, kada su pronađeni ostaci jednog vojnika iz Prvog svetskog rata zakopanog u krater granate od koje je poginuo. Na ovom mestu izgrađen je masivni kameni spomenik piramidalnog oblika sa krstom na vrhu. Ubrzo nakon otkrivanja ovog, formirana je inicijativa o izgradnji novog i značajno monumentalnijeg spomenika iste namene u neposrednoj blizini. Predhodno su ostaci srednjovekovnog Žrnova minirani i u potpunosti unušteni tokom 17. i 18. aprila 1934. godine a već dva meseca kasnije kralj Aleksandar I Karađorđević položio je kamen temeljac na novi spomenik neznanom junaku. Ako je suditi prema pričama koje su se generacijama prenosile po beogradskoj čaršiji, da je kralj zapravo mislio da ruši Tursko utvrđenje, uništenje drevnog Žrnova postaje još misterioznije. Projekat za novi spomenik izradio je poznati hrvatski vajar Ivan Meštrović. Mauzolej od jablaničkog mermera ukrašava osam monumentalnih karijatida odevenih u nošnje jugoslovenskih naroda. Spomenik je konačno osvećen na Vidovdan 1938. godine. Vredno je pomenuti da je uporedo sa izgradnjom ovog spomenika, sprovedeno i plansko ozelenjavanje površine koja ga okružuje. Tada je sa bočnih strana pristupne rampe, od kružnog platoa za jarbol, zasađeno i više stabala sekvoja koja danas i krase ovu stazu. U međuratnom periodu, planinarenje je među beograđanima postala veoma omiljena sportska disciplina. Tokom 1924. godine na Avali je podignuta prva planinarska kuća. Već 1933. godine izgrađen je i prvi planinarski tzv. „Mitrovićev dom”, nazvan po doktoru Dušanu Mitroviću – Špirti, koji je, može se reći, bio najzaslužniji za popularizaciju ovog zimskog sporta među beograđanima u prvoj polovini prošlog veka. Svojom arhitekturom ovaj obekat više bi priličio ambijentu neke od ekskluzivnih gradskih lokacija nego polu seni Avalaske šume. Projektovan je kao jednospratna vila sa istaknutim uglom naglašenim kubetom. Iako je izgrađen uglavnom od drvenog materijala, ovaj planinarski dom tokom poslednjih 75. godina uspešno je odoleo zubu vremena. Na jednoj od poslednjih zasedanja strucnog odbora za dodelu sredstava spomenicima kulture grada Beograda, odobren je projekat revitalizacije i planske rekonstrukcije ovog značajnog objekta kako bi povratio staru funkciju. Povećano interesovanje posetilaca za boravak na svežem planinskom vazduhu tokom cele godine, uslovio je izgradnju hotela „Avala” koji je izgrađen 1928. godine. Hotel je izveden prema projektu ruskog arhitekte Viktora Lukomskog, autora male crkve Svetog Save na Vračarskom platou, zgrade Patrijaršije preko puta Saborne crkve kao i brojnih zdanja u užoj gradskoj zoni Beograda. Hotela Avala, vešto ukomponovan u konfiguraciju terena, svojom nenametljivom formom i pročišćenim fasadnim panelima, do danas je ostao jedno od prepoznatljivih obeležja Avalskog vrha. Estetskoj konotaciji hotelskog ambijenta značajno je doprineo ruski vajar Vladimir Zagorodnjuk koji je sa dve skulpture sedećih sfingi na ulaznom tremu kao i opusom reljefnih medaljona i kapitela zaokružio dekorativnu celinu ovog zdanja. Zanimljivo je da je isti autor avalskih sfingi tokom iste godine radio i na skulpturama za enterijer starog generalštaba u Beogradu. U predvečerje Drugog svetskog rata na Avali je uminuo svaki oblik gradnje sve do 1947. godine kada je ova planina konačno proglašena nacionalnim parkom. Poslednji značajan događaj koji je neosporno povratio prvobitni sjaj ove planine obeležen je 1965. godine kada je prema projektu arhitektonskog tima Uglješe Bogunovića, Slobodana Janjića i statičara Milana Krstića izgrađen televizijski toranj sa vidikovcem. Elegantna tronožna betonska struktura tornja predstavljala je inženjerski ponos posleratne Jugoslovenske federacije ali i lajtmotiv čitavog regiona. Preko prilazne rampe stizalo se do stabla tornja a potom brzim liftom do zatvorenog vidikovca na visini od 117. metara, kružnog rotirajućeg restorana i otvorenog vidikovca na visini od 160. metara. Poseban izazov predstavljalo je podizanje glomazne antene teške 25. tona i visoke čak 60. metara koju su postavili radnici „Goše” iz Smederevske Palanke. Tokom NATO bombardovanja, 29. aprila 1999. godine toranj na Avali je srušen čime je oskrnavljena silueta čitave planine. Od 2000. godine aktivno se radilo na prikupljanju sredstava za uklanjanje starog i izgradnju novog tornja čija je izgradnja najzad otpočeta krajem 2007. godine. Završetak radova na izgradnji i puštanju u rad novog-starog tornja predviđen je za 2010. godinu čime će Avala ponovo steći status simbola Beograda. Iste godine kada je izgrađen i toranj, na južnoj padini Avale otkriven je spomenik četvorici ruskih generala tragično nastradalih u avionskoj nesreći 1964. godine. Na mestu pada aviona podignut je spomenik koji je izradio vajar Jovan Kratohvil. Osim spomenika savremene forme koji predstavlja slomljeno avionsko krilo, pristup ovom monumentu uređen je kao amfitetralni plato sa nagibom prema postamentu i samom pomeniku. Po veoma vedrom danu, ovaj nepošumljeni prostor kao i sam spomenik jasno je uočljiv sa Ibarske magistrale.
