Управо се мучим са овом... Па реко`, заједно смо јачи!
У мојим адресарима нема те радње десно. Можда неко има боље тефтере?
Mene ovo PODSECA na Zmaj-Jovinu iznad Vasine. Tj. da je zgrada levo koja proviruje zgrada na cosku u kojoj je mesara Big Bull a desno ona u kojoj je Hugo Boss, a ovaj razmak izmedju zgrada onda jos uvek postoji.
Управо се мучим са овом... Па реко`, заједно смо јачи!
У мојим адресарима нема те радње десно. Можда неко има боље тефтере?
Mene ovo PODSECA na Zmaj-Jovinu iznad Vasine. Tj. da je zgrada levo koja proviruje zgrada na cosku u kojoj je mesara Big Bull a desno ona u kojoj je Hugo Boss, a ovaj razmak izmedju zgrada onda jos uvek postoji.
Bravo. I meni se tako čini, a slika je nastala oko 1929. godine kada je i izgrađena ova višespratnica desno (projekat arh. Aleksandar Janković).
1) Strugara Prometne banke (u blizini današnje Knežopoljske ulice) - ne znam koja je to ulica
2) Kafana „Šaran” (ulica Cara Uroša br. 59)
3) Banatska ulica (danas – Mike Alasa).
4) Robijaška bašta (prostor na kome je škola „Petar Drapšin” ili kako se već zove).
Karađorđeva (postovao Kasina, jula 2008. „na onom“).
Da li neko ima predratne fotografije sa gornje dve adrese? Na prvoj (Kralja Milana/Terazije 6) je bila radnja Nikolić i Petrović (moj deda Bogdan Petrović je bio suvlasnik), a na drugoj (Prote Mateje 3) stambena zgrada (od mog drugog dede) na čijem se mestu danas nalazi parking ? Hvala svima.
Odlican tekst su dali bauk baukampf, Kasina i Dorcolac- Hvala!
Jos samo da znamo da je previjaliste u ul. Dusanovoj br. 6 vodila (kao inicijator ) hrabra beogradjanka G-dja Vukosava-Vuka Popadicka a pomagale su joj njena sestra G-dja Jelena Milutinovicka (clanica Narodnog pozorista, supruga Dobrice Milutinovica), G-dja Olga Jovanovicka i G-dja Lenka (supruga komite koji se borio na Dunavskom keju). Nisu sedele u Dusanovoj i cekale da im ranjenike donesu - one same su puzale pod kursumima i milele pod granatama do frontovske linije i prihvatale nepokretne ranjenike. Nosile su ih na odvaljenim vratima jer nosila nije bilo. Peti clan previjalista bila je mala G-djica Jelena, 11-ogodisnja cerkica G-dje Vukosave ( ja bih svoje 11-ogodisnje dete sigurno evakuisao a ne izlagao smrtnoj opasnosti! ). Sve je ovo divljenja vredno, nedostizno ( sem retkima ), i imamo cime da se ponosimo (pogotovu na 8. mart, Dan zena). Nema tu mnogo komentara ...
Dragutin-Guta Gavrilovic (1882 - 1945) sin je cacanskog abadzije Petra i Milke, domacice. Zavrsio je 32. klasu Vojne akademije 1901g. ; tada je ona trajala 2. godine. Na grudima mu se belasala Karadjordjeva zvezda s macevima IV reda (zasluzio je u Kolubarskoj bici). Zlatnu medalju za hrabrost zasluzio u II Balkanskom ratu. Unapredjen u majora 13. nov., 1913g. Previjala ga je gore pomenuta gospodja Vukosava-Vuka Popadicka. Ostalo je manje/vise poznato ....
U Dušanovoj ulici br. 4, baš na samom domaku i puščanih i topovskih zrna, stanovala je tada sa svojom sestrom Lelom i kćerkom Jelenom, starom 11 god, gđa Vuka Jovanović, sada supruga g. Živka Popadića, blagajnika Direkcije tramvaja i osvetljenja.
Svojom hrabrošću još u prvim danima rata gđa Popadić je zadivila ne samo svoje sugrađane nego čak i same vojnike i oficire, koji su se nalazili na položaju, na Dorćolu.
