German soldiers and other spectators look on as 18 civilians are shot against the wall of the cemetery in Pancevo. Wednesday, April 23, 1941. United States Holocaust Memorial Museum
German soldiers look on as 18 civilians are shot against the wall of the cemetery in Pancevo. Wednesday, April 23, 1941. United States Holocaust Memorial Museum
Kompozicija "Pod sjajem zvezda", nastala je kad sam bio u vojsci, u Kumanovu, 1957. godine. Predstavlja moj žal za Beogradom. Znate, tu pesmu napravio je Beograd, ja sam je samo prepisao od Beograda koji je postojao u meni. U vojsci sam ga sanjao, mislio o njegovim ulicama, ljudima, mostovima. Došao sam do nekog starog klavira u Domu armije, svirao, svirao, i tako je nastala.
Kad sam se vratio, odsviram je, ali nikog nije posebno impresionirala. Kažem: Ljudi, ne shvatate šta je ovo, uopšte ne liči na mene, ko zna šta je! - Ma, 'ajde! Oneo sam melodiju Miri Savić i ona je odmah, za dva sata napisala tekst. Žao mi je i neprijatno mi je što se ta kompozicija vezuje samo za mene, Mira je ostala anonimna. Zanimljivo je i to, da nekoliko godina nismo dobili odobrenje da je snimimo na radiju, dok je ploča snimljena pet godina posle nastanka kompozicije. Ponekad razmišljam o tome, kako su se prema nama poneli nečovečno, idiotski. Darko Kraljić me je zamolio da uradim neki aranžman za film "Ljubav i moda", ja napravim "Devojko mala". Dok smo je snimali, pevušili smo "Pod sjajem zvezda", svi su bili oduševljeni:
- Pa, ona mora da uđe u film!
I ušla je. Darko Kraljić bio je veliki gospodin, mada dosta stariji od mene, sjajno smo sarađivali. Imali smo običaj da pevušimo dok sedimo u kafani. Svi zaćute, slušaju nas. Na povratku iz Montrea, svratimo u Veneciju i dok čekamo porudžbinu u kafani, tiho pevamo. Kafana se utiša, svi gledaju u nas, a mi pevamo, pevamo...
- Bravoooo! Verovatno su bili zapanjeni, ko su sad ovi?!
Nema pevača kome tada nismo bili muzička pratnja. Oni su se smenjivali na tronu popularnosti, prvo je to bila Nada Knežević, pa Lola Novaković, onda Senka Veletanlić... Biseru smo pratili kada je počela da peva, pre odlaska u Nemačku. Interesantno, nikad nismo pevali na "Beogradskom proleću", možda zato što istinski ne podnosim pevačka nadmetanja i smatram da ta vrsta sujete škodi umetnosti. Jedino su nas, 1964. naterali da pevamo na Opatijskom festivalu i osvojili smo drugu nagradu, sa kompozicijom Alfija Kabilja.
Nažalost, ovih senki zaista nema. A nema ni onoga što je "uokviralvalo" drveće: teških gvozdenih livenih rešetki (pri zemlji) koje su bile tu još od pre prvog svetskog rata i kojih se, na primer, ne stidi ni jedan Pariz.
German soldiers look on as 18 civilians are shot against the wall of the cemetery in Pancevo. Wednesday, April 23, 1941. United States Holocaust Memorial Museum
Kad sam se vratio, odsviram je, ali nikog nije posebno impresionirala. Kažem: Ljudi, ne shvatate šta je ovo, uopšte ne liči na mene, ko zna šta je! - Ma, 'ajde! Oneo sam melodiju Miri Savić i ona je odmah, za dva sata napisala tekst. Žao mi je i neprijatno mi je što se ta kompozicija vezuje samo za mene, Mira je ostala anonimna. Zanimljivo je i to, da nekoliko godina nismo dobili odobrenje da je snimimo na radiju, dok je ploča snimljena pet godina posle nastanka kompozicije. Ponekad razmišljam o tome, kako su se prema nama poneli nečovečno, idiotski.
Darko Kraljić me je zamolio da uradim neki aranžman za film "Ljubav i moda", ja napravim "Devojko mala". Dok smo je snimali, pevušili smo "Pod sjajem zvezda", svi su bili oduševljeni:
- Pa, ona mora da uđe u film!
I ušla je. Darko Kraljić bio je veliki gospodin, mada dosta stariji od mene, sjajno smo sarađivali. Imali smo običaj da pevušimo dok sedimo u kafani. Svi zaćute, slušaju nas. Na povratku iz Montrea, svratimo u Veneciju i dok čekamo porudžbinu u kafani, tiho pevamo. Kafana se utiša, svi gledaju u nas, a mi pevamo, pevamo...
- Bravoooo! Verovatno su bili zapanjeni, ko su sad ovi?!
Nema pevača kome tada nismo bili muzička pratnja. Oni su se smenjivali na tronu popularnosti, prvo je to bila Nada Knežević, pa Lola Novaković, onda Senka Veletanlić... Biseru smo pratili kada je počela da peva, pre odlaska u Nemačku. Interesantno, nikad nismo pevali na "Beogradskom proleću", možda zato što istinski ne podnosim pevačka nadmetanja i smatram da ta vrsta sujete škodi umetnosti. Jedino su nas, 1964. naterali da pevamo na Opatijskom festivalu i osvojili smo drugu nagradu, sa kompozicijom Alfija Kabilja.
http://exyuforever.blogspot.com/2008/06/pod-sjajem-zvezda.html
Hvala V.A. za divan prilog.
Takođe, pridružujem se! Hvala Vlado!
Nažalost, ovih senki zaista nema. A nema ni onoga što je "uokviralvalo" drveće: teških gvozdenih livenih rešetki (pri zemlji) koje su bile tu još od pre prvog svetskog rata i kojih se, na primer, ne stidi ni jedan Pariz.
Jedino nama nisu odgovarale:
Terazije
Narodno pozorište
POZDRAV SVIMA ...
Kao Čikago. :)))