Kao nemi čuvar severnog šumadijskog koridora i jedno od omiljenih beogradskih izletišta, ova za malo planina u novijoj istoriji našla je svoje mesto i na turističkoj karti Evrope kao mesto od velikog kulturnog značaja. Osim ekološki kvalitetnog i prijatnog prirodnog okruženja, bogato graditeljsko nasleđe Avale dodatno je doprinelo njenom istorijskom vrednovanju kojom bi se mogla uvrstiti u red nezaobilaznih destinacija za turiste koji posete Beograd.
Ovaj tekst pod istoimenim nazivom kao i na ovom forumu, objavio sam u turističkom rideru koji je publikovan tokom leta 2008. godine. Važne su osnovne informacije bez detaljisanja koje posetioce ovog beogradskog brda i ne mora da preterano zanima.
Подстакнут сликама из младости нашег пријатеља Грка, реших да ставим и ја једну своју, да видите да сам некад био вољен и омиљен у друштву, и да нисам био неки баксуз!
У сваком случају, желим вам да лепо проведете овај празник, са вашом породицом, и са онима које највише волите, јер је Љубав друго име Христоса!
Нећемо се видети до уторка, јер славим крсну славу Светог Стевана. Бићу са својима у Пожаревцу!
Из књиге „Београд 1930–2009”, Александре Бановић
IMAM I JA PUTNIKOV AUTOBUS, ISPRED HOTELA JUGOSLAVIJA....
VUKOV I DOSITEJEV MUZEJ
POZDRAV SVIMA...
Ево још једне сличне фотографије, снимљене јула 1935. Не знам да ли је било говора о томе, али ме занима где се уствари тачно налазио стари споменик незнаном јунаку и када је уклоњен.
Судећи по Мићиним фотографијама то би могло да буде на месту где се на доњој фотографији види јарбол. Обратитите пажњу на бели БМВ 328 који иде кружним путем око новог споменика. Снимљено 1941.
http://www.skyscrapercity.com/showthread.php?t=406398&page=96
Pozdrav
Mića
PS: Tekst I. R. M.-a sa tog foruma:
INTEZIVAN ISTORIJSKI RAZVOJ AVALE DOPRINEO JE FORMIRNJU OBIMNOG SPOMENIČKOG FONDA SA ARHEOLOŠKIM NALAZIŠTIMA I SPOMENICIMA ARHITEKTURE NA OVOJ PLANINI. KAO ZAŠTIĆENA PRIRODNA CELINA NACIONALNOG PARKA, LOCIRANA U ŠIROJ EKOLOŠKOJ ZONI PRESTONICE, AVALA JE DANAS JEDNO OD OMILJENIH BEOGRADSKIH IZLETIŠTA ČIJE GRADITELJSKO NASLEĐE PODSEĆA ALI I OPOMINJE NA SMUTNA VREMENA KADA JE OVA PLANINA JOŠ UVEK BILA SAMO GOLO BRDO.
Na oko 17. km jugoistočno od Beograda, nalazi se planina Avala, sa visinom od 511. metara čime se svrstava među najniže planine u Srbiji. Naziv Avala potiče od turske reči havala koja označava „prepreku” ili „branu”. Međutim, postoje mišljenja da prevod ove reči označava i „lep pogled” ili „vidikovac”.
Među prvim narodima koji su naselili ovu „beogradsku planinu”, navode se Kelti – Skordijci koji su na Avali radili uglavnom kao rudari. Nakon Kelta, planinu su zauzeli Rimski osvajači koji su, kako se predpostavlja, na mestu prvobitnog keltskog naselja izgradili tvrđavu da bi zaštitili svoje rudnike. Osim rude koristili su i izvore pitke vode koju su sistemom kanala i akvedukta sprovodili do Singidunuma. Danas, o rimskoj naseobini na ovoj planini najjasnije nam govore davno napuštena rudarska okna u Šupljoj steni podno planine.