U svoju kuću gđa Vuka skupljala je žene i decu sa Dorćola, hrabrila ih i tešila, naročito onda kada bi se na Dorćol spuštala prava paklena kiša od usijanih šrapnela i granata. Kao pravi junak i veliki dobrotvor naroda, gđa Popadić se pokazala tek kasnije, kad je neprijatelj u dva maha zauzimao Beograd.
Oni koji su se pri prvom zauzimanju Beograda zatekli raštrkani po periferiji i okolnim selima, posle nekoliko dana krijući su se vratili svojim kućama. Među ovima se nalazila i gđa Vuka Popadić sa svojom jedanaestogodišnjom kćerkicom Jelenom.
Kad je došla kući, u Dušanovu ulicu br. 4, opet je počela oko sebe da prikuplja siromašne građane i da ih teši i pomaže, ulivajući im nadu da neprijatelj neće dugo ostati u Beogradu.
I, zbilja, kroz nekoliko dana nade gđe Popadić su se ispunile. Neprijatelj je počeo da odstupa. Kuražna i hrabra gđa Popadić je izišla iz svoga stana da vidi ima li u varoši još neprijateljske vojske. Na svoje veliko iznenađenje, čim je izišla na ulicu, na uglu Dušanove ulice, ispod Malog Kalemegdana, spazila je jednu grupu preplaše-nih austrougarskih vojnika, koji su tražili sklonište od mitraljeskih i topovskih zrna, kojima su naši gonili pobeđenu ćesarovu vojsku.
Preplašene Austrijance, koji su se bili zbunili, gđa Popadić je strogim, skoro vojničkim glasom pozvala da pobacaju oružje i da pođu za njom da ih skloni kako ne bi uludo izgubili glave. Austrijanci su poslušali gću Popadić, pobacali su oružje i pošli za njom, gde ih je ona u kapiji svoga stana zaklonila i iz sraha povratila posluživši ih slatkim i vodom.
Kad su naši vojnici ušli u varoš i u Svetosavski dom, u Dušanovoj ulici, smestili svoj štab, gđa Popadić je svoje zarobljenike, 15 austrouarskih vojnika, povela i predala našoj vojsci, na čemu joj je komandant naše vojske čestitao, a i Austrijanci su joj bili blagodarni što im je spasla živote.
Među ranjenicima koje je gđa Popadić previla bio je i pisac ovih redova.
Управо се мучим са овом... Па реко`, заједно смо јачи!
У мојим адресарима нема те радње десно. Можда неко има боље тефтере?
Mene ovo PODSECA na Zmaj-Jovinu iznad Vasine. Tj. da je zgrada levo koja proviruje zgrada na cosku u kojoj je mesara Big Bull a desno ona u kojoj je Hugo Boss, a ovaj razmak izmedju zgrada onda jos uvek postoji.
Управо се мучим са овом... Па реко`, заједно смо јачи!
У мојим адресарима нема те радње десно. Можда неко има боље тефтере?
Mene ovo PODSECA na Zmaj-Jovinu iznad Vasine. Tj. da je zgrada levo koja proviruje zgrada na cosku u kojoj je mesara Big Bull a desno ona u kojoj je Hugo Boss, a ovaj razmak izmedju zgrada onda jos uvek postoji.
Bravo. I meni se tako čini, a slika je nastala oko 1929. godine kada je i izgrađena ova višespratnica desno (projekat arh. Aleksandar Janković).
DELEGATI NA KONGRESU UJEDINJENJA SOCIJALISTIČKE RADNIČKE PARTIJE JUGOSLAVIJE ISPRED RADNIČKOG DOMA NA SLAVIJI,1919.
2) Kafana „Šaran” (ulica Cara Uroša br. 59)
3) Banatska ulica (danas – Mike Alasa).
4) Robijaška bašta (prostor na kome je škola „Petar Drapšin” ili kako se već zove).
Karađorđeva (postovao Kasina, jula 2008. „na onom“).
Odlican tekst su dali bauk baukampf, Kasina i Dorcolac- Hvala!
