Ponekad mi se čini da sam onaj, davni Beograd, iz sredine prošlog veka, sanjao: sve je manje svedoka mog prisustva u njemu, a i grad se ondašnjeg sebe sve teže seća. Njegova najveća zgrada se, odonda, obezvredila i smanjila, pretvorila se u patuljasti neboder. A upravo sam ispred „Albanije“ video prizor koji već šezdeset godina vučem u pamćenju, i čiji se mogući smisao tek u svetlu sadašnje ekonomske krize nešto jasnije ocrtava.
Išao sam u prvi razred niže gimnazije, na Banovom brdu, a stanovao kojegde i kojekuda, na potezu između Kneževca i Dorćola, u tamnim sobičcima, seleći se s ocem koji je, kao poluseljak-poluradnik, pokušavao da se naseli u prestonici. Zaposlio se kao prodavac u jednoj papirnici preko puta Starog dvora. ... Vraćajući se s posla, otac je donosio veliki okrugli hleb, i ponešto za uz hleb. Preko dana sam se snalazio sam. Poslednju paru tankog džeparca sam ostavljao u „pionirskim restoranima“, uličnim kujnama otvorenim da bi se, u vremenu nemaštine, socijalističkom podmlatku obezbedila šolja toplog mleka sa rumenom kajzericom čiji je miris upućivao na plemićko, carsko poreklo tog peciva. Iz tog, herojskog razdoblja naše novije istorije – bio sam načelnik Pionirskog odreda! – najradije se sećam tih uličnih obroka. Jedan dečji restoran nalazio se u blizini paviljona „Cvijeta Zuzorić“, drugi na uglu Knez Mihajlove i Sedmog jula, a treći na Terazijama, ispred kuće Krsmanovića. Odrasli nisu imali pravo na tu divotu – mleka i kifli nije bilo dovoljno.
Idući u školu, jednog prolećnog jutra, zatekoh se na Terazijama, ispred kafane „Dušanov grad“. Ulica mirna i prazna, gradski saobraćaj se sprema da proradi. Najednom, pred izlog „Jugoslovenske knjige“, u prizemlju „Albanije“, izbi seljak sa volovskom zapregom. Mora da je izronio odozdo, iz Sremske ulice, koja onda nije bila podzidana, nego se ulivala ravno u Prizrensku. Obrevši se pred stubom na kojem je stajao ulični sat, seljak zaustavi volove i poče se u čudu osvrtati oko sebe. Sa zapregom na čijim su se točkovima vrtele guke skorenog blata, našao se, nevoljnik, u sasvim nepriličnom položaju. Dole, oko Zelenog venca, u vrhu Kameničke ulice, ispregnuti konji i volovi su običavali da satima iščekuju svršetak pijačnog dana, ali ovamo, na Terazijama, stoka nije imala pristupa…
Zalutala božja ovčica se brzo dohvati ulara, zavede volove u polukrug, i umače onamo otkuda je došla, skliznu niz Sremsku ulicu.
Kao da sam, onoga jutra, taj događaj jedini ja video; u svakom slučaju, na mene je ostavio neizbrisiv utisak. Ono što mi se, u prvi mah, prikazalo kao živopisna zgoda dostojna Sremčevog, Domanovićevog ili Glišićevog pera, s godinama će, malo-pomalo, dobijati značenje prelomnog civilizacijskog trenutka. Volovi u centru Beograda! Retke su prilike u kojima se centralni živac istorije do te mere razgolićuje. Hegel i Betoven su tok povesnog samoostvarivanja čuli u topotu Napoleonove konjice pod prozorima svojih radnih kabineta; beogradski ranoranioci su, onog jutra, damar veka mogli videti i čuti u posrtanju zalutale volovske zaprege u srcu svog grada. Prestoničke ulice su, u očekivanju prvih fijata 600[S1] , zvrjale poluprazne, ali za volove, ipak, na Terazijama nije bilo mesta. ... Oko 1955, stara seljačka zemlja će početi da ispreže stoku iz kola i plugova, kolski točkovi će završiti kao besmislena dekoracija u dvorištima drumskih mehana, jarmove će razapeti pod tremovima sporednih avlijskih zgrada, kao spomen-ploče hiljadugodišnje ruralne civilizacije, konačno izdahnule sredinom XX veka…
... to je bila uobičajena svečana dekoracija - između ostalog, tako je bila ukrašena i Skupština u Kraljice Natalije ...