Na ostacima prvobitnog rimskog utvrđenja, u srednjem veku izgrađena je tvrđava Žrnov, nazvana po slovenskom imenu za Avalu a koji je u prevodu označavao žrvanj, najverovatnije za mlevenje rude. Kada nije nije uspeo da osvoji Beogradsku tvrđavu, turski sultan Murat, tokom povlačenje u Jedrene, 1442. godine zauzeo je Žrnov koji je tada dobio naziv Gjuzeldže. Tokom 1458. godine, turski Hodi paša rekonstruisao je tvrđavu i od Žrnova stvorio stvorio jako uporište. Ova tvrđava, od tada, bila je okružena dubokim suvim jarkom a štitila su je dva bedema i čak pet kula visokih po 25. metara. Konačno, padom Beograda 1521. godine, Avala, a time i Žrnov, izgubili su prvobitnu stratešku važnost. Ipak, ostao je naseljen sve do 18. veka kada je konačno napušten. Osim u istorijskim analima, Žrnov je ostao upamćen i u narodnoj pesmi o borbi Zmaja Ognjenog Vuka i Porče od Havale u kojoj je turski nasilnik ubijen kopljem na kapiji „Čemerli kule”, kako je tada srpski narod nazivao Gjuzeldže, odnosno Žrnov.
Tokom 1859. godine Avala je proglašena zaštićenim prostorom dok je krajem 19. veka sprovedeno njeno sistematsko pošumljavanje listopadnom i pretežno borovom šumom. Iako se aktivno radilo na obnovi okolne vegetacije, Žrnov je sve do Prvog svetskog rata bio prepušten zaboravu kada je za potrebe srpske vojske, samo delimično, saniran služeći kao glavna osmatračnica južnog beogradskog koridora.
U Evropskoj arhitekturi međuratnog perioda ostala je zapažena ekspanzija građenja specifičnih vrsta spomenika, tzv. Neznanom vojniku. Za razliku od ovih, na Avali je tokom treće decenije 20. veka izgrađen spomenik Neznanom junaku. Istorija ovog spomenika datira već od prvih radova na raščišćavanju vrha Avale, početkom druge decenije prošlog veka, kada su pronađeni ostaci jednog vojnika iz Prvog svetskog rata zakopanog u krater granate od koje je poginuo. Na ovom mestu izgrađen je masivni kameni spomenik piramidalnog oblika sa krstom na vrhu. Ubrzo nakon otkrivanja ovog, formirana je inicijativa o izgradnji novog i značajno monumentalnijeg spomenika iste namene u neposrednoj blizini. Predhodno su ostaci srednjovekovnog Žrnova minirani i u potpunosti unušteni tokom 17. i 18. aprila 1934. godine a već dva meseca kasnije kralj Aleksandar I Karađorđević položio je kamen temeljac na novi spomenik neznanom junaku. Ako je suditi prema pričama koje su se generacijama prenosile po beogradskoj čaršiji, da je kralj zapravo mislio da ruši Tursko utvrđenje, uništenje drevnog Žrnova postaje još misterioznije. Projekat za novi spomenik izradio je poznati hrvatski vajar Ivan Meštrović. Mauzolej od jablaničkog mermera ukrašava osam monumentalnih karijatida odevenih u nošnje jugoslovenskih naroda. Spomenik je konačno osvećen na Vidovdan 1938. godine. Vredno je pomenuti da je uporedo sa izgradnjom ovog spomenika, sprovedeno i plansko ozelenjavanje površine koja ga okružuje. Tada je sa bočnih strana pristupne rampe, od kružnog platoa za jarbol, zasađeno i više stabala sekvoja koja danas i krase ovu stazu.
U međuratnom periodu, planinarenje je među beograđanima postala veoma omiljena sportska disciplina. Tokom 1924. godine na Avali je podignuta prva planinarska kuća. Već 1933. godine izgrađen je i prvi planinarski tzv. „Mitrovićev dom”, nazvan po doktoru Dušanu Mitroviću – Špirti, koji je, može se reći, bio najzaslužniji za popularizaciju ovog zimskog sporta među beograđanima u prvoj polovini prošlog veka. Svojom arhitekturom ovaj obekat više bi priličio ambijentu neke od ekskluzivnih gradskih lokacija nego polu seni Avalaske šume. Projektovan je kao jednospratna vila sa istaknutim uglom naglašenim kubetom. Iako je izgrađen uglavnom od drvenog materijala, ovaj planinarski dom tokom poslednjih 75. godina uspešno je odoleo zubu vremena. Na jednoj od poslednjih zasedanja strucnog odbora za dodelu sredstava spomenicima kulture grada Beograda, odobren je projekat revitalizacije i planske rekonstrukcije ovog značajnog objekta kako bi povratio staru funkciju.