Jos samo da znamo da je previjaliste u ul. Dusanovoj br. 6 vodila (kao inicijator ) hrabra beogradjanka G-dja Vukosava-Vuka Popadicka a pomagale su joj njena sestra G-dja Jelena Milutinovicka (clanica Narodnog pozorista, supruga Dobrice Milutinovica), G-dja Olga Jovanovicka i G-dja Lenka (supruga komite koji se borio na Dunavskom keju). Nisu sedele u Dusanovoj i cekale da im ranjenike donesu - one same su puzale pod kursumima i milele pod granatama do frontovske linije i prihvatale nepokretne ranjenike. Nosile su ih na odvaljenim vratima jer nosila nije bilo. Peti clan previjalista bila je mala G-djica Jelena, 11-ogodisnja cerkica G-dje Vukosave ( ja bih svoje 11-ogodisnje dete sigurno evakuisao a ne izlagao smrtnoj opasnosti! ). Sve je ovo divljenja vredno, nedostizno ( sem retkima ), i imamo cime da se ponosimo (pogotovu na 8. mart, Dan zena). Nema tu mnogo komentara ...
Dragutin-Guta Gavrilovic (1882 - 1945) sin je cacanskog abadzije Petra i Milke, domacice. Zavrsio je 32. klasu Vojne akademije 1901g. ; tada je ona trajala 2. godine. Na grudima mu se belasala Karadjordjeva zvezda s macevima IV reda (zasluzio je u Kolubarskoj bici). Zlatnu medalju za hrabrost zasluzio u II Balkanskom ratu. Unapredjen u majora 13. nov., 1913g. Previjala ga je gore pomenuta gospodja Vukosava-Vuka Popadicka. Ostalo je manje/vise poznato ....
Napisao: Sveta Milutinović
(Iz "Beogradskih opštinskih novina", 1934.)
U Dušanovoj ulici br. 4, baš na samom domaku i puščanih i topovskih zrna, stanovala je tada sa svojom sestrom Lelom i kćerkom Jelenom, starom 11 god, gđa Vuka Jovanović, sada supruga g. Živka Popadića, blagajnika Direkcije tramvaja i osvetljenja.
Svojom hrabrošću još u prvim danima rata gđa Popadić je zadivila ne samo svoje sugrađane nego čak i same vojnike i oficire, koji su se nalazili na položaju, na Dorćolu.
U svoju kuću gđa Vuka skupljala je žene i decu sa Dorćola, hrabrila ih i tešila, naročito onda kada bi se na Dorćol spuštala prava paklena kiša od usijanih šrapnela i granata. Kao pravi junak i veliki dobrotvor naroda, gđa Popadić se pokazala tek kasnije, kad je neprijatelj u dva maha zauzimao Beograd.
Oni koji su se pri prvom zauzimanju Beograda zatekli raštrkani po periferiji i okolnim selima, posle nekoliko dana krijući su se vratili svojim kućama. Među ovima se nalazila i gđa Vuka Popadić sa svojom jedanaestogodišnjom kćerkicom Jelenom.
Kad je došla kući, u Dušanovu ulicu br. 4, opet je počela oko sebe da prikuplja siromašne građane i da ih teši i pomaže, ulivajući im nadu da neprijatelj neće dugo ostati u Beogradu.
I, zbilja, kroz nekoliko dana nade gđe Popadić su se ispunile. Neprijatelj je počeo da odstupa. Kuražna i hrabra gđa Popadić je izišla iz svoga stana da vidi ima li u varoši još neprijateljske vojske. Na svoje veliko iznenađenje, čim je izišla na ulicu, na uglu Dušanove ulice, ispod Malog Kalemegdana, spazila je jednu grupu preplaše-nih austrougarskih vojnika, koji su tražili sklonište od mitraljeskih i topovskih zrna, kojima su naši gonili pobeđenu ćesarovu vojsku.
Preplašene Austrijance, koji su se bili zbunili, gđa Popadić je strogim, skoro vojničkim glasom pozvala da pobacaju oružje i da pođu za njom da ih skloni kako ne bi uludo izgubili glave. Austrijanci su poslušali gću Popadić, pobacali su oružje i pošli za njom, gde ih je ona u kapiji svoga stana zaklonila i iz sraha povratila posluživši ih slatkim i vodom.
Kad su naši vojnici ušli u varoš i u Svetosavski dom, u Dušanovoj ulici, smestili svoj štab, gđa Popadić je svoje zarobljenike, 15 austrouarskih vojnika, povela i predala našoj vojsci, na čemu joj je komandant naše vojske čestitao, a i Austrijanci su joj bili blagodarni što im je spasla živote.
Među ranjenicima koje je gđa Popadić previla bio je i pisac ovih redova.
Opširnije na: http://www.srpsko-nasledje.co.rs/sr-l/1998/06/article-03.html