Ujedno, predstavljala je delom i atavističko nasleđe magijskog obreda zaštite ljudi pred tim ćilimom. Nekada su se ćilimi kačili čak na zid, kao slika.
... ima i prikladnijih, al ova mi baš naletela ...
mmilovan је написао/ла:
Ivo Andrić
"Nebo je nad Beogradom prostrano i visoko, promenljivo a uvek lepo; i za zimskih vedrina sa njihovom studenom raskoši; i za letnjih oluja kada se celo pretvori u jedan jedini tmurni oblak koji, gonjen ludim vetrom, nosi kišu pomešanu s prašinom panonske ravnice; i u proleće kad izgleda da cvate i ono, uporedo sa zemljom...; i u jesen kad oteža od jesenjih zvezda u rojevima.
Uvek lepo i bogato, kao naknada ovoj čudnoj varoši za sve ono čega u njoj nema i uteha zbog svega što ne bi trebalo da bude.
Ali najveći raskoš toga neba nad Beogradom, to su sunčevi zalasci.
U jesen i u leto oni su prostrani i jarki kao pustinjske vizije, a zimi prigušeni tmastim oblacima i rujnim maglama.
A u svako doba godine vrlo su česti dani kad se oganj toga sunca koje zalazi u ravnici, među rekama pod Beogradom, odbije čak gore u visokoj kupoli neba, i tu se prelomi i prospe kao crven sjaj po razasutoj varoši. Tada sunčano rumenilo oboji za trenutak i najzabačenije uglove Beograda i odblesne u prozorima i onih kuća koje inače slabo obasjava."
... čekajte samo malo, sad će BeliOrlić na kavasakiju :) ...
mmilovan је написао/ла:
Kasina је написао/ла:
... to je bila uobičajena svečana dekoracija - između ostalog, tako je bila ukrašena i Skupština u Kraljice Natalije ...
Ujedno, predstavljala je delom i atavističko nasleđe magijskog obreda zaštite ljudi pred tim ćilimom. Nekada su se ćilimi kačili čak na zid, kao slika.
Ponekad mi se čini da sam onaj, davni Beograd, iz sredine prošlog veka, sanjao: sve je manje svedoka mog prisustva u njemu, a i grad se ondašnjeg sebe sve teže seća. Njegova najveća zgrada se, odonda, obezvredila i smanjila, pretvorila se u patuljasti neboder. A upravo sam ispred „Albanije“ video prizor koji već šezdeset godina vučem u pamćenju, i čiji se mogući smisao tek u svetlu sadašnje ekonomske krize nešto jasnije ocrtava.
Išao sam u prvi razred niže gimnazije, na Banovom brdu, a stanovao kojegde i kojekuda, na potezu između Kneževca i Dorćola, u tamnim sobičcima, seleći se s ocem koji je, kao poluseljak-poluradnik, pokušavao da se naseli u prestonici. Zaposlio se kao prodavac u jednoj papirnici preko puta Starog dvora. ... Vraćajući se s posla, otac je donosio veliki okrugli hleb, i ponešto za uz hleb. Preko dana sam se snalazio sam. Poslednju paru tankog džeparca sam ostavljao u „pionirskim restoranima“, uličnim kujnama otvorenim da bi se, u vremenu nemaštine, socijalističkom podmlatku obezbedila šolja toplog mleka sa rumenom kajzericom čiji je miris upućivao na plemićko, carsko poreklo tog peciva. Iz tog, herojskog razdoblja naše novije istorije – bio sam načelnik Pionirskog odreda! – najradije se sećam tih uličnih obroka. Jedan dečji restoran nalazio se u blizini paviljona „Cvijeta Zuzorić“, drugi na uglu Knez Mihajlove i Sedmog jula, a treći na Terazijama, ispred kuće Krsmanovića. Odrasli nisu imali pravo na tu divotu – mleka i kifli nije bilo dovoljno.