Povećano interesovanje posetilaca za boravak na svežem planinskom vazduhu tokom cele godine, uslovio je izgradnju hotela „Avala” koji je izgrađen 1928. godine. Hotel je izveden prema projektu ruskog arhitekte Viktora Lukomskog, autora male crkve Svetog Save na Vračarskom platou, zgrade Patrijaršije preko puta Saborne crkve kao i brojnih zdanja u užoj gradskoj zoni Beograda. Hotela Avala, vešto ukomponovan u konfiguraciju terena, svojom nenametljivom formom i pročišćenim fasadnim panelima, do danas je ostao jedno od prepoznatljivih obeležja Avalskog vrha. Estetskoj konotaciji hotelskog ambijenta značajno je doprineo ruski vajar Vladimir Zagorodnjuk koji je sa dve skulpture sedećih sfingi na ulaznom tremu kao i opusom reljefnih medaljona i kapitela zaokružio dekorativnu celinu ovog zdanja. Zanimljivo je da je isti autor avalskih sfingi tokom iste godine radio i na skulpturama za enterijer starog generalštaba u Beogradu.
U predvečerje Drugog svetskog rata na Avali je uminuo svaki oblik gradnje sve do 1947. godine kada je ova planina konačno proglašena nacionalnim parkom. Poslednji značajan događaj koji je neosporno povratio prvobitni sjaj ove planine obeležen je 1965. godine kada je prema projektu arhitektonskog tima Uglješe Bogunovića, Slobodana Janjića i statičara Milana Krstića izgrađen televizijski toranj sa vidikovcem. Elegantna tronožna betonska struktura tornja predstavljala je inženjerski ponos posleratne Jugoslovenske federacije ali i lajtmotiv čitavog regiona. Preko prilazne rampe stizalo se do stabla tornja a potom brzim liftom do zatvorenog vidikovca na visini od 117. metara, kružnog rotirajućeg restorana i otvorenog vidikovca na visini od 160. metara. Poseban izazov predstavljalo je podizanje glomazne antene teške 25. tona i visoke čak 60. metara koju su postavili radnici „Goše” iz Smederevske Palanke. Tokom NATO bombardovanja, 29. aprila 1999. godine toranj na Avali je srušen čime je oskrnavljena silueta čitave planine. Od 2000. godine aktivno se radilo na prikupljanju sredstava za uklanjanje starog i izgradnju novog tornja čija je izgradnja najzad otpočeta krajem 2007. godine. Završetak radova na izgradnji i puštanju u rad novog-starog tornja predviđen je za 2010. godinu čime će Avala ponovo steći status simbola Beograda.
Iste godine kada je izgrađen i toranj, na južnoj padini Avale otkriven je spomenik četvorici ruskih generala tragično nastradalih u avionskoj nesreći 1964. godine. Na mestu pada aviona podignut je spomenik koji je izradio vajar Jovan Kratohvil. Osim spomenika savremene forme koji predstavlja slomljeno avionsko krilo, pristup ovom monumentu uređen je kao amfitetralni plato sa nagibom prema postamentu i samom pomeniku. Po veoma vedrom danu, ovaj nepošumljeni prostor kao i sam spomenik jasno je uočljiv sa Ibarske magistrale.
Kao nemi čuvar severnog šumadijskog koridora i jedno od omiljenih beogradskih izletišta, ova za malo planina u novijoj istoriji našla je svoje mesto i na turističkoj karti Evrope kao mesto od velikog kulturnog značaja. Osim ekološki kvalitetnog i prijatnog prirodnog okruženja, bogato graditeljsko nasleđe Avale dodatno je doprinelo njenom istorijskom vrednovanju kojom bi se mogla uvrstiti u red nezaobilaznih destinacija za turiste koji posete Beograd.
Ovaj tekst pod istoimenim nazivom kao i na ovom forumu, objavio sam u turističkom rideru koji je publikovan tokom leta 2008. godine. Važne su osnovne informacije bez detaljisanja koje posetioce ovog beogradskog brda i ne mora da preterano zanima.
I NIJE IM BILA SRETNA A NI SREĆNA 1941.GODINA.....
У сваком случају, желим вам да лепо проведете овај празник, са вашом породицом, и са онима које највише волите, јер је Љубав друго име Христоса!
Нећемо се видети до уторка, јер славим крсну славу Светог Стевана. Бићу са својима у Пожаревцу!