Idući u školu, jednog prolećnog jutra, zatekoh se na Terazijama, ispred kafane „Dušanov grad“. Ulica mirna i prazna, gradski saobraćaj se sprema da proradi. Najednom, pred izlog „Jugoslovenske knjige“, u prizemlju „Albanije“, izbi seljak sa volovskom zapregom. Mora da je izronio odozdo, iz Sremske ulice, koja onda nije bila podzidana, nego se ulivala ravno u Prizrensku. Obrevši se pred stubom na kojem je stajao ulični sat, seljak zaustavi volove i poče se u čudu osvrtati oko sebe. Sa zapregom na čijim su se točkovima vrtele guke skorenog blata, našao se, nevoljnik, u sasvim nepriličnom položaju. Dole, oko Zelenog venca, u vrhu Kameničke ulice, ispregnuti konji i volovi su običavali da satima iščekuju svršetak pijačnog dana, ali ovamo, na Terazijama, stoka nije imala pristupa…
Zalutala božja ovčica se brzo dohvati ulara, zavede volove u polukrug, i umače onamo otkuda je došla, skliznu niz Sremsku ulicu.
Kao da sam, onoga jutra, taj događaj jedini ja video; u svakom slučaju, na mene je ostavio neizbrisiv utisak. Ono što mi se, u prvi mah, prikazalo kao živopisna zgoda dostojna Sremčevog, Domanovićevog ili Glišićevog pera, s godinama će, malo-pomalo, dobijati značenje prelomnog civilizacijskog trenutka. Volovi u centru Beograda! Retke su prilike u kojima se centralni živac istorije do te mere razgolićuje. Hegel i Betoven su tok povesnog samoostvarivanja čuli u topotu Napoleonove konjice pod prozorima svojih radnih kabineta; beogradski ranoranioci su, onog jutra, damar veka mogli videti i čuti u posrtanju zalutale volovske zaprege u srcu svog grada. Prestoničke ulice su, u očekivanju prvih fijata 600[S1] , zvrjale poluprazne, ali za volove, ipak, na Terazijama nije bilo mesta. ... Oko 1955, stara seljačka zemlja će početi da ispreže stoku iz kola i plugova, kolski točkovi će završiti kao besmislena dekoracija u dvorištima drumskih mehana, jarmove će razapeti pod tremovima sporednih avlijskih zgrada, kao spomen-ploče hiljadugodišnje ruralne civilizacije, konačno izdahnule sredinom XX veka…
... to je bila uobičajena svečana dekoracija - između ostalog, tako je bila ukrašena i Skupština u Kraljice Natalije ...
Ujedno, predstavljala je delom i atavističko nasleđe magijskog obreda zaštite ljudi pred tim ćilimom. Nekada su se ćilimi kačili čak na zid, kao slika.
Ivo Andrić
"Nebo je nad Beogradom prostrano i visoko, promenljivo a uvek lepo; i za zimskih vedrina sa njihovom studenom raskoši; i za letnjih oluja kada se celo pretvori u jedan jedini tmurni oblak koji, gonjen ludim vetrom, nosi kišu pomešanu s prašinom panonske ravnice; i u proleće kad izgleda da cvate i ono, uporedo sa zemljom...; i u jesen kad oteža od jesenjih zvezda u rojevima.
Uvek lepo i bogato, kao naknada ovoj čudnoj varoši za sve ono čega u njoj nema i uteha zbog svega što ne bi trebalo da bude.
Ali najveći raskoš toga neba nad Beogradom, to su sunčevi zalasci.
U jesen i u leto oni su prostrani i jarki kao pustinjske vizije, a zimi prigušeni tmastim oblacima i rujnim maglama.
A u svako doba godine vrlo su česti dani kad se oganj toga sunca koje zalazi u ravnici, među rekama pod Beogradom, odbije čak gore u visokoj kupoli neba, i tu se prelomi i prospe kao crven sjaj po razasutoj varoši. Tada sunčano rumenilo oboji za trenutak i najzabačenije uglove Beograda i odblesne u prozorima i onih kuća koje inače slabo obasjava."
Kalemegdanska liturgija Milića od Mačve
analog 1988.
digital 2011.
... to je bila uobičajena svečana dekoracija - između ostalog, tako je bila ukrašena i Skupština u Kraljice Natalije ...
Ujedno, predstavljala je delom i atavističko nasleđe magijskog obreda zaštite ljudi pred tim ćilimom. Nekada su se ćilimi kačili čak na zid, kao slika.
... mala napomena - ovo je sala Velike kasarne koja je tih godina služila i kao Skupština ...